54.92.197.82 US
 

Ivan Markešić: Hrvatska nepripremljena za susret s eutanazijom?

Piše: Ivan Markešić
srijeda, 20.2.2013. 20:55
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Mate Piškor/Cropix

MEDIJI ovih dana izvješćuju o slučaju koji je "šokirao Hrvatsku". Riječ je o Josi Greguriću, ocu koji je 8. listopada 2012. iz samilosti usmrtio svoju nepokretnu kćer Marijanu (1989.) dajući joj tablete i režući joj žile na zapešću. Zbog toga ubojstva njemu je 18. veljače 2013. počelo suđenje, jer je prema važećim hrvatskim zakonima počinio kazneno djelo ubojstva. Prema očevu iskazu, on je sve to činio iz samilosti prema svojoj kćeri koja je već više od tri godine ležala nepokretna i vegetirala. Što će se dalje događati na suđenju, koje je u svome pripremnom dijelu bilo zatvoreno za javnost, vidjet ćemo. No, njegov pokušaj samoubojstva nakon ubojstva kćerke pokazuje da se "osjećaj sućuti" prema paćenički živoj pretvorio u "osjećaj krivnje" prema njegovom "intervencijom" ostaloj mrtvoj kćeri.

No, ovim zlim činom (zločinom) otvara se jedno bolno pitanje u Republici Hrvatskoj, pitanje o ubojstvu iz samilosti, o eutanaziji. Što je to eutanazija i koji su to moralni, etički, religijski razlozi za njeno (ne)priznavanje, odnosno je li eutanazija u razumijevanju koje imamo u hrvatskome društvu i koje je "osmišljeno" hrvatskim zakonima, samo jedna od mnoštva drugih društveno konstruiranih činjenica, kao npr. ubijanje u ratu iz čega je u povijesti proizišao crkveno prihvaćen iskaz o "pravednome ratu" (bellum iustum) te iz toga proizišli iskaz naših biskupa da hrvatski branitelji u Domovinskome ratu nisu mogli počiniti ratni zločin. Da budemo potpuno jasni, osobno nisam za legalizaciju eutanazije, ali jesam za raspravu o tome koji su to razlozi koji čovjeka natjeraju da o njoj počne razmišljati i da to u konačnici počini, te koji su to društveni razlozi za profanizaciju, odnosno za sakralizaciju ubojstva, pa i ubojstva iz samilosti, odnosno eutanazije.

Odakle krenuti?


Temeljna postavka od koje moramo poći i koje moramo biti svjesni jest činjenica da u normalnim okolnostima, kako to lijepo kaže moj dragi profesor, akademik Ivan Cifrić, život započinjemo "udahom i krikom", a završavamo ga "izdisajem i mûkom". A kada je riječ o smrti, o izdisaju i mûku, sami sebe uvjeravamo u sljedeće: živimo između dviju međusobno oprečnih zbiljnosti: s jedne strane, svjesni smo da ovozemaljski život nećemo živjeti vječno i da ćemo morati umrijeti (kad - tad!), dok s druge strane, nitko od nas ne želi umrijeti, iako se svakodnevno uvjeravamo da ljudi umiru i da nema puno onih koji su stariji od 100 godina. Budimo iskreni, za najviše 100 godina na ovoj zemlji neće biti nikoga od nas koji danas na njoj živimo.

U tome životnom rasponu između začeća (u majčinoj utrobi ili izvan nje) i smrti (prirodnoj ili nasilnoj) trebali bismo živjeti životom dostojnim čovjeka i, kad dođe vrijeme, umrijeti smrću također dostojnom čovjeka. Dakle, nitko ne bi želio patiti niti biti bolestan, a kamoli umrijeti u smrtnim mukama i hropcima. Međutim, različite okolnosti znaju se ispriječiti ostvarenju takvoga idealno zamišljenog scenarija. Bolest, posebno ona čije izlječenje nije uopće izgledno, u mnogim slučajevima tjera čovjeka da upita sebe i druge ima li u takvome stanju uopće smisla dalje mučiti ne samo sebe, nego i druge oko sebe, ili je bolje, zbog vlastite nemoći, zamoliti druge za mogućnost dostojanstvenog umiranja, a to, u današnje vrijeme znači, umrijeti bez patnje, ili da drugi, kao u ovome hrvatskom slučaju kada je otac usmrtio vlastito dijete, "skrati muke" onima koji su neizlječivo bolesni. U ovome drugom slučaju ne znamo je li paćenički bolesnik bio voljan da mu se oduzme život kako bi mu se skratile muke. Možda se on i navikao na "kvalitetu životu" koja mu je još bila preostala. Ne zna se je li i ovaj otac imao voljnu privolu svoje kćeri. No on je, stavljajući se u njezin položaj i smatrajući da je bolje biti mrtav nego se vegetirajući na životu patiti, učinio to što je učinio, i to iz iskrene roditeljske ljubavi prema njoj - barem imamo takvu interpretaciju. Želio je, govoreći jezikom suvremenog čovjeka, osigurati bolju "kvalitetu života" svojoj kćeri zanemarujući pri tome ono što Crkva i mnoge vjerske zajednice propovijedaju, a to je "svetost života" - od začeća do smrti.

Stoga je u ovakvim slučajevima najedanput iskrsavaju nerješivi problemi koje je potrebno riješiti, kao npr. tko ima pravo donijeti odluku da se drugome prekine život, pa makar se radilo i o osobnoj svjesno izrečenoj želji, ili tko ima pravo u ime drugoga koji bolestan donijeti takvu odluku i kada? Zagovornici eutanazije mišljenja su da bi onome tko to želi trebalo izići ususret i time mu skratiti muke, jer će ionako umrijeti, pri čemu se polazi od stajališta da mi ljudi nismo odgovorni za ljudsku smrt, odnosno za njezino postojanje. Zašto mu ne skratiti muke i "skinuti ga s aparata"?

Što je važnije: svetost ili kvaliteta ljudskoga života?

Govor o eutanaziji, odnosno o pomoći kod umiranja neizostavno uključuje dva pojma: slobodu i dostojanstvo kojima raspolaže svako živo ljudsko biće, o čemu postoje i različita stajališta.

U tradicionalnoj etici ljudskoga života temeljno polazište bilo je shvaćanje da ljudski život ima svoje unutarnje dostojanstvo, svoju vrijednost i, što je jako značajno, i svoju svetost (Hollinger), što ga u cijelosti i razlikuje od svih drugih živih bića. Naime, taj koncept svetosti daje ljudskome životu posebnu važnost, a što se može vidjeti na primjeru objavljenih svjetskih religija.

Međutim, u sekularnome društvu, kakvo naše društvo teži biti, bilo je i jest neprihvatljivo ljudskome životu pridavati kvalitete svetoga. Umjesto svetosti javlja se etika kvalitete života. Sada se posebna pažnja pridaje duljini življenoga vremena (embrij, fetus, novorođenče, adolescent), zatim njegovoj integriranosti u zajednicu (obitelj, župa, općina, država, nacija), iz čega je "moralno dopustivo postaviti `cijenu ljudskoga života`" (M. Marinić).

Među najgorljivije zagovornike nove etike kvalitete ljudskoga života ubraja se Peter Singer koji smatra da će u najskorije vrijeme "tradicionalno shvaćanje ljudskoga života doživjeti slom pod pritiskom znanstvenoga, tehnološkog i demografskog razvoja" te da se zabrana "oduzimanja ljudskoga života", koja je postojala u svim do sada poznatim društvima postajala, nije uvijek odnosila na sva ljudska bića, nego je ubijanje ljudi nekada bilo i dopušteno i društveno korisno (rat, zarobljenici, smrtna kazna, itd). Singer je i zagovornik dobrovoljne eutanazije (kada pojedinac sam izrazi želju da ga se ubije jer je neizlječivo teško bolestan i podnosi teške bolove i patnje), jer čovjek koji traži eutanaziju odriče se svoga temeljnog prava, prava na život, pa Singer u provedbi dobrovoljne eutanazije ne vidi ništa loše. Time bi bolesnik, smatraju zagovornici eutanazije, mogao sačuvati dostojanstvo svoje osobe, jer bi se u tom slučaju radilo o vraćanju odluke o životu onome tko taj život i posjeduje, tko ga živi.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Sasvim drukčije, zapravo suprotno stajalište zastupaju naši moralni teolozi: Tonči Matulić (Zagreb) i fra Velimir Valjan (Sarajevo) koji smatraju da se u gornjim slučajevima ne može govoriti o etikama ako one polaze sa stajališta da je ubijanje "embrija, fetusa, novorođenčeta, mentalno retardirane osobe, osobe u stanju teške i neizlječive bolesti, osobe u komatoznom stanju ne samo da nije zabranjeno, nego je u pojedinim slučajevima čak i dužnost? Matulić uz to navodi da svođenje ljudskoga isključivo na "materijalni dio ljudske osobnosti" znači potpunu degradaciju čovjeka u svojoj njegovoj cjelovitosti

Suprotno stajalištima zagovornika etike kvalitete života zagovornici etike svetosti života smatraju da je čovjek sve što ima primio na dar od Boga, pa time i vlastiti život, i da nitko nema pravo, pa tako ni pojedinac, ma kako on sebe smatrao slobodnim, donositi odluku o prijevremenome skraćivanju života.

Tko je vlasnik ljudskog života?

U Nizozemskoj, koja predvodi liberalni odnos prema eutanaziji, za eutanaziju su bili veoma zainteresirani ponajprije 1) društvo (država), jer su se sredstva previđena za liječenje neizlječivo bolesnih mogla potom utrošiti za liječenje izlječivih, zatim 2) liječnici koji polaze od toga da će neizlječivo bolesni ljudi na kraju ipak umrijeti, pa nema potrebe uzalud se brinuti oko njih i trošiti na njih bolnička sredstva i vrijeme te 3) obitelj oboljelih koji su bili mišljenja da je bolje da umru i da se više ne pate, jer im je bilo teško gledati patnju svojih najbližih. Međutim, za eutanaziju su najmanje bili zainteresirani upravo 4) bolesnici.

Prema istraživanju o eutanaziji koje je za potrebe svoga magistarskoga rada proveo moj kolega s Instituta Pilar, dr. sc. Marko Marinić, među članovima nekoliko civilnih udruga tjelesnih invalida sa sjedištem u Zagrebu proizlazi sasvim jasan zaključak da invalidi, svejedno koliko netko smatrao da žive "životom niske kvalitete", odnosno "životom nevrijednoga življenja" ne prihvaćaju eutanaziju kao rješenje njihova nezavidnoga položaja.

Prema rezultatima tog istraživanja može se reći da su osobe s invaliditetom manje sklone eutanaziji od opće populacije u RH, da ne bi imale povjerenja u liječnika kojemu je eutanazija dio profesionalnog liječničkog života, da ih je strah da se eutanazija legalizira jer bi mogla i njih zadesiti prigodom liječenja nekih od njihovih neizlječivih bolesti, da podržavaju pravo na život kao svojevrsni conditio sine qua non, da smatraju da osobe koje nisu u stanju izreći svoje mišljenje o vlastitome životu zavrjeđuju veće poštivanje života i da je u dvojbenim situacijama "odluka za život jedina ispravna opcija" (Marinić).

Kad je riječ o Hrvatskoj potrebno je kazati da Kodeks medicinske etike i deontologije, u članku 4. stavku 2., govoreći o umirućem pacijentu, navodi: "Namjerno skraćivanje života (eutanazija) u suprotnosti je s medicinskom etikom. Želju dobro informiranog pacijenta, koji boluje od neizlječive bolesti, jasno izraženu pri punoj svijesti u pogledu umjetnog produživanja njegova života, treba poštivati primjenjujući pozitivne zakonske propise." (HLK)

Eutanazija kao pomoć pri umiranju ili pospješivanje umiranja na zahtjev, u hrvatskom zakonodavstvu smatra se ubojstvom čovjeka, te je uključena u poglavlje o kaznenim djelima protiv života i tijela, pa se u člancima od 110. do 113. Kaznenoga zakona RH (2011), govori o ubojstvu (110), teškom ubojstvu (111), usmrćenju (112) te prouzročenju smrti iz nehaja (113). Tako se u članku 112., u stavku 3. navodi da će onaj "tko usmrti drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegova teškog zdravstvenog stanja kazniti kaznom zatvora do tri godine. Ranije je ta kazna bila puno oštrija i za "Usmrćenje na zahtjev" se navodilo: "Tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina".

Kako dalje?

Sudska praksa će riješiti ovaj slučaj onako kako to traže zakonske odredbe, no ostaje i dalje pitanje u našemu društvu: čemu dati prednost: etici kvalitete ili etici svetosti ljudskoga života. Većina nas (svejedno kojeg smo vjerozakona) dok smo zdravi i pokretni izjašnjavamo se za svetost ljudskoga života, no ne znam kakve ćemo "pameti" biti ukoliko i ako budemo u nekome doglednom vremenu neizlječivo bolesni. Istina, osobno drugome, svejedno koliko bio bolestan i patio, nikada ne bih uskratio muke skidajući ga s aparata ili na bilo koji drugi način.

Stoga da bi se izbjeglo praktičnu eutanaziju, o kojoj se šuti, bolje bi bilo da se u Hrvatskoj krene s osnivanjem hospicija kod kojih se polazi od toga da je smrt normalan događaj i da hospicijska odnosno palijativna skrb nemaju za cilj odgađanje ni ubrzavanje smrti, nego se bolesniku pristupa holistički, kao cijeloj osobi sa svim svojim psihološkim, društvenim i duhovnim problemima.

*****

Prof. dr. sc. Ivan Markešić doktor je znanosti, leksikograf, sveučilišni profesor i sociolog religije. 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije