ŠTO JE STJEPAN Mesić želio postići kad je u intervjuu Hrvatskom radiju optužio Ministarstvo vanjskih poslova da bez natječaja, preko Sedme uprave, zapošljava podobne i na mala vrata ih šalje u diplomaciju? Možda isto ono što je već postigao sličnim optužbama za nabavu kamiona u Ministarstvu obrane, za sumnjivu kupovinu stana Jadranke Kosor, za Pelješki most, za pogodovanje Institutu građevinarstva Hrvatske i gomilu drugih? Dakle - ništa.

Prilično ozbiljnu optužbu za malverzacije u hrvatskoj diplomaciji Mesić je lakonski izrekao, upakiravši ju zajedno s gomilom drugog smeća koje je istovario pred vratima Banskih dvora, pozivajući novinare da istraže o čemu se tu zapravo radi. Takav napad upitan je iz nekoliko razloga: ako predsjednik države, suodgovoran za provedbu vanjske politike, ima saznanja o nepravilnostima koje se događaju u državnoj administraciji, dužan ih je prenijeti nadležnim tijelima; ako nema dokaze i poziva novinare da ih pronađu, onda su takve izjave na granici klevete; ako samo baca "bubu" u javnost s namjerom da Vladu izvrgne dodatnom pritisku, a ne da stvar istjera na čistac, onda je to još jedan težak promašaj šefa države.

Proteklih godina Mesić je već izvodio slične vratolomije. U kampanji za drugi mandat Mesić je novinarima izjavio da se u Ministarstvu obrane mimo javnog natječaja nabavljaju vojni kamioni. Kad je dobio izbore, zaboravio je na čitav slučaj, kao da ga nikad nije bilo. Zaboravio je da je tih dana aludirao da osoba zadužena za javne nabave u MORH-u, koja se slučajno prezivala Žužul, ima slične sklonosti malverzacijama kao i njezin poznatiji prezimenjak. Kamiona se sjetio tek dvije godine kasnije, slučajno uoči parlamentarnih izbora, upozoravajući ovoga puta na puno širi problem javne nabave. Umjesto da stvar riješi preko institucija sistema, za što se on uvijek tako slatkorječivo zalaže, on ju je odlučio riješiti preko medija. Ona možda nije riješena, ali Mesić je barem dobio novu porciju simpatija u javnosti.

Zbog svega onoga što je Mesić govorio proteklih godina, upitna je težina njegovih optužbi

Upozoravao je Mesić, opet u javnim istupima, i na sumnjive okolnosti pod kojima je Jadranka Kosor došla do stana od 90 kvadrata, u kojem je prije živio jedan Srbin, a njegova djeca iz njega kasnije iseljena. Pričao je, pričao, pa se umorio. Optužio je Vladu da pogoduje Institutu građevinarstva Hrvatske, između ostalog i zato što ministri imaju dionice IGH. I to je trajalo par dana. Obećavao je i uhićenje velikih riba u akciji Maestro, pa je sve završilo na nekoliko potpredsjednika Fonda za privatizaciju i par sitnih poduzetnika. A Mesić opet sve prepustio institucijama sistema.

Zbog svega onoga što je Mesić govorio proteklih godina, upitna je težina njegovih optužbi. Mediji su se u prethodnim navratima još i lovili na njegove udice, ali sada poučeni iskustvom radije odustaju. Ili jednostavno nemaju prostora za napad na Sanadera. U svom prvom mandatu Mesić je svoje afere plasirao preko Nacionala, zatim je opskrbljivao Feral Tribune, a sada je završio na Hrvatskom radiju s kojeg odapinje strelice u javnost. Možda neka pogodi cilj, možda i ne. Ali bitno da se nešto kuha.

Valja se upitati i iz koje pozicije Mesić izriče teške optužbe: običnog građanina ili predsjednika države? U oba slučaja dužan je policiji, USKOK-u ili Državnom odvjetništvu prijaviti saznanja o kršenju ili zaobilaženju zakona u državnim tijelima. No, kao što nije želio policiji prijaviti informaciju da Ivo Pukanić ima kontakt s odbjeglim generalom Gotovinom, kao što je otvoreno poručio da ne bi uhitio tada odbjeglog Mirka Norca kad bi se došao predati na Pantovčak, tako valjda i sada misli da nije dužan službeno prijaviti sumnjivo zapošljavanje u Ministarstvu vanjskih poslova. Ili sumnjivo poslovanje u MORH-u. Ili dokazima potkrijepiti tvrdnje da država namješta poslove IGH. I još mnogo toga.

Što javnost dobiva ovakvim Mesićevim istupima? Možda potvrdu sumnji da je korupcija i dalje žilava, da državom i dalje vlada nepotizam i stranačka podobnost, da kriminal buja na sve strane. Ali ništa više od toga. Što dobivaju istražna tijela koja bi se trebala pozabaviti kriminalom? Ništa, osim možda poziva na Pantovčak, na porciju razgovora s Predsjednikom. Što dobivaju novinari? Možda malo medijske robe, ali koja s godinama, a još više s manjskom dokaza i izostankom bilo kakvih posljedica, sve više gubi na uvjerljivosti. Uglavnom, moraju voditi Mesićeve bitke, od kojih i on odustane čim ih otvori. A što dobiva sam Mesić? E, on dobiva puno toga.

Aferom s kamionima dao je polet i sadržaj svojoj učmaloj i predvidivoj predsjedničkoj kampanji. Aferom u diplomaciji skrenuo je pozornost s gafova u vezi slučaja Pukanić, a još više, dobio malo medijskog publiciteta, malo simpatija oporbene javnosti, malo novinskih naslovnica. I to je to. I to mu je uglavnom dovoljno.

Na Mesićeve optužbe najmanje bi se trebala osvrtati Vlada

To je zapravo krajnji domet predsjednika Mesića. U osmoj godini mandata sve smo već vidjeli i čuli, Mesićevi istupi sveli su se na razinu kafanskih tračeva (sjetimo se samo sramotne, ničim potkrijepljene tvrdnje da je Vladimir Zagorec izvanbračni sin Franje Tuđmana), dok šef države nije više nikakav politički subjekt i njegove inicijative ne prate ni oni koji se već sada trgaju za njegovu naklonost za dvije godine - oporbene stranke.

A na optužbe ovakve vrste najmanje bi se trebala osvrtati Vlada. Ne zato što je svjesna da su optužbe lažne. Jer zna da dobrim dijelom nisu. Nego zato što je svjesna da Mesić neće otići do kraja, a još će manje do kraja otići cijeli aparat pravne države kojim Sanader tako efikasno upravlja. Optužbe protiv Sanadera ne mogu probiti blokadu u velikim medijima, dok će se one protiv ministara staviti Mesiću u usta i karavana će mirno otići dalje.

Mesić se opravdava kako on otvara teme koje nitko drugi ne shvaća ozbiljno, te da problem nije u njemu, nego u medijima, državi i društvu. I tko zna, možda u njegovim silnim optužbama ima istine, ali to nikad nećemo doznati. Ako predsjednik države ne može (ili ne želi) učiniti ništa više od toga da medijima dobacuje tračeve, onda je mala vjerojatnost da će se optužba s najvišeg državnog vrha pretvoriti u ozbiljnu istragu, političku smjenu, sudski postupak. Ovo je ipak Sanaderova država u kojoj je čak i predsjednik države autsajder. Ali zbog toga on ipak ne bi trebao biti - smiješan.