NA KRAJU dvodnevne međunarodne konferencije o zapovjednoj odgovornosti u međunarodnom i nacionalnom pravu ostalo je dvojbeno hoće li domaći sudovi moći suditi za zapovjednu odgovornost u slučaju kada nema osobne krivnje za počinjeni ratni zločin.

Hrvatski i srbijanski pravni stručnjaci smatraju da nema nikakve pravne zapreke da nacionalni sudovi u zemljama bivše Jugoslavije sude za zapovjednu odgovornost kada je zapovjednik i osobno kriv za počinjeni ratni zločin, jer je to kazneno djelo postojalo u kaznenom zakonodavstvu bivše SFRJ, koje su države sljednice uglavnom preuzele uz, manje ili veće prilagodbe, u svoje pravne sustave.

Statutom privremenoga Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), a osobito Rimskim statutom stalnoga Međunarodnog kaznenog suda (ICC) zapovjedna odgovornost je proširena i na slučajeve kada ne postoji krivnja zbog počinjenoga kaznenog djela.

Zapovjedno su odgovorni i vojni i civilni zapovjednici koji su znali da se podređeni spremaju počiniti ratni zločin a to nisu spriječili. U tom bi se slučaju, po mišljenju sudionika skupa, zapovjedna odgovornost mogla izjednačiti s počiniteljem koji sam počini zločin. Odriču međutim mogućnost da bi se tako moglo postupiti i u slučaju zapovjedne odgovornosti i kada je nadređeni mogao i morao znati da se podređeni spremaju počiniti zločin a da on to nije spriječio, te kada nije prijavio počinjeni zločin.

Slažu se međutim da bi se domaća zakonodavstva što više trebala uskladiti s ugovorno preuzetim međunarodnim obvezama kako bi se izbjeglo da ubuduće ICC oduzme slučajeve ili ponovno sudi u slučajevima u kojima utvrdi da to domaće pravosuđe nije moglo učiniti učinkovito i pravedno.

Učinkovito suđenje pred domaćim sudovima za ratne zločine, pa i za zapovjednu odgovornost kako je shvaćaju međunarodni sudovi, važno je zbog najave prepuštanja domaćim sudovima nekih postupka koji se vode pred ICTY-jem za kaznena djela počinjena od 1991. do 1995.

Prof. Ivo Josipović pesimističnom i neprihvatljivom varijantom rješavanja te dvojbe smatra razmišljanja da se za djela počinjena u doba kada ona nisu bila propisana zakonom uopće ne sudi jer je retroaktivna primjena zakona u pravilu zabranjena.

Ne smatra dobrom neposrednu primjenu Statuta ICTY-ja u slučaju preuzimanja postupaka koji su u tijeku na Haškom sudom, ni primjenu Rimskog statuta u budućim suđenjima na ICC-ju.

Jedno od mogućih rješenja je primjena domaćih propisa o nečinjenju, u kojem slučaju zapovjednik ne bi odgovarao za ratni zločin, nego samo kao supočinitelj kaznenog djela jer ga nije spriječio a mogao je, ili za prikrivanje kaznenog djela jer ga nije prijavio.

Moguće je i suđenje za zapovjednu odgovornost primjenom Ženevskih konvencija, smatra Josipović, napominjući da konkretne odgovore kako i kome suditi za zapovjednu odgovornost može dati samo sudska praksa domaćih sudova, ali i stajalište Vrhovnog suda o primjeni međunarodnih propisa na domaćim sudovima.

Svi su se složili da je učinkovitost nacionalnih sudova i usklađenost domaćeg prava s međunarodnim preduvjet da se na domaćim sudovima, a ne međunarodnim, sudi za kaznena djela protiv međunarodnog prava. Kad je riječ o zapovjednoj odgovornosti, dvojbeno je je li to uvijek moguće, i ako jest, kako to postići.

Konferenciju hrvatskih i srbijanskih pravnih stručnjaka organizirali su Fond za humanitarno pravo iz Beograda, Hrvatsko udruženje za kaznene znanosti i praksu iz Zagreba u suradnji s ICTY-jem i uz potporu danske vlade. Zagrebački skup nastavak je konferencije čiji je prvi dio održan prije tri tjedna u Beogradu.