MA KOLIKO predstavnicima Vlade bila puna usta Europe čini se da još uvijek hrvatski političari i vladini službenici ne shvaćaju dobro što se to danas dogodilo na našemu kontinentu. Tako, na primjer, državni tajnik hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova Hido Biščević u Beogradu u petak sa sastanka s ministrom vanjskih poslova SCG Vukom Draškovićem i srbijanskim premijerom Vojislavom Koštunicom poručuje da članstvo u Europskoj uniji nije opredjeljenje, nego sudbina.

Ne, gospodin Biščević pojma nema o čemu govori i bilo bi zaista žalosno da njegove riječi, ako ih je Hina točno prenijela, predstavljaju službeni stav hrvatske Vlade ili njegova ministarstva. Jer Mađarima i Slovencima, našim prvim susjedima koji su ušli u EU (i svim drugim građanima u deset država ili dijelova zemalja (ušao je samo grčki dio Cipra) nitko nije nametnuo tu kandidaturu nego su se građani sami, demokratskim putem, za nju opredijelili, umorni od desetljeća i stoljeća žalosti, siromaštva, nasilja, besperspektivnosti i svakakvih neljudskosti.

Zato smatram da bi ovo veliko, najveće, šesto proširenje EU, kod svakog od nas koji zaista želi pripadati, kulturološki, ekonomski i politički u EU trebalo potaknuti jedno malo razmatranje.

Nama treba malo više samopouzdanja. Istočno krilo Europe, koje je godinama smatrano manje vrijedno i egzotično, proizvelo je osjećaj manje vrijednosti, nazadnosti i isključenosti. Iako će nekim novoprimljenim državama trebati i tri desetljeća do pune nivelacije sa starijim i dobro razvijenim europskim državama, samo članstvo stvara jedno sasvim drugačije raspoloženje koje nije puka iluzija već početak jedne nove šanse: jakog ekonomskog razvoja, demokratske stabilnosti, nezamislivi razvitak kulture ljudskih prava, nevjerojatno kulturno obogaćivanje. Pogledajte samo kako se promijenila Irska od kada je postala europskom državom. Čak je i prestala pušiti.

Četrnaest godina nakon pada Berlinskoga zida trebalo bi shvatiti da prisustvujemo zaista povijesnom i veličanstvenom činu. Naime, osim kada su se granice Europe širile snagom sablji i topova, nikada njene granice nisu bile toliko široke i one se šire voljom građana, na miran i demokratski način i na temelju općeprihvaćenih normi zaštite građanskih i ljudskih prava.

Nitko pametan ne tvrdi da poteškoća neće biti, što se vidi i u sporom usaglašavanju europskog ustava među onima koji se boje da će nadglašavanje nadomjestiti proces, puno bolji, postizanja konsenzusa. Ali rastu granice solidarnosti, uljuđenosti, sigurnosti, rekao bih čak i dobrote.

One dobrote koja izvire iz naših bića kada nas se potiče da damo ono najbolje što imamo u sebi. Kada shvaćamo da se više isplati mukotrpan i težak put osobnog i društvenog rasta nego egoistički prečac boli me dupe za drugoga - filozofija života.

Upravo egoisti više računaju na datosti, na tzv. sudbinu i na volju moćnika nego na sposobnost dogovaranja, na traženje najboljeg rješenja i na eksploziju osobne kreativnosti kao put do sreće. Iz njihove perspektive Europa je jako daleko. Zato je predstavnik hrvatskog ministarstva vanjskih poslova u krivu. Zato smo pozvani da se radujemo onima kojima je krenulo na bolje vjerujući da, ako se dovoljno potrudimo, to može sustići i nas. Iz moje perspektive Europa je tu blizu. Treba samo hrabro zakoračiti.

Drago Pilsel