Foto: Lupiga.com

Tekst preuzet uz dozvolu s portala Lupiga.com

KADA je početkom 1996. objavio komentar u kojem je Franju Tuđmana nazvao brutalnim diktatorom, Roman Latković zapečatio je svoju novinarsku karijeru. U središnjem Dnevniku HRT-a tada je objavljen poziv na njegov javni linč. Uslijedila je neviđena haranga, gdje su Latkovića po Rijeci tražili naoružani ljudi, prijetilo mu se smrću, prisluškivalo ga se i pratilo, a erupcija kolektivnog ludila završila je tako što je Latković zatražio politički azil u SAD-u i dobio ga. Od tada pa sve do prošle godine u Hrvatsku nije dolazio, a za Lupigu će prvi put nakon 18 godina progovoriti o nesretnim vremenima i događajima.

Neke knjige treba čitati iznova, neke filmove reprizirati, a neke priče valja ponovo ispričati. Mnogi se danas više ne sjećaju ili se ne žele sjećati, a brojni nikada nisu imali ni prilike da saznaju za događaje čije posljedice, što direktne, što indirektne i danas osjećamo. Jedna od tih priča je ona Romana Latkovića, novinara Novog lista iz dana kada je taj riječki dnevnik na hrvatskoj medijskoj sceni bio jedan od rijetkih pokreta otpora i glas razuma. Zapravo, bio je ono što su rijetki u ta vremena bili - dosljedni, principijelni i pravedni. Kako to biva u grčkim tragedijama i u životu, takvi obično, u društvu sazdanom na laži, licemjerju i sili - najebu.

Za one koji slabo pamte, Roman Latković je napisao komentar u kojem je ustvrdio kako je "Tuđman definitivno pokazao da je brutalni diktator". Dva dana trebalo je Tuđmanu i njegovim savjetnicima da odluče što da rade s tim. Legenda kaže da je tog 10. siječnja u 19.30 sati u Dnevniku HRT-a objavljen poziv na Latkovićev linč, koji je stubokom prevrnuo sudbinu jednog novinara i utro put društvu u kojem su tada takve stvari bile normalne, a danas zaboravljene.

Sedam mjeseci kasnije, krajem kolovoza 1996. godine pod pritiscima koji nisu jenjavali Roman Latković je bio prisiljen napustiti Hrvatsku i zatražiti politički azil u Sjedinjenim Američkim Državama. Azil mu je odobren 21. travnja sljedeće godine. Od tada je prošlo gotovo dva desetljeća. Za Latkovića nitko ne pita, niti se pojavljivao u domaćim medijima. Lupiga ga je pronašla "preko bare" i s njim zapodjenula razgovor o vremenima kojih se mnogi danas ne žele sjećati, ali i o njegovoj novoj "domovini", o kojoj naš sugovornik ima vrlo zanimljiva opažanja.

Dva dana nakon teksta u kojem ste 8. siječnja 1996. godine Tuđmana opisali kao brutalnog diktatora zakotrljao se nevjerojatan niz događaja nakon kojeg Vam se život posve promijenio. Kakva je bila Vaša reakcija na "čitulju" koja vam je pročitana u Dnevniku HRT-a 10. siječnja 1996. godine?

- Hloverka Novak Srzić je navodno, a ja nisam vidio njen potpis, osobno napisala taj napad Hrvatske Radio Televizije i njenog udarnog "Dnevnika" na mene. To je ona, predmnijevam, s radošću i zanosom prave proleterke, napravila po naredbi dr. Franje Tuđmana. No, kopljanik HRT-a, Saša Kopljar je s prezirom pravednika, a na radost i zabavu puka, taj napad pročitao u eteru i time pridonio ljepoti cijele te priče. Pozadina svega toga je možda interesantna. Veljko Vičević, legendarni urednik Novog lista, koji je preminuo godinu dana nakon mog odlaska u Ameriku, je danima i danima držao taj tekst u ladici. Kako me Veljko naviknuo da moje tekstove uvijek objavljuje, bez izmjena ili kraćenja čim bih ih poslao u redakciju, pitao sam ga zašto sada čeka? "E moj Romaniću," odgovorio je, "ako to objavim, najebali smo obojica."

No, Vičević je ipak objavio taj tekst?

- Da, objavio ga je, bez najave na prvoj stranici, što je inače često radio s mojim tekstovima, i ugurao brutalnog diktatora na, čini mi se, šestu stranicu, kazavši mi, "Nadam se da to nitko neće vidjeti," i prasnuo u smijeh. No, vidjeli su… Dr. Tuđman se spremao održati predavanje, neki bi rekli govor, ali on je u biti držao beskrajna dosadna predavanja, verbalnu torturu koja svojim efektom pomalo asocira na onu kroz koju je Alex DeLarge prolazio u Kubrickovom remek djelu "Clockwork Orange," svima koji su ga bili prisilijeni slušati, na temu velike i sretne Hrvatske. Odnosno, planirao je govor o veličanstvenom stanju "njegove" države pa ga taj tekst, koji mu se drznuo proturječiti, nije pretjerano obradovao.

U paranoji povrijeđenog kompleksa veličine on je, ne samo naredio taj maloumni napad državne televizije na pojedinca, već je pozvao i predstavnika tadašnje opozicije, dr. Zdravka Tomca da se i sam "brani". Kada je Tomac došao Tuđmanu na noge, pohodivši ga u Dvorima, junaci Tomčeve ulice, hrabra oporba na čelu s Tomcem, su se kleli Tuđmanu da "sa mnom nemaju ništa", pa se Tuđman prešaltao na svoje halucinacije i zazvao neke "mračne sile" koje su navodno stajale iza mene i voila!, ostalo je povijest te totalitarne epizode. Moja reakcija se najbolje vidi u mome odgovoru HRT-u koju je Novi list objavio dan ili dva dana kasnije, a u kojem sam otprilike napisao: "I to je jedna jedina, klinička slika vladajuće vrhuške u Lijepoj našoj. Sve će, ama baš sve sile upregnuti da smo mi pokorna kljusad, samo da bi i dalje mogla raditi sve što god hoće, za svoje rabote ne polažući račune nikome. No, kao i uvijek kada se gube konci, staljinisti potpisujući optužnice protiv bilo čije slobode, tu optužnicu zapravo ispisuju sebi".

Jeste li pretpostavljali da će sve otići toliko daleko da ćete morati pobjeći iz Hrvatske? Jeste li i prije toga namjeravali napustiti tu Hrvatsku?

- Nisam očekivao takvu erupciju kolektivnog ludila koje je uslijedilo i doista nisam vjerovao da će halabuka trajati danima i mjesecima. Morao sam se skloniti iz stana na sigurno mjesto budući su me naoružani ljudi tražili, prijetnje smrću su bile dnevna zabava, prisluškivanje i praćenje su bili začini toj zabavi i tako dalje. Što se odlaska tiče, nisam "bježao" i, mada je napad na mene bio u siječnju te 1996. godine, ja sam u Ameriku otišao tek zadnjeg dana kolovoza 1996. godine. Čak sam otišao odmoriti od svog tog ludila, i proveo nekoliko tjedana u Americi i Meksiku, no vratio sam se, usprkos savjetima odvjetnice Amnesty Internationala, u svibnju 1996. godine, samo da bih na koncu, ipak ocijenio je da je odlazak bolja varijanta od ostanka. U pozadini moje odluke da odem iz zemlje koja je osuđena na propast, još je jedan meni vrlo važan detalj. Rijeka je tih dana imala priliku postati Europski centar za proučavanje kineske umjetnosti, most između Azije i Europe. No, kratkovidni velikani političke misli, poslagani u Gradskom vijeću grada Rijeke su glasali protiv tog projekta. Tupost tih ljudi bez vizije ili razumijevanja svijeta u kome žive, fokusiranih samo na vlastito dvorište, doprinijelo je odluci o mome odlasku.

Kako gledate na činjenicu da je spomenuta Novak Srzić i nakon brojnih grijeha još uvijek aktivna na Hrvatskoj radioteleviziji?

- Hloverka je simptom bolesti koja nije samo hrvatska. Vladari posvuda mrze slobodu više od svega, preziru kritiku i budući je svima jasno koliko su mediji moćni u kreiranju javnog mijenja, preuzimaju kontrolu nad istima. Negativna selekcija stvara sluge i ulizice kao što je Hloverka. Intelektualni kmetovi koji se šmajhlaju s vlašću, ovdje, ondje, posvuda, uživaju pod svjetlom moći umjesto da osvjetljavaju zloupotrebe iste. Najlakše bi bilo hraknuti u njušku gnjidama koje snishodljivo služe vlasti, a ne ljudima, no da li je to rješenje? Hloverke ovoga svijeta će uvijek biti hloverke: ovo s čime se suočavamo danas jest potreba stvaranja posve drugačijih sustava. I političkih i medijskih i ekonomskih i socijalnih, koji će ostvariti pretpostavke za stvaranje poštenije strukture. Što vlasti, što medija, što društva u cjelini. Sustavi koje je čovječanstvo do sada stvorilo očigledno ne funkcioniraju na dobrobit, ni nas ljudi kao jedinki, ni naše zajedničke planete, ni društva u cjelini – i naravno da je hloverština živa i zdrava, upravo kao i sama Hloverka na toj istoj televiziji.

Kako se postavila redakcija Novog lista u toj situaciji i tko Vam je stao u obranu neposredno nakon "redakcijskog izvješća" s HRT-a?

- Veljko je imao zanimljiv pristup cijeloj "situaciji" – odlučio je objaviti sve reakcije. Napade, obranu, mržnju, podršku, sve. Stranice i stranice novina su svakodnevno bile ispunjene reakcijama na moj tekst i na napad Hrvatske Radio Televizije. Gledajući na tu njegovu odluku, sa skoro dva desetljeća odmaka, to mi se čini briljantnim rješenjem. Dao je svima da se ispušu. No, Veljko jest bio briljantan i hrabriji od svih nas. Dat ću vam jedan primjer koji nije javno poznat. Bulumenta na vlasti je poslala delegaciju HDZ-a, pardon, delegaciju radnika Riječke tiskare u njegov ured gdje su ga ucijenili. "Ili će ‘potjerati’ Latkovića ili će oni prestati tiskati novine," rekli su mu, na što je on pak njih potjerao iz ureda, rekavši da će tiskati novine u Trstu ako treba, no da na ucjene ne pristaje. E, za to treba imati muda. I više od muda, treba biti pošten, dosljedan i vjerovati svojim principima. No, nažalost, takvih je sve manje i dok je Veljko pokojan već godinama bagra se hloverči kao da je sve u redu i nema odgovornosti dok društvo, ne samo hrvatsko, odlazi dođavola i raspada se po svim šavovima.

Kako se situacija mijenjala tijekom sljedećih mjeseci što je u rujnu rezultiralo time da ste napustili Hrvatsku i otišli u SAD? Tko Vam je okrenuo leđa, a tko nudio pomoć kako su pritisci rasli i kako ste sve to podnosili?

- Ma, nije to bilo tako teško podnijeti. Nemaš izbora. Uostalom, što bi dežurni hrvatski cinici kazali? Nisu me ubili pa što tu nešto glumim? No, kada sam pisao odgovor HRT-u ruke su mi se tresle, nije me sram priznati. No, rekoh, nemaš izbora. Ivan Zvonimir Čičak mi je kazao da je taj drugi tekst moga odgovora puno bolji i "jači" od famoznog "brutalnog diktatora", i slažem se s njime, ali što sam drugo mogao? Radiš ono u što vjeruješ. Dečki su ginuli da ta Hrvatska bude slobodna i bez straha, i da se sada ja bojim neke hrpe sluganskih idiota što kokodaču po naredbi psihopata i zašutim? Ne bih o imenima ljudi koji su mi pomogli i koji su mi odmogli – najveći dio njih nije u javnom životu pa smatram da imaju pravo na svoju privatnost bez obzira na to kako su se ponašali.

Kako je uopće tekao proces dobivanja azila? Koliko je to trajalo i što je sve Amerikance zanimalo?

- Ah, to je bio dugačak i složen proces. The Lawyer's Committee for Human Rights i The Committee to Protect Journalists iz New Yorka su me povezali s čuvenom kompanijom, Skadden, Arps, Slate, Meagher & Flom LLP, također iz New Yorka. Firmom koja je zastupala i Billa Clintona, te su me zastupali pro bono. Stotine i stotine stranica i dokumenata tijekom godine i pol dana od aplikacije do dobivanja azila su previše za ugurati u par rečenica ili poglavlja. Recimo tek da je bilo vrlo zanimljivo.

Smatrate li i iz današnje perspektive da je Franjo Tuđman bio diktator u banana državi i biste li ponovili taj tekst?

- O pokojnom brutalnom diktatoru sve najbolje. No, ja Hrvatsku nikada nisam nazivao banana republikom jer ne smatram da njen ustroj odgovara toj kvalifikaciji. Možda girica republika, no ne znam podatke o izvozu girica u svijet pa nisam posve siguran. Što se Franje Tuđmana tiče – taj moj tekst je bio objavljen u dnevnim novinama, kao komentar na stvarno stanje države u tom trenutku, kao odgovor na propagandu koju je on prodavao ljudima i ne može služiti za ozbiljnu analizu njegove povijesne uloge. Je li je Tuđman veleizdajnik koji je s Miloševićem dijelio Bosnu ili je otac nacije? Zacijelo ima podijeljenih mišljenja. Privatno, bez ikakve nakane da ga povijesno procjenjujem, mene bilo kakvo veličanje tog generala JNA koji je bio fasciniran "Slobom," kako je on oslovljavao Miloševića, i dan danas užasava. A da me netko vrati u vrijeme dr. Tuđmana i cijele te histerije, s ovim znanjem i iskustvom nakon skoro dva desetljeća van zemlje, vjerujem da bi tekst bio bitno gori po njega.

Koliko ste puta od onda posjetili Hrvatsku i ima li smisla vraćati se ovamo trajno?

- Ono što me je uvijek čudilo otkako sam otišao jest činjenica da mi Hrvatska doista nije nedostajala i nisam se okretao unazad. Doduše, nedostajao mi je jezik. To sam najbolje opisao u svome "Otvorenom pismu" Vladimiru Nabokovu, kratkoj priči koju ovako završavam: "Na pola si koplja spustio svoju zastavu i potom, polako, bez daha, skinuo je s jarbola što bio je tvoja domovina i odložio na stranu. Ponovo, bez zvuka! Ni 'Podmoskovske večeri' ni vojnička truba nisu ispratile taj posljednji čin odabira kojemu je ime: samoća. Uronio si u kakofoniju New Yorka i kao što New York nije razumio tebe ti nisi razumijevao New York. Amerika je sjala svim svojim zvijezdama na Times Squareu, a Rusija je, negdje daleko, predaleko iza oceana i kontinenata tonula u tminu. I obasjan svjetlom, sjećaš li se Vladimire, ti žudio si za tom tamom istodobno se užasavajući toga mraka i nisi se mogao pomaknuti s mjesta? Imigracija u jezik bila je teža od svega zamislivoga. Gdje god si bio, želio si govoriti, oblikovao si svoje misli, i dalje na ruskom a nisi ih imao kome izgovoriti. Ruska emigracija te nije voljela a k tome, previše je podsjećala na dom u koji se ne možeš vratiti pa si i sam izbjegavao kontakte s njima. U tebi samome tvoje su riječi samovale, tvoj je jezik samovao. To što si radio u svakome svome danu bilo je poput komponiranja simfonije za gluhe. Snimanje filma namijenjena slijepima. Pisanje knjiga upućena nepismenima. Komunikacija upućena u svemir nepoznatoga. Patio si Vladimire, patio, patio nad slovima pisma kojega ovdje nitko nije razumio, patio nad riječima, nad slovima, patio od jutra do mraka. Da, imigracija u jezik bila je teža od svega zamislivoga,". Nije potrebno biti genije analitičke psihologije da bi znao da ja ovdje, djelom, pišem sam sebi. No, samoća je dio moga života i nije mi trebao New York da otkrijem njenu bol. I tako, ni u New Yorku, ni u Rio de Janeiru ni bilo gdje drugdje nisam upoznao nostalgiju. Nisam odlazio nazad u Hrvatsku i vjerovao sam da nikada ni neću. No, spletom okolnosti bio sam u Bosni u lipnju prošle godine te sam, vrlo kratko, posjetio i Hrvatsku. Lijepa zemlja. A, ima li smisla vraćati se, ili odlaziti, odluka je svakog pojedinca koju, ona ili on, treba donijeti za sebe.

Čitajući Displaced Manifesto stječe se dojam da se obraćate svojim sunarodnjacima. Da li se, nakon svega u SAD-u osjećate Amerikancem, je li to nužda, istina, prirodna želja za pripadnošću ili jednostavno krivi dojam?

- Identitet je ključ svakog pojedinca. Zato i imamo toliko duševnih bolesti "na položajima" koji su prepuni ljudi koji ne znaju tko su pa moraju biti predsjednici, bogataši, "slavni", generali, bilo što da ih opiše i odredi. Što pred drugima, što pred samima sobom samo da se ne suoče sa svojim vlastitim bićem u ogledalu i s pitanjem: "Tko sam ja".

Nakon što ste spasili golu kožu bijegom od inkvizicije iz domovine, što Vam je ponudila Amerika i kako ste se tamo snašli?

- Perspektivu – Amerika mi je ponudila perspektivu i mogućnost da učim. A u zadnje vrijeme i sumnjivo veselje življenja u bizarnom paradoksu. Amerika danas proganja novinare, a mene je, novinara, zaštitila od progona.

Može li se društvo u Americi usporediti s Hrvatskom? Da pojasnim, u Hrvatskoj Vam je život bio ugrožen bukvalnom silom vladajućih, može li se reći da je u Americi život ugrožen indirektno, diktaturom kapitala? Da li je takva pretpostavka točna i postoji li suštinska razlika između ove dvije sile?

- Hm… mogao bih kazati da se i velikog plavog kita može usporediti s giricom. Plivaju u istim oceanima, ali to bi bila jeftina šala. Na površini, Amerika iz 1996. godine kada sam ja tamo došao i Amerika iz 2014. godine o kojoj razgovaramo su silno različite. Tada je Amerika bila u zadnjoj fazi svoga cvjetanja i mi, koji nismo imali prigode svjedočiti njenim prethodnim fazama, nismo bili u stanju razabrati da je zapravo već počela sahnuti i ugibati. Podijeljena su mišljenja – klica američke propasti je zasađena čim je počela živjeti vele jedni, dok se drugi kunu da je najbolje vrijeme Amerike tek pred njom. Vrijeme će pokazati. Ispod površine, plutokracija Amerike ne izgleda puno bolja od vladavine Centralnog komiteta. Uostalom, Federal Reserve Bank u Americi je neka vrsta monetarnog Centralnog komiteta koji donosi, i izvršava, odluke kako god hoće. Bez kontrole naroda koji ne samo da nema kontrolu nad vladarima, već niti pravo glasa. Diktatura kapitala koji je sam sebi svrha uništava svijet gore no što su to svi Centralni komiteti skupa uspijevali napraviti. Duga je to priča.

Kako vidite živote Amerikanaca oko sebe i kakav je "okus američkog sna"? Za Vas i za njih? Kako prolaze, kako se snalaze, oni koji ne čeznu za slavom i parama u Americi?

- George Carlin, slavni američki humorist i kritičar društva je davno kazao otprilike ovako, "razlog što ga zovu američki san je stoga što morate spavati da bi vjerovali u njega". Amerika nije zemlja u klasičnom smislu riječi, nije ni imperija mada je nedvosmisleno globalna imperijalistička sila – Amerika je koncept. Amerika je globalni mit, Amerika je perpetualna halucinacija vječnog dječjeg vrtića. Amerika je nepismena, a ima najviše Nobelovaca na svijetu. Amerika je alat za vladare kojim pljačkaju i vladaju svijetom. Amerika predstavlja vrata za ulazak u bolji život za mnoge, a teški pakao za druge. Amerika ubija djecu po svijetu za potrebe svoje industrije, no kada neka prirodna katastrofa pogodi neku daleku zemlju, Amerika je prva koja dođe spašavati djecu. Jedinstvena Amerika ne postoji. Postoje mnoge Amerike. Tetovirana Amerika meksičkih bandi u sirotinjskim četvrtima Los Angelesa koje žive po svojim pravilima, jebu se i ubijaju na svome jeziku i po svojim zakonima jest posve drugačija Amerika od Amerike ušminkane u pet tisuća dolara skupa odijela kriminalnog Wall Streeta. Jedino što prvi pljačkaju na malo i sebi zarade s ponekom kilom prošvercanoga kokaina, dok potonji pljačkaju cijeli svijet, njihove su žene ljepše, a kokain je bolje kvalitete. Amerika natiskana u Bronxu nema skoro pa ništa zajedničkoga s beskrajnim prostranstvima Montane ili Aljaske. No Amerika danas, kao veliki broj drugih zemalja, je i Amerika u rukama kriminalne klase koja svojom pljačkom, što ekoloških, što socijalnih resursa, uništava zemlju. Mene ona i dalje beskrajno fascinira. Njeno zlo kao i njeno dobro. Njeno licemjerje i njena naivnost. Amerika u potpunosti, kao pravi tiranin vlada Zapadom i želi vladati cijelim svijetom, a da, istovremeno, o tome svijetu ne zna baš puno, i ne brine se baš previše da nauči.

Kako gledate na medije danas? Pratite li stanje u Hrvatskoj ili je to jedan prošli, zaboravljeni svijet?

- Ono što su pjesnici i mistici iz davnina oduvijek znali, današnja znanost dokazuje kao činjenice: svi smo slični, svi imamo iste pretke - Wadi Kubbaniya u Africi je nekih 17,000 godine prije Krista možda bilo mjesto gdje je naša rasa započela život u ovoj formi. Svi vučemo iste korijene, Hrvati, Mongoli, Amerikanci i naši DNA su slični onima u banani ili medvjedima. Istodobno, metal u našim tijelima je došao iz eksplozije zvijezda supernova pa bi bilo pogrešno kazati da je Hrvatska zaboravljeni svijet za mene budući je dio cijeloga svijeta i, samim time, dio mene na isti način kao što sam ja dio i nje i svijeta. Do prošle godine nisam pratio zbivanja u Hrvatskoj no sada tu i tamo pogledam na tu političku tragikomediju tamo koja je, u biti, ista kao i ova u Americi. Amerikanci glasaju, stoljeće i više, za Republikance ili Demokrate, a Hrvati skaču sa HDZ-a na SDP-e i nazad, uz poneku iznimku tijekom predstave, ali ništa se bitno ne mijenja. A ne mijenja se jer ljudi, u cijelome svijetu, još nisu u potpunosti razumjeli da su braća. Da je neprijatelj isti - novac centara moći kojima psihopati upravljaju i koji upravlja životima i smrtima - i da, ukoliko želimo preživjeti kao vrsta, na ovoj predivnoj plavoj planetici koju dijelimo, moramo, kako je Václav Havel govorio, pronaći novu paradigmu ponašanja. U svom obraćanju američkom Kongresu 1990. godine Havel je upozorio da se "bez globalne revolucije u sferi ljudske svijesti, ništa neće promijeniti na bolje u sferi našeg bića kao ljudi", te da će "katastrofe prema kojima svijet korača, bilo da se radi o ekološkim, socijalnim, demografskim, ili o općem slomu civilizacije –biti neizbježne". Jadnjikavo stanje medija je refleksija patetično rascjepkanog, nepravednog, društva. Internet nudi kakvu-takvu nadu za nove paradigme i zato vladari žele totalnu kontrolu nad Internetom. No u kojem će se smjeru odvijati daljnji razvoj Interneta, i da li ćemo završiti u globalnoj tiraniji ili ne, na koncu, ovisi o svima nama.

Oni koji su bili u kontaktu s vama svih ovih godina kažu da ste prošli vrlo zanimljiv životni put u Americi, gdje nije nedostajalo nedaća, bankrota, bolesti i putovanja u Brazil i Meksiko. Kako je tekla prilagodba na novu zemlju i kako ste se tamo snašli?

- Na kraju drame "Kaligula" Alberta Camusa, dok mu patriciji zarivaju noževe u tijelo, rimski car Kaligula urla - "još sam uvijek živ". Mada moje okolnosti nisu ni izdaleka tako dramatične kao te prerano preminuloga rimskog cezara, mogu samo kazati: i dalje sam živ.
No, Camusa & Kaligulu na stranu, snalaženje počinje u pedesetima; ne dozvoli nikome da ti kaže drugačije.

Okrenuli ste se filmu i pisanju scenarija, kako Vam ide?

- Dok Angelina Jolie režira filmove o Bosni ja i dalje čekam na telefonski poziv Stevena Spielberga.