Komentar Drage Pilsela: Isprika Josephu Pulitzeru
AUTOR kolumne Pušiona priznaje da ono što radi nije novinarstvo i ja to uvjerenje poštujem. On se, kaže, samo zajebava, manje ili više drogiran. I, hajde, s obzirom da me se ne tiče što piše i kako piše, neću ni na koji način komentirati to što sebi umišlja da smo mi kolege, već ću odgovoriti njegovom javnom pozivu da se ispričam i da se počnem ponašati ozbiljno jer sam, kako piše, prešao granice dobrog ukusa i postao nečovjek i neprofesionalac kada sam Indexu poslao komentar pod naslovom Čičkov šupak i Granićevo srce, odnosno, kada sam napisao rečenicu koja je jako pogodila istančanu osjećajnost mog kritičara da se pogledom u Čičkov šupak vidi bolesno Granićevo srce.
Metafora, koju i dalje smatram izuzetnom, ciljala je ne najprije na srce bolesnog muljatora u aferi Končar (napisao sam da je Jutarnji list napravio odličan potez kada je objavio, za Granića, itekako kompromitirajuće transkripte) nego na izloženo dupence sveprisutnog Ivana Zvonimira Čička koji je još jednom ostao gole guzice kada je, jer tako i samo tako funkcioniraju slobodni mediji, od vlastite redakcije marginaliziran jer se hvalio prijateljstvom s Granićem (što je pohvalno i nedodirljivo pravo) ali da bi kritizirao šefa USKOK-a Žganjera, i to zbog njegova izgleda.
Ja, dakako, kada ovo pišem, nemam u mislima autora Pušione kako on sebe doživljava: kao napušenu i neozbiljnu budalu, već kao momka koji bi nešto o pisanju mogao i naučiti ako mu je već stalo do satirično soljenih tekstova. Mogao bih ga dugo šamarati primjerima iz američkog žurnalizma koji su dobili pravo javnosti, mada su bili izuzetno skandalozni, zbog čvrste obrane amandmana na slobodu izražavanja, ali neću. Uostalom, on se opetovano brani time da se ne bavi novinarstvom. Nego ću mu objasniti, a tako i onim drkarošima i kukavicama koji se kriju u Forumu, da je sa svojim moraliziranjem zakasnio, ako ćemo biti skromni i uzeti u obzir samo najnoviju povijest hrvatske publicistike, jednu ozbiljnu hrpicu godina, barem od kada su Feralovci od CNN-ova provaljivanja Franjine dijagnoze iz Walter Reeda do glasovite vic-vremenske prognoze od minus jedan na Pantovčaku, medijskim skalpelom obrađivali svaki bolesni organ važnog nam predsjednika.
Napuši se ti, sinko, još koliko hoćeš, ali ne zaboravi juhicu tako da jednom očvrsneš i shvatiš kako funkcioniraju i čemu služe metafore. Bude li više juhe a manje droge, možda autor Pušione shvati i razliku između sumnje, dojma i uvjerenja da je netko za nešto kriv.
Da se ispričam zbog toga što sam se našalio Čičkolini? Da omekšam pristup zato što je gospon ministar (mutikaši ostaju ministri) u bolnici iz koje, mada mu je navodno jako slabo, ne prestaje se slikati i davati intervjue da neutralizira nezgodan efekt privođenja, zatvora i transkripata (koliko se može naslutiti, firma mu je otišla u trokurac)?
Čuješ dečko: ispričati se mogu samo Josephu Pulitzeru jer se već više od dva desetljeća premalo uspješno trudim slijediti njegov testament, a ono u mom slobodnom prijevodu glasi da ću se novinarstvom baviti tako da se uvijek borim za napredak i reforme, za uljuđenu, građansku i europsku Hrvatsku i regiju, tako da nikada ne toleriram nepravdu, opačine ili korupciju, da se uvijek protivim svakovrsnim demagozima, da svoj novinarski rad ne stavim u interes niti jedne stranke, da se uvijek suprotstavim privilegijama, da se zalažem za jednaka prava za sve građanke i građane, da budem nemilosrdan prema pljačkašima javnog dobra i prema raznim prevarantima, profiterima, manipulatorima i lažovima, da mi nikada ne ponestane sklonost prema siromašnima, da uvijek ostanem vjeran javnoj koristi, da ne budem zadovoljan pukim objavljivanjem vijesti nego oslobađanjem od svake vrste robovanja, da ostanem krajnje neovisan i da se nikada ne bojim napasti sve što je pogrešno makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.
Kardinal Bozanić je jučer apelirao da javna glasila budu što objektivniji informatori naše javnosti i da vrednuju događaje s obzirom na to koliko su prisutni u javnosti i izražavaju život građana. Nije da mi je previše stalo do mišljenja čovjeka koji je omalovažio cijelu novinarsku profesiju kada je prilikom posjete Vokićkinoj, VII. gimnaziji rekao da svi mi pišemo naručene tekstove.
Navodim riječi zagrebačkog nadbiskupa da bude još jasnije kako je od autora Pušione moj prozvani komentar imao samo tu jedinu namjeru: da se izrazi koliko je važno da građani vide da je njihov život važniji od bilo koje afere te da nema svetih krava.
I budući je tako, i ako će se autori na Indexu međusobno prozivati, što ja ne želim činiti ali me na to prisiljava autor Pušione koji pak prozivanje ponavlja (i neka je slobode i neka pušioničar piše što god mu hašiš dozvoli), neka se zna i to da, osim Pulitzera poštujem i dogovor s urednikom Matijom Babićem da komentari budu, po potrebi, i žestoki, onako kako odgovaraju mojem shvaćanju članka 38. Ustava RH, a ne ukusu jednog, po vlastitom iskazu, jebivjetra.
Da, Denise, moćnog čovjeka na bolničkom krevetu ću, dakle, po potrebi, zajebavati ako on sa tog istog kreveta zajebava javnost. A na tvoju optužbu da sam se ponio neprofesionalno i neljudski (jer se i to može dogoditi, ali ovaj puta, mislim, nije) kažem: mediji izgledaju kako izgledaju ne zato što se jedna (bivša) faca HND-a (sada sam opet, hvala Bogu, kao i ti, medijsko govno na kiši) dozvoljava zajebavati s nečijom bolešću, jer ja to nisam učinio, već zato što se mnogi novinari godinama zajebavaju s bolesnim stanjem na svaki način prevarenih građana. Pa i od strane onih liječnika koji su zbog profiterstva uskočili u politiku i u vlastite žile gurali masnoću koja je trebala biti hrana za gladne.
Drago Pilsel
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati