JEDNA od boljih uspomena koje imam iz djetinjstva je miris svježe pečenih kolača, vrhunski rad španjolskih pekara i slastičara u mom rodnom Buenos Airesu, u čemu sam s posebnim zadovoljstvom uživao kupujući ih za doručak u nedjeljno jutro prije odlaska na misu. U većinski katoličkoj Argentini biskupima nije padalo na pamet da se postave kao suci društvenih odnosa i zabrane nekome rad nedjeljom.

A zašto su argentinski biskupi pametniji od hrvatskih koji su se blamirali odlukom Ustavnog suda koji je zakonsku zabranu rada nedjeljom, žestoko zagovaranu i lobiranu od strane episkopata i nekih crkvenih organizacija, pa i građanskom mobilizacijom, proglasio neustavnom? Zato što su: a) shvatili gdje im je mjesto u društvu, a ono nije da budu ideološki komesari i b) zato što su interese radnika, do kojih je navodno jako stalo hrvatskim biskupima, odlučili braniti na najbolji mogući način: angažiranjem katolika u sindikatima.

Ne kanim likovati što je Katolička crkva otrpjela jak medijski poraz i što je kažnjena njena namjera da sakralizira hrvatsko društvo željom da se ne radi nedjeljom kako bi kao Dan Gospodnji, bila dostupna i poželjna svima. Mislim da bi bilo korisnije i mudrije ako bi svi oni koji su se uključili u javnu raspravu oko zaštite radničkih, socijalnih, ali i vjerskih prava, učinili napor da ta rasprava od sada bude stručna, temeljita i u duhu Ustava koji nikomu ne daje pravo da nameće svoj svjetonazor.

Lijeni popovi, znamo, vječiti su problem. U Argentini, kao još jedan primjer pameti Crkve, župnici su za vikendaše koji bi se nedjeljom kasno vraćali u gradove imali mise i iza deset sati navečer. I nije problem u tome što se ne shvaća ili ne želi shvatiti da bi u Hrvatskoj, s obzirom na vjeru većine, barem one deklarativne, nedjelja na neki način trebala biti zaštićena ili, makar, kulturološki odvojena. Problem je u tome što se istodobno ne vodi računa da i svoj dan odmora zbog vjerskih motiva imaju i pripadnici drugih konfesija.

Istini za volju, Crkva nije previše marila što se prava radnika krše i drugim danima, a ne samo nedjeljom pa je i sada pozvana da, pošto Sabor mora domisliti novo i bolje rješenje zaštite prava poslodavaca, radnika i vjernika, svoj glas iskoristi da se u Hrvatskoj konačno izborimo da radna obveza ne traje dulje od 42 sata tjedno, da se zakonski zaštiti dan odmora i da se misli i na one koji nemaju posao, na primjer tako što će biti zapošljavani ondje gdje je potreban prekomjerni rad i svugdje gdje će se pojaviti potreba za duljim radom.

Predsjednik Hrvatskog Caritasa, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, griješi kada napada Ustavni sud tvrdeći da to tijelo nije prepoznalo kršenje elementarnih ljudskih prava tisuće radnika. Njegov pomoćnik, ravnatelj Caritasa, Mario Bebić, bio je bezobrazniji jer je, govoreći na Hrvatskom katoličkom radiju, napao ustavne suce optužujući ih da su se povodili financijskim interesima velikih trgovačkih lanaca.

Zanimljivo je da, iako u Crkvi ima puno poznavatelja prava, nije shvaćeno ono što je temeljno kod odluke Ustavnog suda - a to je da se zakonodavac pri donošenju zakona mora pridržavati ustavnopravnih standarda po kojima zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice izvjesne za sve na koje se primjenjuju.

Ustavni suci i nisu mogli odlučiti drugačije nego da onemoguće nejednake uvjete na tržištu s obzirom na smještaj trgovina, veličinu prostora, što je ograničen broj stanovnika na koji smije raditi jedna trgovina na malo, kao i određenje da se radi o trgovinama koje prodaju pretežito prehrambene proizvode. Po mišljenju većine sudaca, takvo je rješenje izvor mogućeg arbitrarnog postupanja nadležnih tijela u postupku izdavanja dozvola izvan mjere koja bi se mogla smatrati razumno prihvatljivom i u odnosu na trgovce i potrošače. Tim više jer za to nisu određeni nikakvi objektivni kriteriji.

U dvanaest stranica obrazloženja ima jako puno važnoga štiva za sve zainteresirane, posebice za brzoplete predstavnike Crkve koji će, nadamo se, ako su iskreni u tomu da ih zanima dobro naših ljudi, bolje sebe pripremiti za bitku za koju, za sada, nisu dorasli. Naime, nadbiskup Prenđa kaže kako se stvara dojam da je ukinuti zakon donijela Crkva, a ne Sabor, pa bi kritike trebale biti usmjerene prema parlamentarcima.

Budući je bilo jasno da su se crkveni prvaci jako zagrijali ovim zakonom, vršeći pritisak na Ustavni sud posebnim dokumentom episkopata i kako su željeli usput izmjeriti svoju jakost u društvu i državi, ne mogu da ne dam svoj glas kolegi Inoslavu Beškeru koji se nada da će se u buduće odustati od egoističkih interesa već će se pokušati postići to da nacionalni bruto dohodak bude što veći, da se količina rada što više uveća i što pravednije rasporedi na sve građane sposobne i voljne za rad.

Drago Pilsel