54.80.211.135 US
 

Ministarstvo slabo pomaže perspektivnim hrvatskim studentima

Piše:
četvrtak, 8.3.2007. 07:54
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Nakon što smo nedavno objavili članak o Sanji Franić i njenim nedaćama u svijetu potrage za Svetim Gralom, odnosno dobivanjem financijske pomoći hrvatskih institucija, u redakciju su nam se javili još neki ljudi sa sličnim slučajevima.

Prva je Sandra Belajec, studentica dvogodišnjeg intenzivnog postdiplomskog programa (redovni program traje 3 godine) ekspresivnih terapija i savjetovanja za mentalno zdravlje sa specijalizacijom u području glazbene terapije na privatnom Lesley University u Bostonu, koje dijeli s Harvardom dvorište i profesore.

"Cijena školarine za prvu godinu iznosila je 24 000, a za drugu iznosi 26 000 dolara. U cijenu nisu uračunate knjige, kompjuter, dodatni materijali, profesionalna članstva, zdravstveno osiguranje i naravno, životni troškovi. Troškove prve akademske godine podmirila sam pomoću kredita i obiteljskog privatnog budžeta. Treći semestar podmiren je uz pomoć stipendije P.E.O. International Sisterhood i, ponovo, obiteljskog budžeta.Trenutno sam 3 mjeseca pred ceremonijom, a izvora za podmirenje duga niti na vidiku.", opisuje Sandra svoju situaciju.  

Kaže da je pokušala vidjeti može li dobiti kredit u SAD-u, ali naletjela je na probleme: "Kao međunarodni student s F-1  vizom, nemam pravo na radni odnos, financijsku pomoć ili dizanje kredita. Postoji organizacija u New York City gdje međunarodni studenti imaju pravo dici kredit bez jamaca. Zove se Global Student Loan Corporation. Na listi su skoro sve države svijeta (uključujući Bosnu, Sloveniju...). Pogodite koje države nema. Hrvatske."
 
Sandra se u takvoj situaciji morala okrenuti našim institucijama i tu je naletjela na birokratski zid. Zatraživši pomoć od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta nekoliko puta u 2005. i 2006., svaki je put odbijena, uz ispriku da su drugi bolje zadovoljili kriterije. Iako, sama prijavnica je toliko generička da je zaista teško vidjeti što su to uopće kriteriji i kako ih jedan student zadovoljava, a drugi ne. Nakon toga stupila je u kontakt s premijerom Sanaderom, koji ju je uputio na natječaj MZOS, na kojemu već nije prošla, a stupanje u kontakt s ministrom Primorcem se, kako sama kaže, "pokazalo nemogućom misijom". Sreće nije imala ni sa stotinjak drugih udruga, fondacija i velikih hrvatskih poduzeća.

"Trenutno radim na istraživanju utjecaja glazbe na kvalitetu tretmana žena s metastazirajućim rakom dojke, i u suradnji sam s prestižnim svjetskim institucijama kao sto su: Dana Farber Cancer Institute, American Association for Cancer Research, Berklee College of Music, Lesley University, Harvard University, i American Music Therapy Association", kaže Sandra, koja je, unatoč teškoćama i nikakvoj pomoći iz Lijepe Naše, uspjela ostvariti uspjehe na jednom vrlo prestižnom sveučilištu.

Vjerojatno će hrvatska akademska zajednica jednog dana svojatati uspjehe još jedne priznate znanstvenice kojoj se u Hrvatskoj "nije moglo pomoći".

Također, Sandrino iskustvo baca katastrofalno svjetlo na hrvatsku obrazovnu zajednicu. Ne samo Sandrini profesori i referenti na fakultetu, nego i ljudi u udrugama i institucijama u kojima je ona išla tražiti savjete i, eventualno, pomoć, bili su više nego začuđeni time koliko ona zapravo ne može računati na potporu hrvatskih vlasti. Sandrino iskustvo je da Amerikanci manje-više smatraju da je Hrvatska beznadna.

Osim Sandre, javila nam se još jedna djevojka koja je iz profesionalnih razloga zamolila da joj ne odamo identitet. Ona se, kao studentica poslijediplomskog studija međunarodnog prava u Amsterdamu, 2005. prijavila za natječaj za jednokratnu novčanu pomoć MZOS za studiranje u inozemstvu, za koji se može dobiti do 5000 eura. Nije dobila pomoć, nego prilično šturu odbijenicu. Tada je na stranicama ministarstva bio objavljen popis osoba koji su u proteklim godinama dobili pomoć.

Nakon odbijenice, pogledala je ponovno stranicu, nadajući se da će vidjeti tko je dobio pomoć, ali popisa nije bilo. Nema ga ni danas, a zadnji podatak na stranici je da je " 2004. godini odobreno 117 novčanih potpora u iznosima do 5.000 eura i 9 potpora za putovanja".

U 2006. opet se javila MZOS, poslavši na natječaj iste podatke kao i kad se prvi put prijavljivala, samo s novim obrascem, i dobila 5000 eura pomoći. Naravno, nitko joj nije objasnio stavke ugovora, samo su joj poslali ugovor na potpis. Od tada do dobivanja pomoći prošlo je 2 mjeseca.

Kristaliziraju se neki problemi. Kao prvo, proces dodjeljivanja pomoći ne teče baš sasvim transparentno. Zašto jedna studentica jedne godine ne dobije, a druge godine dobije novčanu pomoć, iako je oba puta poslala iste podatke? Koje su to stavke ugovora na koje se studenti obvezuju? Zašto na internetskoj stranici nisu objavljena imena dobitnika pomoći, te kriteriji po kojima se pomoć dobiva? Iz toga bi se moglo zaključiti čime je netko zaslužio pomoć, a netko ne. Ni oni koji jesu dobili pomoć teško da su zadovoljni kompletnom procedurom oko njenog dobivanja.

Na kraju, a ovo je možda i najveći problem, radi se o odnosu s akademskim zajednicama drugih zemalja. Jednostavno, sveučilišta na kojima studiraju perspektivni hrvatski studenti imaju priliku vidjeti kako nadležne institucije ne rade ništa da bi pomogle budućim hrvatskih znanstvenicima. 

Jovan Dragišić

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije