Hercegovci i liberali - hrvatski arheneprijatelji
OSIM izvanjskih neprijatelja i "onih koji rovare" protiv interesa ovog jadnog naroda, Hrvati imaju dvije glavne skupine unutarnjih neprijatelja. Identificiranje tih skupina kao neprijatelja govori o temeljnom ideološkom nastroju Hrvata koji ih prepoznaju kao neprijatelje, kao i o velikoj razini "popušene" glupe retorike i intelektualnoj lijenosti onih koji ih takvima identificiraju. Radi se, naravno o neprijateljima u obliku Hercegovaca i liberala.
S jedne strane stoje Hrvati koji bi se rado nazivali građanima svijeta. To su oni koji i dan danas sanjaju o nažalost nikad postignutim veleuspjesima samoupravnog socijalizma, kojima je Che Guevara najveća ličnost 20. st., a "narodnost: Hrvat" prokletstvo s kojim moraju živjeti. Radi se o skupini druge generacije gradske djece, koji u privatnom životu uzimaju oblik Zagrepčaneca, Esekera, starih Splićana, a u javnom masku neumornih boraca za obespravljene svjetske mase, o ljubiteljima Novog vala i slušateljima Radija 101. Njihov modus postojanja je naricanje za izgubljenim rajem urbanog života, preziranje turbo folka i žutog tiska, a razlog za ono što smatraju padom iz tog rajskog stanja koje je postojalo nekad davno oni vide u Hercegovcima.
Velika seoba Hercegovaca
Hercegovci su se u mitološkom životu naše urbane ekipe spustili sa svojih plemenskim bojama obojanih planina i preko Gojka Šuška se infiltrirali u sve sfere časnog hrvatskog života, koji su onda kontaminirali korupcijom, rodijačkim vezama i vulgarnim katolicizmom. Sve što je moglo biti dobro u Hrvatskoj pokvareno je onog dana kad je Šušak sjeo na mjesto Tuđmanovog čovjeka broj jedan, a nastavlja se Bandićevom eksploatacijom Zagreba. Pri tome nije bitno to što Bandić radi, nego ono što on jest: primitivac iz Gruda koji se usuđuje vladati hrvatskom metropolom, na koju bi legitimno pravo imao upravo netko iz urbanih redova.
Temeljni diskurs ove vrste uglavnom su u ranih 90-ima propagirali lijevi intelektualci, a sada, kad mediji više ne blokiraju svaki oblik antihrvatskog izražavanja, kao što su to radili za vrijeme Tuđmanove soft-core diktature, može ga se čuti praktički svugdje (naravno, uglavnom od ljudi koji se deklariraju kao nekakvi lijevi mislioci).
Od jugonostalgije do liberalizma
S druge strane imamo ekipu Ponosan Što Sam Hrvat (PŠSH). Ta ekipa je velikim dijelom usmjerena protiv ove urbane, iako urbana nije usmjerena protiv njih, budući da urbana ekipa stvar više temelji na rasnim, nego na ideološkim kriterijima. Ekipa PŠSH je ideološki gledano sljedbenica piskaranja hrvatskih akademika, Tuđmanovih govora i paranoje '90-ih. Što se tiče samog porijekla, nije tako oštro definirana kao urbana ekipa, budući da u urbanu ekipu pristup imaju samo oni iz druge generacije gradske djece, dok kod PŠSH ekipe pristup imaju svi, bez obzira na porijeklo. Ova se grupa definira više ideološki.
Radi se o ljudima alergičnima na bilo kakvu kritiku Hrvatske, ljudima zatvorenim u jedan prilično uzak svijet mitologije, u kojemu Hrvatska ponosno stoji kao samostalna država po prvi puta nakon ulaska u personalnu uniju s Mađarskom (Tuđman), te koja bi bez problema nastavila prosperirati kao jedno fundamentalističko društvo visokog stupnja plemenskog misticizma skrivenog pod joker katoličanstva (HAZU + dobar dio Crkve u Hrvata), samo kad ne bi bilo koketiranja s nekim štetnim faktorima. Ti faktori se podvode pod zajedničko ime - "liberalizam" (prije se to nazivalo "jugonostalgija" ili "jugokomunizam", ali vremena se mijenjaju, a s njima i terminologija).
Budućnost izgrađena na imaginarnim nepresušnim zalihama sira i vrhnja
Iako nemaju veze s liberalizmom kao političko-ekonomskom ili kao društvenom filozofijom, "liberali" u crno-bijelom svijetu ekipe PŠSH jednostavno predstavljaju Onu Drugu Stranu. Postoje "Mi" i "liberali". Ako nisi jedan od Nas, onda si liberal. Liberal se postaje ako se, na primjer, kaže da nije kul bacati Molotovljeve koktele na homoseksualce, da se budućnost ne može graditi na imaginarnim nepresušnim zalihama vrhnja, sira, jeftinog turizma i izvorske vode, da je besmisleno nazivati Tuđmana čovjekom koji je najzaslužniji za ostvarenje hrvatskog sna, ili da činjenica da se svake godine premlaćuju stranci na plažama govori dosta o stupnju razvijenosti hrvatskog društva.
Ono što svakom promatraču upada u oči je to da korištena terminologija nema nikakve veze sa stvarnim stanjem stvari. Naime, Hercegovci nisu nereprezentativno zastupljeni u nekim vladajućim strukturama Hrvatske (onome što sociolozi vole nazivati društvenim i političkim elitama), a liberalizam u Hrvatskoj ne postoji, niti kao političko-ekonomska, niti kao društvena ideologija. Ali, stvarno stanje stvari nije bitno. Radi se o klasičnom papagajskom ponavljanju nekih uvriježenih društvenih dogmi, kojim se kompletan svijet objašnjava jednom izrazito uskom ideološkom matricom. Bilo što što odskače od te matrice se u nju vraća hegelovskom metodom "tim gore po činjenice". U međuvremenu, onom malom broju Hercegovaca i liberala u Hrvatskoj ostaje samo slegnuti ramenima i čekati neke bolje dane.
Jovan Dragišić
Foto: Index
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati