Komentar Drage Pilsela: A koliko nam je uzeo Tuđman?
SVAKAKVE se budalaštine izgovaraju i pišu u povodu prijedloga da Franjo Tuđman dobije svoj trg u Zagrebu. Kao da se nastavljaju stupidarija kojih smo se naslušali i načitali u povodu njegove smrti kada ga se proglašavalo ne samo tvorcem hrvatske države, kao da ta država, kako je dobro podsjetio pokojni Stipe Šuvar (u članku ´Spodobe i figure´, Hrvatska ljevica, 11/2002), doista nije postojala i u vremenu od 1943-1990. i kao da on u njoj nije 1990 izabran i za predsjednika, nego najvećom ličnošću cijele hrvatske povijesti.
Kako vrijeme prolazi i kako se pojavljuju novi dokumenti, pa i ove haaške optužnice koje ga tretiraju kao ratnog zločinca i rasturača susjedne države Bosne i Hercegovine, postaje bjelodano da se kult i mit Franje Tuđmana, mada su mu u nekim nerazvijenim i primitivnim krajevima Hrvatske podignuti i monumentalni, a zapravo karikaturalni spomenici, neće biti dugog vijeka. Mislim da će se pokazati točna konstatacija dr. Šuvara da je on bio slučajna ličnost u kaotičnim prilikama raspada Jugoslavije.
Franjo Tuđman je bio čovjek osrednjih sposobnosti, bez iole solidnog obrazovanja, po mentalnom sklopu tipični dogmatik koji je lako zamijenio skojevska-komunistička uvjerenja u nacionalističke opsesije da bi, kao fanatični nacionalist i osoba koja je bila manijakalno opsjednuta vlastitom veličinom, zemlju iza sebe ostavio opljačkanu, rasprodanu, ksenofobično bolesnu i nestabilnu.
Sama činjenica da je prodefiliralo sto pedeset ministara i da su se pod njegovom palicom bivši udbaši bavili našom utrobom, Hrvatsku je pretvorilo u farsu ili u tragikomediju. U očekivanju da vodstvo zemlje preuzmu neki novi klinci, mora se konstatirati da zemlju vode isključivo ljudi koje je Tuđman blagoslovio.
Spodobe i tragične figure koje nas vode čine da strepimo i da tražimo snagu i način da razbijemo već stvorene i povezane elite vlasti i moći, novca i promidžbe, a da u isto vrijeme izgnamo i osjećaj straha i bespomoćnosti koji ljude u tvornicama i školama, na sveučilištima i medijima, na gladnim ulicama i kolodvorima u kojima se čekaju vlakove za nigdarje, tjera na pokornost, šutnju, rezignaciju i depresiju.
Pljačkaška privatizacija, etničko čišćenje, ponižavanje branitelja, smijurija od pravne države, kontrola medija, izbacivanje iz stana i posla gomile nepoćudnih, dogovaranje s balkanskim kasapinom Slobodanom Miloševićem, otvaranje koncentracionih logora, itd, sve to mora biti, valjda, zaboravljeno kada gradski očevi nameću potrebu spomenika čovjeku koji je bio uvjeren da će ga povijest staviti uz bok s diktatorom i ubojicom Franciscom Francom.
A što je sa spomenicima istinskim veličinama kakvi su bili Miko Tripalo ili Vlado Gotovac? Zašto ti istinski heroji demokracije i hrvatske slobode koje su nas nadahnuli i nadahnjuju svojom strašću za opće dobro imaju čekati? Bili su i ostali uzori poštenja, nosioci vizije u Hrvatsku dostojanstva, borci protiv nacionalističke mržnje, proroci građanske egzistencije, odvjetnici naše neotuđive slobode savjesti. Ali, ne. Primitivizam je na djelu i Miko i Vlado moraju čekati da se Tuđmanovci ižive.
Tuđmanu treba spomenik? Moramo mu se odužiti? Samo malo! A koliko nam je on uzeo. Tko tu kome duguje?
Imamo Hrvatsku!, uskliknuo je Tuđman s balkona na Trgu Bana Jelačića kada je Hrvatska primljena za 177. članicu Ujedinjenih naroda. Da, on i šaka njegovih slugu su nam poželjeli uzeti Hrvatsku. Tuđman je bio spreman sakrivati jedan njen dio sve dok kolegica Orlanda Obad u Jutarnjem listu nije otkrila da Tuđman i njegova supruga lažu naciji.
No, pitanje je ostalo do danas neodgovoreno: Koliko nam je zaista Tuđman uzeo? Koliko nam je snova uništio? Koliko je naših ljudi zbog njega moralo napustiti domovinu? Koliko je ljudi nesretno, poniženo, opljačkano, obespravljeno upravo zbog načina ponašanja i vladanja Franje Tuđmana? Koliko je ljudi mučeno a koliko ubijeno? Spomenut ću samo dva imena: Ljubica Solar, ubijena u Sisku od metka koje je ispalila hrvatska ruka i Aleksandra Zec, likvidirana na Sljemenu, koja je u glavu dobila šest metaka iz hrvatske ruke.
Spomenik Tuđmanu? Podignite ga pred sjedištem Haaškoga suda. Ovdje u Hrvatskoj najprije podignite ponos zgaženim ljudima. I onda, tek onda kada ne bude više onih koji su postali suvišni zbog važnosti koju si je davao Franjo Tuđman, podignite i njemu spomenik. Konačno, i psi imaju neka prava i moraju imati teren i komad betona da ga zapišavaju.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati