54.162.163.181 US
 

Kako filmskim nagradama oprati nečistu savjest

Piše:
nedjelja, 19.2.2006. 21:02
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

"ZLATNI MEDVJED" kojeg je na prestižnom berlinskom filmskom festivalu osvojio bosansko-hercegovački film "Grbavica" je bez svake sumnje veliko dostignuće za kinematografiju te države i još veći razlog za ponos mlade autorice Jasmile Žbanić.

Njime se kroz priču o posljedicama silovanja i etničkog čišćenja na život u suvremenoj Bosni i Hercegovini još jednom podsjetilo svjetsku javnost na jedno od najmračnijih poglavlja moderne europske povijesti, a autorica je svoj govor kao priliku da sve podsjeti kako su neki od ljudi odgovornih za taj užas još uvijek na slobodi.

Većina prvih medijskih reakcija na dodjelu berlinskih nagrada je uspjeh "Grbavice" opisao kao veliko iznenađenje, s obzirom da se taj film smatrao autsajderom u društvu ostvarenja koje potpisuju imena poput Chabrola, Altmana i Lumeta.

Međutim, potpisnik ovih redova se ne može oteti neugodnom dojmu kako uspjeh "Grbavice" možda i nije bio takvo iznenađenje, odnosno kako je njena umjetnička vrijednost bila jednim od manje važnih kriterija za članove žirija.

Razlog za to je u još jednom velikom dostignuću bosansko-hercegovačke kinematografije od prije četiri godine. Mnogi će, tako, govoreći o uspjehu "Grbavice" spominjati i "Ničiju zemlju" Danisa Tanovića koja je osvojila "Oscara" za najbolji strani film 2001. godine. Slično kao i u slučaju "Grbavice", uspjeh "Ničije zemlje" bio je iznenađenje s obzirom na snažnu konkurenciju u vidu francuske "Amelie" i indijskog "Lagaana". I, naravno, nije slučajnost da i "Ničija zemlja" i "Grbavica" - svaki na svoj način - za temu imaju bosansko-hercegovačku noćnu moru iz prošlog desetljeća.

Iako je "Ničija zemlja" bez svake sumnje vrlo dobar film, njegov uspjeh se ipak ne može protumačiti bez da se stavi u kontekst događaja koji su prethodili odluci losanđeleske Akademije. Naime, tada je američka javnost, uključujući i Hollywood, bila pod snažnim dojmom napada 11. rujna te gotovo bespogovorno podržavala Georgea W. Busha u njegovom "ratu protiv terorizma". Dodjela zlatnog kipića "Ničijoj zemlji" je za holivudski establishment predstavljala sjajan kompromis između nastojanja da se da podrška vladi i vlastite "političke korektnosti".

Naime, po holivudskom evanđelju rat u Bosni i Hercegovini je ono što se zove "dobar" rat, točnije rat u kojem postoji jasna podjela između dobrih i loših momaka, te, što je daleko važnije, pravedna strana je pobijedila i mir je ustanovljen prije svega zahvaljujući američkoj vojnoj intervenciji. Ono što je u toj cijeloj priči početkom 2002. godine bilo najvažnije jest to da su "pozitivci" bili muslimani, pa je "Oscar" za "Ničiju zemlju" predstavljalo podsjećanje na rat u kome su SAD spasile muslimane od genocida. Takvo podsjećanje je išlo ruku pod ruku Bushovoj propagandi koja je upravo intervencije u Bosni i na Kosovu koristila kao protuargument stavovima da je "rat protiv terorizma" ništa drugo do američki križarski rat protiv svega što je islamsko.

Isto tako se i nagrada koju je dobila "Grbavica" ne može promatrati van konteksta važnih političkih događaja koji su mu prethodili. Isto kao što su holivudski glasači bili pod snažnim dojmom napada 11. rujna, tako je i berlinski žiri bio pod snažnim dojmom još jedne eskalacije u sudaru suvremenog svijeta s radikalnim islamom - ovaj put u obliku sve krvavijeg spora izazvanog danskim karikaturama proroka Muhameda.

Isto kao i losanđeleska Akademija, tako je i berlinski žiri dodjelom nagrada htio poslati određenu poruku muslimanskom svijetu, odnosno pokazati kako evropska kulturna javnost shvaća da muslimani mogu biti žrtve i da se s njima treba solidarizirati. Takva poruka je naglašena i time da se nagradom ovjenčao i Michael Winterbottom sa svojim filmom "Put u Gunatanamo", te, naravno, iskoristio priliku da zatraži zatvaranje zloglasnog američkog logora u kojem se zlostavljaju muslimani.

Razlika između losanđeleskih i berlinskih glasača je, dakako, u tome što su potonji, iz razumljivih razloga, daleko skloniji danas pomodnom antiamerikanizmu i salonskom ljevičarenju. Iz toga proizlazi da je davanje nagrade "Grbavici" u istom paketu s "Putom u Guantanamo" predstavljalo vrlo eksplicitno odbacivanje Busheve politike, umjesto implicitne podrške koju je američkom predsjedniku i njegovoj politici svojevremeno dao Hollywood. "Rat protiv terorizma" se odbacuje, ako ne već kao križarski pohod protiv islama, ono barem kao klasična imperijalistička pljačka na račun muslimana.

Taj je dojam utoliko jači ako se uzme u obzir koji film nije dobio "Zlatnog medvjeda". Prošlog tjedna je od "Grbavice" daleko veći favorit bio "Offside", iranski film Jaffara Panahija o bezuspješnom pokušaju skupine iranskih žena da na stadionu gledaju nogometnu utakmicu. Slično kao kod "Grbavice", ovaj film govori o stradanjima muslimanskih žena, ali je razlika u tome što odgovornost za ta stradanja leži na radikalnom islamističkom režimu.

Da se radnja tog filma odvija igdje, europski kritičarski i kulturni establishment bi taj film zbog feminističkih stavova digli u nebesa. Međutim, kada se feminizam dovodio u vezu s kritikom islama, ili, točnije kritikom islamističkog režima koji pripada Bushovoj "osovini zla", članovi žirija i kritičari nisu htjeli ništa riskirati. Nisu htjeli da se pomisli kako se u najnovijem sporu oko karikatura nalaze na pogrešnoj strani, a još manje su htjeli da daju makar i malu naznaku kako bi prihvatili makar i djelić argumenata administracije koju je popularno smatrati izvorom sveg zla na svijetu.

Dakako, netko će reći kako je "Offside" ipak dobio "Srebrnog medvjeda", ali je u pitanju ipak jasna poruka kako su "Grbavice" prihvatljivije i "politički korektnije" od nekih drugih, potencijalno problematičnih ostvarenja.

I, naravno, uvijek je lako biti general poslije bitke i roniti suze nad sudbinama silovanih Bošnjakinja desetljeće nakon što je ta ista civilizirana, prosvijećena, humana i "politički korektna" Europa za te nesretne žene učinila jedno veliko ništa.

Isto kao što je "angažiranim" europskim filmašima daleko lakše kao glavni europski problem navesti par gubitnika u balkanskim gudurama nego fanatike koji su, između ostalog, europske filmaše spremni ubijati na ulicama europskih gradova.

Dragan Antulov

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije