23.20.245.192 US
 

Jadikovke jedne nezaposlene samohrane mame

Piše: Pismo čitatelja/eMeđimurje
četvrtak, 6.12.2012. 14:53
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Ilustracija: Shutterstock

U REDAKCIJU portala eMeđimurje stiglo je pismo jedne nezaposlene samohrane mame, kojeg i mi prenosimo u cijelosti:

"Dragi čitatelji portala eMedjimurje.hr, Međimurci, Međimurke, Hrvati, Hrvatice i svi oni koji bi ti htjeli postati. Unaprijed ću se ispričati svima onima koje ću eventualno uvrijediti, povrijediti ili duhovno, emocionalno ili na bilo koji drugi način trajno osakatiti.

Jučer kao i svakog prvog tjedna u mjesecu, krenem ja iz svog malog, živahnog sela u Čakovec javiti se na Hrvatski zavod za zapošljavanje, ali pošto je dan prije Nikolinja prvo pomislih obaviti kupnju za svoje malo dijete od šest godina. Dođem do bankomata, alimentacija je uredno uplaćena, a kad ono bankomat u mene nemilosrdno gleda i ne da ni kune. Odem u banku i stanem u podugi red. Nakon dvadesetak minuta ljubazna službenica mi priopći predivne vijesti, blokada računa zbog ovrhe. Ništa to ne bi bilo čudno kad bi bilo koji račun za plaćanje glasio na moje ime. Pitam sebe i nju, k vragu, pa tko mi to blokira račun?! I začujem ime jedne poznate kompanije čije ime ne ću spomenuti jer se bojim tužbe, a osim svog bubrega i djeteta nemam ništa drugo s kim bi mogla namiriti eventualne sudske troškove i odštetu zbog kaljanja ugleda dotične.

"Gospođo morate ići u FINU, tamo Vam mogu sve detaljnije objasniti...", tužno slegne službenica na šalteru jedva čekajući da me se riješi, vjerojatno se bojeći da ne padnem u nesvijest baš za njezinog radnog vremena za njezinim šalterom. Psihički rastrojena pokupim se do FINE gdje čekam na jednom šalteru kakvih petnaestak minuta pa me službenica upućuje na drugi gdje je podugi red poprilično nervoznih ljudi. Mislim zaista - ljudi FINE - stavite ogroman znak na kojem piše "za sve one kojima ovrha blokira račun" pa da nervozni ljudi još više ne živčane u krivim redovima dok ne dođu do svog pravog.

Stanem u red iza ogromnog čovjeka kojem vruća, ljuta para isparava iz kože, očiju i ušiju. Brojim, peta sam po redu. Ljudska narav je takva, pokvarena i jednostavno na dva kvadratna metra reda moram čuti hoću-neću sve prije sebe koje su nedaće koje su ih zadesile. I zamislite! I njih je zaskočilo isto što i mene. Tajanstvena firma s još mističnijim dugovanjima. "Gospođo zar niste dobili opomenu ili kakvo sudsko rješenje?", upita me službenica preko spackanih naočala. "Nisam, s njima nemam ništa od 2008. godine, raskinula sam sve ugovore, platila što sam imala i to je to. Poslije veljače 2008. od njih ni slova ni brojke." I dođe mi da se rasplačem pred svim ovim bijesnim ljudima koji nestrpljivo čekaju na red jedva čekajući da se maknem.

"Gledajte, naplatili su dugovanje od 283,00 kune plus 95,00 kuna košta ovrha. Idite pitajte njih zašto su se sjetili nakon pet godina da ste im to dužni i što zapravo jest u tih 283,00 kune." Vjerojatno kamata, kamata na kamatu, izrada i obrada dugovanja, nekoliko opomena koje nisam dobila, a možda i jesam, a li mi ih je pojeo susjedin Vučko, ne znam, nekako ne želim ići. "Ali, račun Vam je odblokiran, tako da možete podići preostatak svojih novaca."

Ne da vrag meni mira, odem do ultra tajanstvene firme i stanem u red. Opet. Izgubim narednih dvadeset minuta svog tako krhkog života. "Ne znam gospođo od čega se dugovanje sastoji, ja sam vidim iznos koji smo poslali na prisilnu naplatu. Ako hoćete pošaljite pismeni zahtjev za objašnjenje putem emaila ili pošte ili dođite na popodnevnu smjenu kad radi kolegica koja se bavi takvim stvarima. Dugovanje je jako staro." Ona ne zna. Sad sam već bijesna. I ja znam da je famozno dugovanje jako staro, za to mi ti ne trebaš, pametnjakovićka dugih, manikiranih noktiju ko u porno glumice. Najrađe bi je poslala u tri p* m*, ali odgajana sam bolje od toga. Zato joj unutar svoje glave nabrojim sve po spisku.

Demonstrativno napustim mjesto događaja jer čovjek iza mene mi diše za vratom ko đavao. Pasivnom agresijom me doslovce tjera da odem. Očito mu idem na živce kao i svakoj osobi danas. Kad sam već tu, idem prvo do zavoda da se javim pa tek onda u banku, račun je odblokiran, dijete će ipak nešto dobiti u čizmicu. Javim se uredno na šalteru, odem do svoje referentice u sobu. Nema je. Čekam, čekam i tako deset minuta. Iz susjedne prostorije bez broja i imena izađe jedna mlada ženska osoba, pogleda me, preokrene očima i pozove kolegicu koju čekam.

"Nemam nikakvih oglasa osim osiguranja." - prva rečenica moje referentice bez pozdrava, bez jednog pogleda u radnu knjižicu, bez ičega. Ne dam se ja, uporno stojim pred njezinim vratima i čekam je. Teškog koraka sjedne za svoj stol, uzme moju radnu knjižicu. "Nema ničega.", ponovi još jednom. "Imam li se pravo javiti za one javne radove?" Upitam. Već sam ispunila papire za inozemstvo kod njih, što je jedna sasvim poseban priča pa da još probam i ovo. "Nemate pravo, morate biti na zavodu godinu dana, nemate pravo na poticaje, morate biti opet na zavodu godinu dana. Osim toga, kod tih javnih radova 75% plaća država ako ste godinu dana kod nas, 85% ako ste dvije i još više ako ste tri godine. A svi poslodavci žele one koji su tu tri godine. Tako da...", bezvoljno i tupo me gleda, ja je gledam blesavo i glupo jer sam i više nego razočarana današnjim danom. Koje sranje.

"Ne znam zašto uopće očekujete nešto kad se javljate na oglase kad Vas nitko neće zvati na razgovor. Nemate pravo na nijedno pravo koje poslodavci traže od radnika, nijednu olakšicu." Krene mi objašnjavati ono što slušam tokom cijele ove godine i nešto sitno prethodne. "Čemu onda oglasi na oglasnim pločama i stranicama na internetu ako se nezaposleni ne mogu javiti na njih? Sve samo javni radovi i rad bez zasnivanja radnog odnosa za one koji nikad nisu radili. Molim Vas možete mi pokazati oglas na koji se ja mogu javiti, a zadovoljavam tražene uvjete?" Dođe mi da se rasplačem. Opet, već drugi put danas.

"A što bi Vi htjeli?! Da nema tih oglasa za javne radove i stručno osposobljavanje radnog odnosa oglasna ploča bila bi prazna. I što onda?!" Gleda me začuđeno ko picek koji je prvi put naletio na glistu. Pa teta, onda bi vjerojatno Vi bili u mojoj koži, na ovom mjestu gdje ja sjedim, dok sada bez brige u pola radnog vremena pijete kavu na račun poreznih obveznika, ali ne i na moj jer ja, naime, to nisam. Pokunjeno isparim iz ureda lupajući se po glavi kako sam se usudila uopće bilo što pitati. I omesti je pri kavi. Morala sam doći poslije neslužbene pauze, možda bi bila dobre volje pa bi mi turnula neki oglas na koji se mogu javiti i eventualno dati koju riječ podrške.

S glasnim šumovima u ušima i laganom glavoboljom odem do bankomata koji odbija suradnju. Opet odem do šaltera u banci, ali ovaj put k drugoj službenici. Znam da je ona prva namjerno zavlačila stranku ispred mene da kad klikne moj broj odem do druge djelatnice. Račun je još u blokadi, moram opet na FINU, bankovna službenica ne zna što se desilo. Odem do FINE, opet, ovaj put znam koji je red za nepoćudne građane koji opstruiraju rad ove poštene države. Gospođa sa zapackanim naočalama ne zna što se desilo, ali sada je sigurna da je račun odblokiran. Odem do bankomata. Opet. Za neko Božje čudo, izbaci 500 kuna.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA

