Ivan Jakovčić kao istarski Ivo Sanader: Moćan i nedodirljiv
ŠTO BI IVANU Jakovčiću mediji radili da je slučajno HDZ-ovac? Da je primitivan, nasilan, prost i vulgaran, da voli Thompsona, a ne Europu, da pokazuje razdrljena prsa, ždere janjetinu i vozi 300 na sat? Vjerojatno ne bi godinama tako uspješno čuvao imidž modernog proeuropskog političara, župana koji je od Istre stvorio oazu u hrvatskoj pustinji, čovjeka koji je zapravo skroman i požrtvovan, odan europskim vrijednostima. Vjerojatno bi ga mediji ismijavali, pljuvali i fenomenologizirali, proglašavali hrvatskom sramotom i pozivali na njegovo rušenje. Drugim riječima, sigurno ne bi punih 15 godina vladao Istrom.
U prvom redu, oderali bi mu kožu zbog činjenice da se ipak dočepao Svetoj Jurja, imanja nedaleko Grožnjana. Zbog činjenice da je to uspio unatoč odluci Županijskog suda, što je javni natječaj bio namješten samo za njega, što je imanje dobio za dva milijuna kuna (odakle mu?), što mu se od tog iznosa odbija skoro osamdeset posto zbog prethodnih ulaganja (kojih?), što je goleme nekretnine stekao s plaćom od 14 tisuća kuna, što je tamo bespravno gradio te naposljetku i naročito zbog činjenice da kao istarski župan ima izravan utjecaj na lokalnu samoupravu koja mu je omogućila stjecanje te imovine.
Dakle, da je Jakovčić član HDZ-a ili da se barem zove Željko Kerum, vijest o kupovini Svetog Jurja osvanula bi na svim naslovnicama tabloida, zajedno sa svim prljavim rubljem iskopanim iz daleke i bliske prošlosti. Ali budući da je on umjeren, uglađen, utjecajan i tako prokleto spretan u političkom marketingu, vijest je ostala zakopana negdje u sredini novina. Bez imalo zajedljivih komentara ili uobičajenih insinuacija. Ili barem dušobrižničkih pitanja, tipa "odakle mu lova za sve to?".
Zapravo, kad se malo bolje pogleda, Jakovčić je veći HDZ-ovac nego što bi to želio biti. Točnije, on je prilično precizna kopija HDZ-ova šefa - Ive Sanadera. Ideologiju - samo suprotnog predznaka - vješto koristi za legitimiranje svoje političke pozicije. Dugogodišnji je šef stranke koja Istrom vlada dulje nego HDZ Hrvatskom, a to nešto znači. Neprikosnoveni je autoritet svojim stranačkim podanicima, pa čak i jogunastom Damiru Kajinu. Uspješno se rješavao unutarstranačke opozicije, a o onoj pravoj da se i ne govori. Jako je dobro povezan s europskim birokratima, a još bolje umrežen sa stranim ulagačima. S pozicije župana upravlja investicijama i ništa se ne može dogoditi bez njegova amena. Imovina mu je također zavidna, premda nitko ne može baš spoznati kako je stečena. Čak je uspio ovladati i istarskim medijima, bilo pritiskom, bilo poslovnim aranžmanima. Ukratko: šarmantan je kao Sanader, nedodirljiv kao Sanader, beskrupulozan kao Sanader. I ima sreće što je na suprotnoj strani upravo Sanader. Točnije, Sanaderova stranka.
Nema u Hrvatskoj puno župana koji se mogu pohvaliti boljom imovinskom karticom
Nakon što je praktički dobio Sveti Juraj, bespravno u njemu gradio, ugradio kamene ploče uklonjene s pulskih ulica (i po Kajinu, "odvezene na otpad, gdje ih je župan kupio!"), nakon što je Županija (s njim na čelu) do tog sela dovukla vodovod za četiri milijuna kuna, nakon što su najprije Općinski, a potom i Županijski sud poništili kupovinu jer nije bilo natječaja, a Raiffeisen banka kao davatelj kredita i nakon poništenja kupnje ostala upisana u zemljišnim knjigama, sad je na natječaju namještenom za njega dobio priliku kompletirati posjed od 11 tisuća kvadrata, s tri kuće s okućnicama, vinogradom, oranicama i šumom. I sve to uz plaću od 14 tisuća kuna. I uz ženu i troje djece.
I to nije sve! Župan Jakovčić pored toga ima tri stana i poslovni prostor u Poreču, te dvije kuće na ladanju. Nije loše za jednog dužnosnika. Nema u Hrvatskoj puno župana koji se mogu pohvaliti boljom imovinskom karticom. Oni novinari koji su se njome iscrpnije bavili - grupa iz Glasa Istre - dobili su otkaz, navodno na inzistiranje Ivana Jakovčića o čijoj su kupovini tavanskog prostora u vlasništvu grada Poreča iscrpno izvještavali. Jakovčić je na to izjavio: "Nadam se da će istarsko novinarstvo sada dobiti priliku da piše istinu". Ili da ne piše ništa, ako već do istine ne može doći.
Dakle, ne može se reći da se o Jakovčiću nije bilo dovoljno prljavština. Ali ovaj uglađeni IDS-ovac, koji ne loče vinčinu, već onako sommelierski njuška buteljke, toliko je usavršio svoj politički marketing da se prljavština od silnog "cvijeća" jednostavno ne može probiti do javnosti. Primjerice, iscrpno se izvještavalo o tome kako župan Jakovčić kritizira danski Rockwool zbog zagađenja Istre, ali ne spominje se kako je svojedobno govorio da je proizvodnja kamene vune "dobra investicija za Istru". Tek poneki usamljeni strijelac dobije rijetku priliku prozvati župana Jakovčića zbog privatizacije Arenaturista, rasprodaje i urbanizacije Barbarige i Dragonere, propale Istarske banke, kupnje vatrogasnih vozila za županiju, kupovine gradskih autobusa u Puli, zbog Brijuni Rivijere. Glas Istre, s grupom ljubopitljivih novinara kasnije najurenih iz redakcije, prozivao je svojedobno Jakovčića i zbog otvaranja trgovačkih centara sagrađenih bez ikakvih dozvola, kao i "partijanja" na bespravno sagrađenoj terasi.
I opet ništa. Jakovčić je i dalje popularan, nedodirljiv, suveren, neprikosnoven. Kao Sanader. Župan amenuje i blagoslovi svako ulaganje. Kad nešto od toga pođe po krivu, prvi je u kritici. On je europejac kad je potrebno i "balkanac" kad ustreba. Evo, recimo, u vlastitoj stranci. Od sada već davne 1994. godine Jakovčić uporno odolijeva napadima stranačkih opozicionara. Tada je isključio Ivana Heraka i braću Martinčić, Elija i Darka. To je u sjajnom, gotovo "sanaderovskom" stilu, kompenzirao donošenjem Rovinjskih deklaracija kojima se traži autonomija Istre, a iduće godine zablistao je uspjehom na parlamentarnim izborima projektom Novi sabor.
Jakovčić je već bio prekaljeni gospodar Istre dok se Sanader kalio po Tuđmanovim dvorima
Na tom valu uspjeha lako se obračunao s Lucianom Delbiancom, oduzevši mu Pulu, ali ostavivši ga još dvije godine na čelu županije. Pravi župan umjesto župana, zna se, bio je Jakovčić. U trećesiječanjskom trijumfu postavljen je za ministra europskih integracija, ali ubrzo je shvatio da tu nema kruha. Izmislio je povod u obliku Istarskog statuta i povukao se na svoj feud. Tu je on gazda, svoj na svome. Hrvatsku je ostavio nekom drugom.
Tako trijumfalan, uspješan, nedodirljiv nije postao predmetom kritike, već - divljenja. Kao Sanader. Ljudi vole uspješne. I samo ih uspjeh drži na životu. Možda upravo zato Jakovčić tako dobro surađuje sa Sanaderom. Dok Damir Kajin obavlja prljavi posao ratujući s HDZ-om, Jakovčić s njegovom Vladom sklapa poslove, poput Brijuni Rivijere. Uskok zaobilazi Istru u širokom luku, a to je - po Sanaderovu nalogu - učinio čak i Thompson. Ali da stvar bude najbolja, nije Jakovčić učio od Sanadera. On je već bio prekaljeni gospodar Istre dok se Sanader kalio po Tuđmanovim dvorima. Ali eto, može se reći da se makar jedna istarska vrednota prelila na nacionalnu razinu. Kad već Hrvatska nije uspješna kao Istra, barem njezina vlast nastoji biti uspješna kao istarska.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati