IAKO, prema nekim ispitivanjima, čak 44 posto Francuza smatra kako je jazz glavni proizvod kojeg su Amerikanci donijeli u Francusku prilikom iskrcavanja 6. lipnja 1944. na plažama Normandije (slijede gume za žvakanje i poznato gazirano osvježavajuće piće), nema nikakve sumnje da je operacija Overlord koja je započeta glasovitog dana D Francuskoj i Europi donijela u prvom redu, kako je jučer rekao na svečanoj proslavi 60. obljetnice akcije domaćin priredbe, predsjednik Jacques Chirac, mogućnost da se ujedini i da napokon živi u miru, slobodi i demokraciji.

Upitani o glavnim događajima 20. stoljeća, 57 posto ispitanika smatra da je to savezničko iskrcavanje u Normandiji, dok je za 49 posto ispitanika to pad Berlinskog zida. Zatim, kraj aparthedida 1994. godine je najmarkantniji događaj za 20 posto ljudi, naftni šok iz 1973. godine za 18 posto i šetnja prvog čovjeka na mjesecu 1969. godine za 13 posto Francuza.

Dakle, možda su se na takav odgovor opredijelili pod utjecajem velikog odjeka kojeg je proslava dobila u medijima, ali je zvuk metaka i granata kojeg, kažu preživjeli Amerikanci, još čuju u sebi, ipak, kao i zvuk truba koje su se jučer oglasile u čast poginulih saveznika, simbolički rečeno, melodija bez koje jazz ne bi bio toliko popularan na starom kontinentu.

A, ako je već o jazzu riječ, prihvatili su ga, i to s velikim žarom, i Nijemci. Imao sam prilike prisustvovati jednom jazz festivalu u Njemačkoj, u gradu u kojem su bile stacionirane (sada više nisu) američke snage i vidjeti koliko su se domaći i američki jazzeri dobro zabavljali.

To zajedništvo ne bi bilo moguće da se nije dogodio Dan D. Da na plažama Normandije nije ostalo ležati stotinu tisuća savezničkih vojnika. Zahvaljujući američkim, engleskim, kanadskim i australskim snagama, a zatim i pripadnicima francuskog pokreta otpora, Njemačka je bila oslobođena i mogao joj se dogoditi demokratski poredak pa i proces de-nacifikacije. Zahvaljujući poginulima koje je tako dobro portretirao Steven Spielberg u filmu Spašavajući Vojnika Ryana (1998.), posebno onima koji su izdahnuli na glasovitoj Omaha Beach, u San Francisco-u su utemeljeni Ujedinjeni Narodi, ljudska su prava postala važeća za sve, demokracija je stigla do svih zarobljenih naroda i pojedinca, pa i do nas.

Više od svega, geste prijateljstva koje smo jučer vidjeli kada su se međusobno salutirali preživjeli Njemački i tadašnji saveznički vojnici su nam poručile koliko je vrijedno bilo poginuti za mir. Da nije bilo tih žrtava ne bi bilo ni slobode u svim njenim manifestacija. Ne bi bilo, na primjer, ni one slobode informiranja i govora po kojoj se francuski predsjednik izrijekom ogradio od paralele koju je nedavno Bush povukao između Drugog svjetskog rata i rata protiv Iraka, ocijenivši kako se povijest ne ponavlja te da je teško uspoređivati povijesne situacije.

Najupečatljivije i najznakovitije obilježje ove obljetnice nedvojbeno je bila prisutnost njemačkog kancelara Gerharda Schröedera, preživjelih Njemačkih vojnika i ruskog predsjednika Vladimira Putina, jer je prvome pokazana želja da se u ime europske sadašnjosti i budućnosti iziđe iz vječitog neprijateljstva, a drugome da se u ime povijesne istine odbaci hladno-ratovska amnezija o presudnoj ulozi Rusije i istočne fronte na kojoj je Treći Reich ostavio gotovo 85 posto ukupnih ratnih gubitaka.

To druženje nekadašnjih ljutitih protivnika pored grobova znanih i neznanih junaka bila je poruka i nama koji možda ne vjerujemo da će doći onaj dan kada ćemo se s poštovanjem odnositi prema bivšim ratnim protivnicima.

Možda to ne bude uz zvukove jazza i svejedno koji će ritam približiti one koji su se mrzili a moraju postati bližnjima jer to traži opstanak našega svijeta. Važno je da se povjeruje kako postoji glazba kojoj se možemo svi radovati. Upravo su Nijemci kovali odličnu poslovicu koja kaže da kad ništa ne pomaže, glazba jedina obriše suze i bodri srce. Mi, pak, kažemo da se po glazbi poznaje svijet. Pa, neka se konačno prepozna.

                                                Drago Pilsel