Foto: FAH

PRESUDA finskog suda o „hrvatskom“ slučaju podmićivanja u „aferi Patria“ donosi informacije koje cijelu aferu osvjetljavaju na novi način, otkrivajući da hrvatski istražni organi nisu djelovali u skladu sa činjenicama do kojih je došao zajednički tim istražitelja iz Austrije, Hrvatske i Finske. Finski sud je osudio dvojicu menedžera Patrie i poduzeće Patria zbog toga što je, bez ikakve dvojbe, dokazano da je hrvatskom državljaninu Bartolu Jerkoviću bilo obećano mito kako bi Hrvatska kupila određenu količinu Patrijinih borbenih vozila.

Presuda u zemlji koji slovi kao zemlja najniže stope korupcije i najviše razine slobode tiska čita se kao napeti kriminalni roman, koji se, daleko od očiju javnosti, događao i na hrvatskom tlu.

Isti kanal za podmićivanje Slovenije i Hrvatske, a istrage različite

Centri za istraživačko novinarstvo u Zagrebu i Ljubljani  u posjedu su cjelokupnog teksta presude na 57 stranica koju je sudsko vijeće donijelo 16. veljače 2015. i iz koje je jasno vidljivo što je u optužnici tvrdio finski državni tužitelj Jukka Rappe, što je na tužbu odgovorila obrana, što su rekli svjedoci, što su pokazali dokumenti te na čemu je sud temeljio osuđujuće presude za dvojicu te oslobađajuću presudu za trećeg Patrijinog menadžera.

U reakcijama na nepravomoćnu sudsku odluku u Finskoj po kojoj su dvojica bivših vodećih menadžera tamošnje tvrtke Patria, Heikki Hulkkonen i Reijo Niittyinen, dobila po 20 mjeseci uvjetnog zatvora zbog organiziranja podmićivanja koje je trebalo osigurati da Patria MORH-u proda veliku količinu oklopnih borbenih vozila te prema kojoj Patria mora platiti 297.000 eura novčane kazne, posljednjih su se dana u Hrvatskoj nudile različite interpretacije slučaja, pogotovo oko uloge bivšeg predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića.

Kad su 10. lipnja 2010. godine Finska, Austrija i Hrvatska potpisale ugovor o formiranju zajedničkog istražnog tima (Joint Investigation Team), međusobno su se dogovorile i da svaka država kazneno progoni samo vlastite državljane. No, bez obzira na to, hrvatski dio afere Patria ne može se promatrati potpuno odvojeno od slovenskog dijela afere, jer je u oba slučaja za podmićivanje organiziran isti kanal: iz Patrije preko bečkog poduzetnika Hansa Wolganga Riedla te slovensko-kanadskog državljanina Waltera Wolfa.

Neugodna presuda za Mesića

Bečki sud je nepravomoćno osudio Riedla na 3 godine zatvora, slovenski sud je pravomoćno na zatvor osudio tadašnjeg slovenskog premijera Janeza Janšu, direktora kompanije „Rotis“ Ivana Črnkovića, nekadašnjeg zapovjednika vojnih specijalaca Antona Krkoviča, bivšeg šefa logistike slovenske Teritorijalne obrane Petra Zupana i slikara Juru Cekutu, koji je već u vrijeme osamostaljenja Slovenije i Hrvatske bio u dobrim odnosima sa Stjepanom Mesićem.

Viši sud u Finskoj će ovoga tjedna započeti novo suđenje u vezi slovenskog ogranka podmićivanja. Na prvom suđenju Patrijini menadžeri su oslobođeni optužbe da su organizirali podmićivanje osoba koje su u Sloveniji osuđene da su primile obećanje mita. U svim spomenutim zemljama došlo je do optužnica i osuda, samo u Hrvatskoj istražitelji navodno nisu našli dovoljno dokaza, iako su i dokazi do kojih je došao trilateralni istražiteljski tim (dakle i hrvatski istražitelji) korišteni na sudovima u Austriji i Finskoj.

Činjenica je, međutim, da presude u Finskoj i Austriji nisu baš ugodne ne samo za Jerkovića, nego ni za Mesića, kao i ni za predsjednika hrvatske vlade u 1991. i 1992. godini, Franju Gregurića.

I Mesić i Gregurić u presudi

Iz teksta presude je, naime, vidljivo da su Patrijini menadžeri osuđeni zbog organizacije obećanja i davanja provizija posredniku Hansu Wolfgangu Reidlu koji je, uz pomoć Waltera Wolfa, trebao „podmazati“ tadašnjeg direktora Specijalnih vozila u "Đuri Đakoviću" Bartola Jerkovića i još nekoliko hrvatskih državljana. Također je objašnjeno da sudsko vijeće smatra kako nije bilo dovoljno dokaza da je mito dano ili obećano baš tadašnjem hrvatskom predsjedniku Mesiću i nekadašnjem predsjedniku vlade Republike Hrvatske Franji Greguriću.

No, tekst presude time dokazuje još nešto o čemu se proteklih dana sporilo u hrvatskoj javnosti a to je činjenica da su se imena Stjepana Mesića i Franje Gregurića ipak našla u optužnici kao imena osoba za koje je tužitelj tvrdio da im bilo namijenjeno mito.

Kad optužnica postane punomoćna tada je utvrđena sumnja protiv optuženih potvrđena, što znači da postoji veća vjerojatnost da je kazneno djelo počinjeno nego da nije. Naravno, sud može nekoga osuditi samo u slučaju da nema nikakve dvojbe da je kazneno djelo počinjeno.

Finski tužitelji nisu progonili Hrvate jer su strani državljani

U konkretnom slučaju, to znači da po mišljenju sudskog vijeća finski tužitelji u optužnici nisu naveli dovoljno jake dokaze da su Mesić i Gregurić primili mito ili da im je ono obećano. Po dogovoru između Finske, Austrije i Hrvatske o tome kako svaka država progoni samo vlastite državljane, finski tužitelji ih nisu progonili jer su hrvatski državljani. Ipak, sud je prihvatio optužnicu tužitelja u kojoj je spomenuto kako je Bartolu Jerkoviću obećano mito – za njega i još nekoliko osoba.

Cijela priča započela je 16. prosinca 2004. kada je Ministarstvo obrane Republike Hrvatske pozvalo Patriju i još nekoliko proizvođača da pošalju ponude za prodaju 216 oklopnih vozila. Posao je trebao uključiti i tehnološku pomoć „Đuri Đakoviću“ kako bi se ostvarilo strateško partnerstvo u proizvodnji.

Tvrtka "Đuro Đaković Specijalna vozila" definiran je kao strateški partner, koji će organizirati testiranja, dati Ministarstvu obrane preporuke i na kraju dobiti tehnologiju i proizvoditi vozila. U veljači 2005. stigla je ponuda Patrije „teška“ 367,2 milijuna eura, a u svibnju je odlučeno da je Patrijina ponuda najpovoljnija, ali su pregovori nastavljeni dok na ljeto 2007. nije stigla ponuda koja je ocijenjena „najboljom i konačnom“.

Provizija je bila od dva do jedan posto

U Patriji su u isto vrijeme pokušavali osigurati veliki posao i na drugi način. Tako su 31. siječnja 2005. ovlastili austrijskog posrednika Hansa Wolfganga Riedla za predstavnika Patrije u Hrvatskoj i 18. ožujka 2005. sklopili ugovor po kojem mu pripada postotak od vrijednosti posla. Za rad na hrvatskom dijelu projekta Riedl je primao i određeni mjesečni iznos, koji je poslovna tajna, ali se zna da je samo za slovenski dio projekta primao po 7000 eura mjesečno.

U tužbi se tvrdilo da su optuženi menadžeri Patrije prvobitno dogovorili sa Riedlom da od iznosa mita za Hrvatsku (ukupno 5 posto vrijednosti posla u vrijednosti 367,2 milijuna eura) da Jerkoviću 2 posto (oko 7,3 milijuna eura), 1 posto (oko 3,7 milijuna eura) Mesiću, 1 posto Franji Greguriću te preostalih 1 posto Wolfu ili osobi „koja tužiteljstvu nije poznata“.

Tvrdilo se i da su Jerković i Mesić, kao i Gregurić, bili upoznati s time da im menadžeri Patrije preko Wolfa i Riedla nude mito čak dvije godine prije nego što se kupoprodaja dogodila. To je slično kao u slovenskom slučaju, gdje su posao i mito dogovoreni čak pola godine prije nego što je slovensko Ministarstvo obrane objavilo tender. 

Ugovor s hrvatskim Ministarstvom obrane vrijedan 112 milijuna eura potpisan je 11. listopada 2007. godine. Hrvatska je time kupila 84 vozila bez naoružanja, komunikacijskih sredstava i druge opreme. Od toga je 62,63 milijuna eura bilo za Patriju, a preostali dio za Holding „Đuro Đaković“.

Optužba je tvrdila da su menadžeri s Riedlom, koji je angažirao Wolfa, još 18. ožujka 2005. dogovorili postotak mita koji je trebao biti isplaćen „dužnosnicima i ostalim osobama u Hrvatskoj“ koje mogu utjecati na odluku o kupovini. Kako je konačna količina borbenih vozila čija je kupoprodaja ugovorena bila znatno manja od prvobitno planirane, tako je i ukupan iznos planiranog mita smanjen za oko tri puta. Finski tužitelji su u optužnici napisali da je Jerković trebao dobiti 1,25 milijuna eura, a Mesić i Gregurić po 630 tisuća eura.



Zanimljivo je da je sadašnji ministar obrane Ante Kotromanović svojevremeno izjavio kako je zapravo kupljeno više vozila nego što je potrebno. To, naravno, ne mora biti nikakav dokaz, ali je vrlo zanimljiva činjenica. Pogotovo je zanimljivo da je prvobitno planirana vrijednost isporuke smanjena na trećinu iznosa, a da to nije izazvalo nikakvu sumnju u stvarne potrebe naručitelja i realne cijene borbenih vozila. Naime, neopravdano velikim narudžbama i nerealnim cijenama obično se povećavaju provizije i takvi poslovi „smrde“ na mito pa bi ih svakako trebalo podrobno ispitati.  

Patria je lobirala i kod Mesića i kod Katoličke crkve

Finski je sud odlučio da je Stjepan Mesić kao predsjednik države i vrhovni zapovjednik oružanih snaga nedvojbeno bio izložen lobiranju da Hrvatska kupi Patrijina borbena vozila, ali i da samo lobiranje nije neuobičajeno niti protuzakonito. U presudi je zapisano da je Patria u ovom slučaju lobirala, na primjer, i kod Katoličke crkve u Hrvatskoj.

A novac je zaista i krenuo kroz bankovni sustav već sljedeći mjesec nakon ugovaranja posla. Patria je s Riedlom imala dogovor da se nagrada za posao isplati u roku od 30 dana nakon potpisivanja ugovora. Slično je bilo dogovoreno i u Sloveniji.

Tijek novca je bio sljedeći. Poslije pritisaka Wolfa i Riedla da im novac što prije bude isplaćen, 22. studenoga 2007. Patria je platila Riedlevom bečkom poduzeću Riedl Handelssgesellschaft (RHG)  iznos koji je označen kao poslovna tajna. U tekstu presude mnogi su iznosi zamijenjeni zvjezdicama jer su proglašeni poslovnim tajnama i moći će se objaviti tek nakon 25 godina. Riedl je već sljedećeg dana, 23. studenoga 2007. godine, s računa svoje tvrtke proslijedio 1.247.340 eura na račun lihtenštajnskog poduzeća ICB - International Construction Business Group, koje je u vlasništvu Waltera Wolfa.  Potom je 21. siječnja 2008. uplatio dodatnih 110.000 eura, a 14. ožujka još 324.270 eura. Dakle, ukupno 1.681.610 eura, kako su u optužnici ustvrdili finski tužitelji.

Suglasno sudjelovali u obećavanju mita hrvatskim dužnosnicima

Naveli su, da je tvrtka ICB prema ugovoru s Riedlovom poduzećem RHG imala važnu ulogu u savjetovanju kod prodaje oklopnjaka Patrije hrvatskoj vladi.

Dodatno je s računa Wolfovog poduzeća ICB 23. studenoga 2007. Walteru Wolfu osobno isplaćeno 600.000 eura u gotovini, a 16. travnja 2008. s računa ICB-a, preko poduzeća Smart Invest Establishment, na Osiko Liechtenstein Foundation preneseno je 850.649 eura.

Finski tužitelji su naveli da su finski menadžeri Heikko Hulkkonen, Tuomas Korpi i Reijo Niittyinen suglasno sudjelovali u obećavanju mita hrvatskim dužnosnicima vezano uz prodaju oklopnih vozila Patria.

Samo Tuomas Korpi nije osuđen. Sud je kao „stranog dužnosnika“ najprije naveo Bartola Jerkovića, jer je tada hrvatska vlada posredno kontrolirala Holding Đuro Đaković, a Jerković je bio i član povjerenstva Ministarstva obrane koje je odlučivalo o kupovini. Prema sudu, drugi „strani dužnosnik“ bio je tadašnji predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić.

Mesić i Jerković česta tema "mailova"

Iako se Mesić i Jerković učestalo spominju u Reidlovim elektroničkim porukama menadžerima Patrije u vezi mita za Hrvatsku, koje su bile dio dokumentacije što ju je sudu ponudila optužba, sudsko vijeće je zaključilo kako nema dovoljno dokaza da je Mesiću i Greguriću obećano ili dano mito. Istovremeno, sud je zaključio da je Jerkoviću bez dvojbe obećano mito.

"Poruke Woflganga Riedla Reiju Niittynenu s imenima i odgovarajućim postotcima, sa stajališta Okružnog suda ne mogu značiti ništa drugo doli obećanje mita," utvrdio je finski sud.

Sud je prihvatio i to da je na račun Riedlove tvrtke RHG u Austriji uplaćen obećani iznos te je zbog toga i osudio Hulkkonena i Nyytinena. No, nakon toga novcu se gubi trag, odnosno nema dovoljno dokaza da je zaista i završio u Hrvatskoj.

Slično je bilo i u Sloveniji. Novac je završio kod Riedla i Wolfa, a austrijski tužitelji su za Riedla naveli da je 15. veljače 2007. osobno u automobilu dovezao 900.000 eura u gotovini u koferu u Ljubljanu. Taj novac je bio "nagrada" slovenskim suradnicima za obavljeni posao.

Zanimljivo je da je iz jedne Riedlove poruke poslane Patriji u vezi mita vidljivo kako je Mesić označen s „No 1“, neimenovani ministar obrane s „No 2“, a također neimenovani ministar gospodarstva s „No 3“. Te poruke sud je ocijenio nedovoljnima da bi bile dokaz obećanja ili primanja mita, kao i mnoštvo drugih poruka koje je Riedl razmijenio s menadžerima Patrije o ovoj temi.



Prema navodima iz optužnice Niittynen je 19. siječnja 2005. saznao da će Jerković biti umirovljen, što su menadžeri Patrije smatrali lošom viješću jer je ta promjena mogla utjecati na pregovore. To im je bilo osobito problematično zato što su se plašili kako će novi direktor Specijalnih vozila Đure Đakovića postati osoba koja je sklona austrijskom Steyru, a koji je bio Patrijin konkurent na tenderu.

Pregovori na Tajlandu

Između 25. i 30. travnja  2005. godine na Tajland je otputovalo nekoliko menadžera Patrije. Dan poslije njihovog dolaska 25. travnja, pridružili su im se Jerković i Riedl. Za vrijeme višednevnog boravka na Tajlandu Finci su posjetili finsku ambasadu, a Riedl i Jerković austrijsku i hrvatsku. Navodno se razgovaralo o prodaji protuminskih vozila i modernizaciji oklopnih vozila za tajlandsku vojsku. Obrana je tvrdila da je istovremeni boravak menadžera Patrije te Riedla i Jerkovića na Tajlandu koincidencija te da ne dokazuje mito u kupoprodaji finskih vozila Hrvatskoj, koja se dogodila više od dvije godine kasnije.

Prema dokumentu iz sudskog procesa u Finskoj Jerkovićevu avionsku kartu u iznosu od 3.542 eura platila je Patria.

Uskok istraživao odakle Mesiću 160 tisuća eura

U travnju 2012. godine hrvatska je javnost saznala da se istraga u slučaju Patria obavlja i u Uredu predsjednika Republike Ive Josipovića. Istražitelji međutim nisu tamo bili zbog Josipovića nego zbog nekadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, s obzirom na to da je Riedl izjavio da se sreo i s Mesićem na Pantovčaku.

USKOK je tada istraživao odakle Mesiću 160.000 eura, čiji izvor nije znao objasniti te s kojima je navodno kupio dva stana. Mesića je tada spasio jedan od najutjecajnijih lobista na ovim prostorima, predsjednik društva slovenskog-hrvatskog prijateljstva Božo Dimnik. Izjavio je da je on posudio Mesiću novac za kupovinu stanova. "Neću govoriti o iznosima. Za njega bih učinio sve", izjavio je Dimnik u svibnju 2012. godine.

U slučaju velikog međunarodnog lanca podmićivanja sve su države optužile svoje državljane.

Sve, osim Hrvatske. Kako je završila istraga u Hrvatskoj?

Što ni(je) radio USKOK

"Tijekom postupanja hrvatska je strana ispitala sve osobe u Republici Hrvatskoj uključene u predmetni postupak nabave oklopnih vozila, a što je također omogućeno i nadležnim finskim i austrijskim tijelima, slijedom čega su finska nadležna tijela sudjelovala u ispitivanju osoba za čijim su ispitivanjem iskazala interes.

Isto tako, hrvatska i finska nadležna tijela su sudjelovala u ispitivanju određenih osoba u Austriji.

Cjelokupni materijal pribavljen tijekom izvida u Republici Hrvatskoj (dokumentacija, izjave osoba i drugo) dostavljen je finskim i austrijskim nadležnim tijelima, a također su od istih zaprimljeni rezultati njihovih istraživanja u vidu dokumentacije i iskaza ispitanih osoba.

Iz rezultata tako provedenih postupanja u okviru ZIT-a nisu pribavljeni podaci, činjenice i dokazi iz kojih bi proizlazila osnovana sumnja da su službene ili odgovorne osobe u Hrvatskoj zahtijevale ili primile mito u svezi poslovnog odnosa s finskom tvrtkom PATRIA," poručili su 17. travnja 2015. iz USKOK-a.

Samo hrvatska strana istrage ostala kratkih rukava

Dakle, jedino hrvatski istražni organi nisu našli temelj za podizanje optužnice u međunarodnom slučaju podmićivanja iako su raspolagali dokazima koji su u Austriji i Finskoj omogućili ne samo podizanje optužnica, već i osuđujuće presude.

Nije nevažno niti da su dio dokaza koji su pomogli u građenju optužnica u Austriji i Finskoj međunarodnom timu istražitelja pribavili upravo hrvatski kolege. Na kraju, ali ne i manje važno, zbog protoka vremena i procedure čuvanja te korištenja dokumentacije, hrvatskom pravosuđu velik dio potrebnih dokaza, koji su korišteni u procesima u Austriji i Finskoj, najvjerojatnije ne bi bio dostupan, čak i ukoliko bi se odlučilo pokrenuti postupak u Hrvatskoj.

Na to je, u jednoj od rijetkih izjava o aferi Patria, upozorio i glavni finski tužitelj Jukka Rappe.