Foto: Jozo Čabraja/HRS

HRVATSKA više nije reprezentacija od koje se protivnicima ledi krv u žilama. Kola su krenula nizbrdo još za Golužine ere, a potpuni make-over nastao je njegovim odlaskom. O brončanim medaljama malo tko će pričati u godinama koje dolaze, kao što se malo tko sjeća da je Hrvatska, recimo, 2005. godine bila viceprvak svijeta. Nitko, naravno, ne želi obezvrijediti taj uspjeh, ali ostaje žal za svim prilikama koje su uvelike mogle utjecati na budućnost ove reprezentacije. Što je - tu je.

90' + godište

Onima koji još uvijek žive u oblacima, pamte samo Ivana Balića, Peru Metličića i Blaža Lackovića, valja priopćiti kako su ta vremena sada već debelo iza nas. Uostalom, dovoljno je samo pogledati spisak igrača koje je novi izbornik pozvao na pripreme pa ćete shvatiti da za neke igrače prvi put čujete. Čisto da ilustriramo o kakvoj je promjeni riječ, Luka Šebetić imao je devet godina kada je Hrvatska postala prvak svijeta u rukometu.

Babić, dakle, u ovom trenutku raspolaže s kadrom koji nije ni sjena Červarovoj zlatnoj ekipi. Tu, možda i najljepšu priču hrvatskog sporta, tek treba ponoviti. Dobra je vijest kako su autori te priče u ruke dobili perspektivnu mladost, koja će se u narednih nekoliko turnira kaliti za veliku predstavu koja 2018. godine igra u hrvatskim dvoranama. Do Eura u Hrvatskoj, dakle, treba proći još dvije godine kada očekujemo veliki prasak ove generacije.

Ipak, Hrvatska u te dvije godine ne smije jeftino prodati svoj obraz. Postoji linija iza koje se ne smije prijeći. Babićeva Hrvatska lišena je pritiska i očekivanja o tobože europskom zlatu za koje kažemo da nam je jedina medalja koja nedostaje u bogatoj rukometnoj povijesti.

Utakmicu protiv Slovenije, stoga, valja promatrati u skladu s napisanim prologom, a isto vrijedi i nadolazeći turnir u Poljskoj.

Promjena filozofije

Nova hrvatska rukometna reprezentacija fizički nije u stanju parirati najboljima, a tu mislimo na Francusku, Španjolsku i Dansku. To će, barem u dogledno vrijeme, predstavljati ogroman problem ovoj ekipi. Ono što je bitno u ovom trenutku jest promjena filozofije. Hrvatska je protiv Slovenije potvrdila kako je odustala od blokerske obrane 6-0, koja je vjerojatno samo na Igrama u Londonu 2012. godine polučila uspjeh. Reprezentacija se vratila agresivnoj obrani 5-1, koja je u stvari modificirana verzija nekoć slavne 3-2-1 obrane. Opet, potrebno je imati igrače s karakteristikama nužnim za tu obranu, kao i kolektiv koji se u stanju braniti s povezom na očima. Hrvatska je protiv Slovenije imala problema na halfovima, jer je, u prvom planu, nedostajala suradnja s centarhalfovima koji su trebali preuzimati protivničke pivote. S druge strane, pozitivno je što se protivnički pucači nisu šetali slobodno u prostoru od devet metara, niti su, kao što je to bio slučaj u Kataru, komotno šutirali iz deveterca.

Drugi detalj s utakmice protiv Slovenije koji je vrlo bitan jest povezanost vanjske linije s pivotima. To je također jedan segment igre koji Hrvatska nije imala u Kataru i zbog čega je igra reprezentacije strašno patila. Ovdje prvenstveno mislimo na slabu formu Igora Vorija, kojem je turnir u Kataru bio sigurno najlošiji u reprezentativnom dresu. Sjećamo se utakmica protiv Poljske koja je pokazala svu nemoć te reprezentacije. Umjesto da se utrčavanjem s krila na drugog pivota stvore krateri u protivničkoj obrani, hrvatski rukometaši uspjeli su skupiti redove protivnika te su tako otežali svojim vanjskim igračima bilo kakav prodor ili šut s devet metara.

Protiv Slovenije je to bilo drugačije, odnosno bila je vidljiva ideja stručnog stožera. Babić je u pojedinim trenucima utakmice igrao s dva pivota i dva vanjska igrača. Brozović bi stao kod protivničkog centarhalfa, a Marić bi raširio obranu do krila. Vanjski bi zatim brzim zabadanjima razvlačili protivničku obranu, tražili bi rupe, a ako lopta ne bi završila kod Brozovića smjer napada bi se okretao prema krilu, odnosno Čupiću i Štrleku.

Hrvatska ne smije biti ovisna o Duvnjaku

Također, što se tiče napadačkog dijela igre, Babić je startao s Markom Kopljarom, Markom Mamićem i Domagojem Duvnjakom u vanjskoj liniji, ali toj je postavi nedostajala ubojita prodornost te, u pojedinim trenucima, organiziranost pa se ponovno sve svodilo na Duvnjakove dalekometne pokušaje i soliranja. Druga vanjska postava s Karačićem, Šebetićem i Sliškovićem bila je za notu agilnija, ali i neopreznija.

Svakako veseli što je Luka Šebetić u formi, a kada njemu pridodamo ozlijeđenog Luku Stepančića, Hrvatska neko vrijeme ne mora razmišljati o poziciji desnog vanjskog. Također, hrvatska se javnost komotno može odmoriti od snova o zlatnim medaljama. Od ove Hrvatske, sklepane od štrkljavih klinaca, debitanata i čudnovatih biljaka, u ovom trenutku ne treba previše očekivati ni tražiti. Njihovo vrijeme tek dolazi.