Krenem u mahniti šoping djetetu za Nikolinje. Pokupovat ću sve! Kupim dvije čokolade, jednu bijelu, jednu crnu, na popustu su, jedna košta 3,50 kuna, pa kad se ima, nek se ima! Kupim još štapiće koji koštaju manje od dvije kune, smokije za 1,99, čips, isto akcijska cijena, nekoliko Čupa Čups lizika, a ne ono sranje za jednu kunu, ipak, domogla sam se djetetove alimentacije i ne mislim samo tako stati! Za kraj, počastit ću, odnosno Sveti Nikola, mog malog anđela s još dva, ali dva kinder jajeta kojima cijena skače svaki mjesec gotovo za kunu. Usput kad sam već u Čakovcu jer ovaj mjesec više ne idem, obavila sam svoje mjesečno javljanje, kupit ću mu i igračku za pod bor. Power Rangers, crveni. Kvragu, malo je skup, 99,99 kuna košta, ma jebi ga, imam jedno dijete, jednu alimentaciju dobivam za njega, prosinac je, nema šanse da štedim na djetetu. Smatram se čistokrvnom Hrvaticom, tako mi barem piše u putovnici, a red je red, pa taman da crkla, istrošit ću se na luksuz i prijateljicama kasnije prepričavati kako sam mu kupila dva za cijenu jednoga jer sam naletjela na neku akciju koja je trajala dvije i pol minute tako da sam pograbila sa police sve što sam stigla i koje će me onda sa zavisti gledati jer su svojoj djeci priuštile samo po jedan Lego Ninjago.

Prođem kraj apoteke. Mogla bih si kupiti kakve tablete protiv bolova jer mi glava puca od ovog silnog trošenja i razbacivanja novaca i neke tablete za smirenje, srce mi otkucava 137 puta u minuti kao da sam otrčala maraton života. Ne mogu, ne smijem trošiti djetetove novce. S polupraznom/polupunom vrećicom zadovoljno sjedam u automobil kojem sutra ističe osiguranje i registracija, parkiranome na zelenoj površini preko puta Metssovog dućana kod sajma i Stare vage. Hvala Bogu, nema kazne. Nemam za parking, a kamo li još za kaznu, ne daj Bože registraciju! Ipak ću navečer napuniti čizmice svom malom anđelu, bez obzira na sve dijaboličke planove jedne tvrtke kojoj ne ću reći ime da me ne tuži, referenticama koje sve od reda ništa ne znaju i Hrvatskom zavodu za nezapošljavanje čiji zaposlenici vole svoj vlastiti, unutarnji mir i neometanje istog za vrijeme radnog vremena.

Kao da se cijeli svijet srušio na mene! Zlobnici će sada reći "pa tko joj je kriv"! Neka, nema veze. Tko mi je kriv što spadam u skupinu nenormalnih ljudi u Hrvatskoj koji imaju završenu samo srednju školu, što ne spadam u onu drugu, u onih 95% Hrvata koji imaju završene fakultete od čega njih 95% otpada na višu ekonomsku. Tko mi je kriv što se ne mogu zaposliti pa da si je i onda sama platim ili da potplatim nekoga da završi umjesto mene ili odem u Bosnu po diplomu. Kažu da ima i takvih, ako su lagali mene i ja lažem vas! Tko mi je kriv što sam radila negdje gdje se nije plaća isplaćivala u narodnoj i tako nam svima voljenoj valuti bonovima, već sam tu istu plaću dobivala s nekoliko mjeseci zakašnjenja na četiri do pet obroka. I to ne u istim vremenskim razmacima, intervalima već je svaki put bio prisutan faktor iznenađenja. Govorilo se da će biti sutra, a sutra je dan koji u pravilu se jako rijetko kad pretvarao u danas.

Tko mi je kriv što imam premalo radnog staža pa da odem u invalidsku penziju zbog učestalih glavobolja i kičmobolja pa da onda na naglo ozdravim kad pogledam reportažu iz Međugorja i Djevica me čudotvorno ozdravi, onda bi me poslodavci zaposlili na temelju ugovora o radu i tada već fizički okrnjen, ali zdrav radnik može raditi fizičke poslove. I takav radnik s ugovorom košta manje nego normalan, zdrav radnik koji zamislite želi mirovinsko, socijalno i plaću. Tko mi je kriv što nemam pravo na stručno osposobljavanje kad nemam završenu, Hrvatskoj tako potrebnu Višu ekonomsku školu i postati novi Linić, tko mi je kriv što se nisam dala ubiti u pojam na burzi rada pa bi sada već imala te tri godine stažiranja na njoj i bila idealni kandidat za javne radove. A kad bi samo potencijalni poslodavci znali kako volim saditi cvijeće i okopavati gredice po parkovima za badava, a kamo li onda ne bi za minimalnu plaću NKV-a jer po struci nisam cvjećarka. Tko mi je kriv?

Sama, sama sam si kriva. Mogla sam ne raditi, studirati osam do devet godina indologiju, modni dizajn i ekonomiju paralelno, učlaniti se u pravu stranku koja je na vlasti u vrijeme kad bi se zapošljavala pa bi sad radila negdje u kakvoj državnoj firmi, pijuckala kavice za vrijeme radnog vremena i borila se za svoje zakonom urođeno pravo na božićnicu, uskrsnicu, regres, putne troškove, topli obrok i sve ostale dodatke na plaću. Kao prava poštena Hrvatica koja svake nedjelje moli u crkvi za ostalu besposlenu bagru da joj bude bolje i prekine me više uznemiravati svojim jadikovkama!

Sada živim na tuđoj milostinji. Maminoj plaći, bakinoj, hrvatskoj penziji i djedovoj, poštenoj, inozemnoj. Na forumu sam neki dan pročitala kako se samo glupi ljudi ne mogu zaposliti, tako je barem ustvrdila neka mlada na novo zaposlena djevojka čudne političke orijentacije. Nekako je jako zdušno branila poteze našeg dragog vođe koji je neuspješno nosi ozloglašenu frizuru, a nije pusti brk. Možda i jesam glupa, to ostavljam svim dušebrižnicima da mi izbroje pravopisne greške. Zamislite za koliko bi samo pao kvocijent inteligencije ako se kojim čudom zaposlim! Suđeći po današnjim susretima sa zaposlenim osobama, nijedna nije ništa znala!

Ovim putem se ispričavam baki što ne mogu uređivati groblje za 1.600 kuna kao susjedina Micika, djedu koji misli da sam prefina da bi to radila, mami koja misli da odlazim svaki mjesec pokraj burze rada, sve koje sam slučajno ne daj Bože namjerno uvrijedila ili povrijedila. Ljutite se na moju mamu koja plaća Internet pa da mogu bljezgariti ovakve gluposti koji Vi možda čitate, a možda ne čitate. Ispričavam se i svim tvrtkama kojima sam slala svoje molbe i životopise, a nikad nisam dobila niti odbijenice. Sit gladnom ne vjeruje, zapamtite, jer nisam ni ja nezaposlenima vjerovala dok sam radila.

Za sve moje buduće, potencijalne poslodavce iznosim kratak životopis. Imam tridesetak godina, šezdeset kila i metar šezdeset i još nešto sitno kusur. Glasna sam, nezgodna i kad vidim sranje, kažem "gle sranje"! Imam osam godina radnog staža upisanog u radnog knjižicu. Dvije godine su prohujale kraj nje. Znam raditi svašta, a opet i ništa. Najbolje se snalazim na dosadnim administrativnim i tajničkim poslovima. Govorim jedan i pol strani jezik plus materinji. Dijete mi je rijetko bolesno, osim toga imam baka servis. Imam auto, ali trenutno nemam za registraciju. Imam završenu srednju uzaludnu, ali kad me zaposlite završit ću neku višu, ovaj sportski menadžment u Čakovcu mi izgleda jako primamljivo. Kao čistokrvnoj Hrvatici mi je u genima zapisano da budem menadžer, Mamić je sitna riba za mene. Vidjet ćete kad se pojavim na televiziji prilikom nekog sportskog događaja.

Nadasve želim Vam ugodne i blagoslovljene blagdane, sretniju Novu godinu i uspješno spuštanje po mondenim skijalištima Italije, Austrije i Francuske. Ako vidite kamere RTL-a ili Nove TV, mašite mi, jer ja ću Vas sigurno gledati iz topline doma svoga.

Ostanite mi fini, dobri i zdravi,

Vaša Glupa Nezaposlena Samohrana Mater Koja Si Je Sama Kriva

P.S. Ako ste ovo sve pročitali, vjerojatno ste i Vi nezaposleni, jer drugog objašnjenja nema ili radite u državnoj firmi pa se uz kavicu laganini sprdavate iz mog rezanja žila iznad tipkovnice."
 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije