RUKOMET

Ne razumijem kako Cro Cop može biti pokretljiv, a Kopljar i Brozović ne mogu

KLJUČNI PODACI
  • Nakon poraza Hrvatske od Norveške Kaleb tvrdi da nije ključ poraza bio slabi Alilović, već očajna obrana
  • S mladima se jako loše radi misli Kaleb
Piše: Saša Čobanov
ponedjeljak, 18.1.2016. 21:58
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Pixsell/ Montaža Index

U JEDNOJ od najslabijih partija u posljednjih 15-ak godina, hrvatska rukometna reprezentacija izgubila je od Norveške s 34:31 u drugom kolu grupne faze Eura u Poljskoj  i tako si je dodatno zakomplicirala nastavak turnira.
 
Zlatni hrvatski reprezentativac Nikša Kaleb posebno analizira odgovornost vratara i obrane u tom porazu.
 
Evo kako je Kaleb vidio utakmicu:
 
Početak utakmice i ideja nisu bili loši, nemamo tu što zamjeriti izborniku Željku Babiću. Umjetnički dojam bio je korektan, evidentno je da smo bolja momčad od Norveške, no rukomet nije umjetničko klizanje i ne gleda se dojam, nego rezultat na semaforu.
 
U početku smo u obrani krenuli agresivno i njihove smo napadače odmakli daleko od vrata, no onda se dogodila crna rupa, zaredali smo s nizom pogrešaka, njih smo udvostručili u drugom poluvremenu i završilo je kako je završilo.
 
Dva ključna detalja zbog kojih nam obrana nije ni postojala
 
Obrana je bila problem i apostrofirao bih dva detalja u kojima smo konstantno griješili.
 
Igrači u bloku cijelo su vrijeme držali ruke nisko, uz tijelo i svaki put kad bi se norveški igrači dizali na šut, tu smo kasnili. Druga stvar, položaj tijela, odnosno, položaj nogu kod igrača u bloku bio je pogrešan. Gojun, Kopljar, Brozović, Duvnjak, tko god je igrao, kod dolaska norveških napadača stajali su s nogama paralelno s našim golom, to jest, da budem slikovitiji, niti u jednom trenutku nitko od njih nije se branio s nogom prema naprijed. Kad imaš nogu prema naprijed dok čekaš protivničkog napadača, imaš puno više vremena za kvalitetnu defenzivnu reakciju. 
 
Radimo početničke greške u bloku, a za te greške nisu krivi ni Babić ni Goluža, već očajan rad s mladima u hrvatskom rukometu
 
Dakle, položaj ruku i nogu u obrani nam ne valja i to su stvari na koje ne mogu utjecati ni Željko Babić ni Pero Metličić. To su stvari koje se uče u formativnim godinama. Gotovo cijelu utakmicu smo pucali po šavovima u sredini i bez želje da budem ironičan, stjecao se dojam da Norvežanima poklanjamo golove, da im nudimo ''slobodnu cestu'' na putu prema Mirku. U takvim situacijama, kad je vratar na streljani, isti ne može puno toga napraviti. Slažem se da je neobično da vratari u nastavku nemaju niti jednu obranu, ali mislim da je za to puno više kriva naša obrana nego Alilović i Stevanović.
Kad gubiš, rezultat se stiže obranom, a ne napadom
 
Kad je defenzivan blok kvalitetan, kad je pokretljiv, onda golman može puno toga predvidjeti samo po kretanju njegovih suigrača u bloku. Kad vratar vidi u kojem je pravcu skočio njegov suigrač, ima više od 50 posto za predvidjeti stranu u koju će napadač šutirati. U situacijama kad nema bloka, kad je on statičan, kao što je bio protiv Norveške, vrataru je jako teško braniti.
 
TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
Utakmica u rukometu ne pobjeđuje se napadom, nego obranom. U prvom poluvremenu smo kako tako i izgledali, u nastavku, kad smo se raspali, kad su oni poveli, počeli smo igrati neku čudnu igru jurcanja po terenu i tako smo pokušavali vratiti prednost. Pogrešno, jer rezultat se stiže obranom, a ne napadom.
 
Nejasno mi je, kako može Cro Cop biti gipak i elastičan, a Brozović ili Kopljar ne mogu
 
Zašto većina naših igrača nema dobar rad nogu, ne znam, očito da je to problem sustava u hrvatskom rukometu, a ne Željka Babića. Nejasno mi je, kako je moguće da  MMA borci poput Mirka Filipovića ili vrhunski hrvači, mogu biti tako lagani u reakciji, pokretljivi, brzi, a isto to nisu u stanju biti Brozović, Kopljar ili Mamić.
 
U radu s mlađim kategorijama ne radi se dobro, zanemarujemo neke naizgled banalne stvari i vježbe, koje su možda i presudne u seniorskom rukometu. Recimo, preskakanje vijače. S takvom, ''old school'' vježbom igrač od malih nogu dobije mekoću, gipkost i  elastičnost u nogama. Znate ono kad se mačka osjeti napadnuta, pa se najprije spusti nisko da bi poslije imala puno bržu reakciju. Rad nogu u vrhunskom sportu najvažnija je stvar, a naši igrači takvu reakciju nemaju.
 
Ponavljam, za te nedostatke nisu krivi ni sadašnji izbornik Babić, ni bivši Goluža – oni su dobili gotovo proizvod u ruke -  kriv jako loš rad s mladima.
 
U klubovima naši igrači i mogu sakriti te nedostatke, u reprezentaciji oni izlaze na površinu
 
Istina, svi ti igrači igraju zapažene role u svojim klubovima, neki od njih igraju i u onim vrhunskim, no jedna je stvar klupski, a druga reprezentativni rukomet. Većina tih igrača u svojim klubovima ne igra po 50, 60 minuta kao u reprezentaciji, što znači da se manje troše, sporije umaraju i ti se sitni nedostatci manje primijete. Također, oni u svojim klubovima imaju 10 do 15 vrhunskih suigrača, koji ih u svakom trenutku mogu zamijeniti. U reprezentaciji, posebice ovako pomlađenoj, takva je konkurencija puno manja i onda dolazimo pred zid.
 
U napadu smo spori, statični, a krila nam i ne postoje
 
Mislim da smo dosta analizirali probleme u obrani i da bi bio red da detektiramo i neke evidentne boljke u napadu. Priprema napada nam je jako loša i spora. Tri se vanjska igrača dodaju bez uključivanja krila, a uloga krila u napadu nije samo skok iz kuta i gol. Kad krilo aktivno sudjeluje u napadu, ono svojim kretanjem, križanjem i promjena mjesta radi ogromne probleme obrani. U trenutku kad vanjski igrač doda loptu krilu, barem dva obrambena igrača u bloku promjene mjesto i okrenu glavu. Dakle, već se stvara pukotina, koju bi pravi vanjski trebao znati dodatno raširiti. Tijekom utakmice, takvih sitnih dodavanja koje rezultiraju dodatnim kretanjem i dodatnim umaranjem obrambenih igrača skupi se jako puno. Sve su to nijanse, no kad ih se skupi puno, sve to ostavi traga. 
 
Nema više Ivana, Pere ili Laca da preuzmu odgovornost
 
Postavlja se pitanje zašto ne igramo pokretljivije, brže, zašto su nam krila izolirana. Razlog je jednostavan, nema više Ivana, Vorija ili Laca, starijih igrača iza kojih su se mlađi sakrivali, prepuštajući im odgovornost dok oni igrački ne odrastu. Unatoč krilima, Duletu i još dva, tri igrača, ovo je kompletno nova reprezentacija kojoj je potrebno vrijeme da bi se uigrali. Ne treba ovaj poraz shvatiti tragično, ima ova reprezentacija dvije godine da se uigra za Euro u Hrvatskoj, ali ni ovdje u Poljskoj nije još ništa izgubljeno.
 
Štoviše, rekao bih da je ovo bio samo jedan loš dan. Ova momčad tek treba naučiti da mora cijelu utakmicu biti maksimalno koncentrirana, a ne samo u intervalima, ako misli pobijediti. S vremenom će to naučiti, a siguran sam da će momci već protiv Islanda zapeti, pojačati agresivnost u obrani i na kraju slaviti.
 
Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.


Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije