Komentar Jovana Dragišića: Lov na ruske novinare
ČINI se da je i Ivan Safronov, ruski novinar koji je pod izrazito sumnjivim okolnostima "pao" s prozora zgrade, popevši se prije toga s vrećicom mandarina dva kata iznad svog stana, da bi počinio, kako službena objašnjenja kažu, samoubojstvo, zapravo samo najnovija žrtva koja pada pod ruskom oligarhijom. Safronov je 22. novinar ubijen otkad je Vladimir Putin zasjeo na predsjedničku stolicu u Rusiji.
U više od pola tih ubojstava nitko nije izveden pred sud. Svi ubijeni novinari bili su kritični ili prema vladi (kao nedavno ubijena Anna Politkovskaya ili glavni urednik ruskog izdanja časopisa "Forbes", Paul Khlebnikov) ili prema lokalnim moćnicima u raznim ruskim provincijama.
Prije ubojstva novinara obično slijedi niz prijetnji i nasilnih radnji. Eduard Markevitch iz Ekaterinburga, glavni urednik novina Novy Reft, tako se početkom milenija usudio kritizirati rd lokalnih šefova u selu Reftinsky. Njemu se prvo prijetilo, a onda su ga pretukli u vlastitoj redakciji. No, Eduard je nastavio pisati svoje članke, pa je 18. rujna 2001. ubijen lovačkom puškom na ulici grada Asbesta.
Primjera pokušaja ubojstava ima beskonačno mnogo. Npr., Tatiana Sedykh, glavna urednica novina Moe Poberezhie u selu Vanino, jedva je sa svojom kćeri izbjegla smrt kad su joj nepoznati napadači zapalili kuću dok je u njoj spavala.
Neki bi mogli reći da je medijska pažnja koju dobivaju ubojstva ruskih novinara motivirana time što su pripadnici novinarske profesije. Vjerojatno i to ima nekakvu ulogu. Ali, glavni razlog konstantnom kritiziranju ruske administracije je drukčiji.
Svatko zna da su mediji u bilo kojoj normalnoj društvu 4. stup vlasti. Razlog zbog kojeg mediji imaju slobode kakve ima malo koja profesija je taj što upravo oni imaju dužnost (ne mogućnost, nego dužnost) izvijestiti javnost kad vide tiraniju.
Sukladno tome slijedi jasan zaključak: što veća zaostalost i represivnost neke države, to veći napori da se kontrolira javno mijenje. Javno mnijenje je najlakše kontrolirati kupovinom medijskih kuća. To se radi i u Rusiji. Zapravo, Kommersant, izdavačka kuća u čijem su vlasništvu i novine Kommersant za koje je radio Safronov, bila je jedan od "zadnjih bastiona" slobodnog novinarstva, prije nego ju je 1997. kupio medijski mogul Boris Abramovič Berezovsky.
No, ponekad samo vlasništvo nije dovoljno, jer imate novinare koji se protive uredbama vlasnika i uporno nalaze načine da izdaju kritiku neke interesne grupe. A, kad imate državu kojom vlada vrlo jaka i vrlo okrutna oligarhija, koja se doslovno bogati na životima ljudi koje svakodnevno izrabljuje, kao što je to slučaj u Rusiji, onda dolazite do malo drukčije kontrole javnog mnijenja - kontrole nasiljem i ubojstvima. Rusija nije jedina takva država koja nije u ratu, a u kojoj se ubijaju novinari. Sličnih situacija ima na Filipinima, u Siriji, Libanonu, Kini...
U svijetu u kojem se ljudi sve češće odriču svojih sloboda i u kojemu se cijela mainstream medijska scena počinje koncentrirati oko nekoliko centara ovo su jako opasne stvari.
Jovan Dragišić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati