ZA BORAVKA u Strasbourgu, gdje je s njemačkim kancelarom Gerhardom Schroederom u petak prisustvovao svečanostima obilježavanja 60. obljetnice oslobađanja grada, Chirac je najavio skorašnju promjenu francuskoga ustava po kojoj bi se o svakom budućem proširenju Europske Unije izjašnjavao francuski narod putem referenduma.

Chiracov prijedlog o referendumu izrijekom se odnosi na Tursku - jer su pregovori s "Rumunjskom, Bugarskom i Hrvatskom već uznapredovali" - i imao bi se održati "za deset do petnaest godina".

Većina analitičara prepoznaje u ovoj inicijativi Chiracovu namjeru da brojnim protivnicima europskoga ustava izbije glavni argument iz ruku tako što će razdvojiti dvije problematike koje su se bar vremenski, ako ne i sadržajno poklopile: početak referendumske kampanje o europskome ustavu i trenutak kad se Europska Unija izjašnjava o početku pregovora s Turskom - Europska komisija objavljuje svoj avis 6. ovog mjeseca, dok će konačnu odluku o datumu početka pregovora donijeti Europsko vijeće 17. prosinca.

Ideja o održavanju referenduma o prijemu Turske - prvi i posljednji takav referendum održan je 1972. godine oko ulaska Velike Britanije, Irske, Danske i Norveške (koja nije nikad ratificirala ugovor o svome članstvu) - nametnula se u Francuskoj kao prvorazredna tema nakon ljetnog odmora.

Tome je znatno pridonijelo i objavljivanje rezultata ispitivanja javnoga mnijenja - koncem rujna - prema kojima se protiv ulaska Turske u EU izjasnilo 74 posto pristaša krajnje desne Nacionalne fronte, 73 posto najproeuropskije francuske stranke - centrističkog Saveza za francusku demokraciju, ali i 63 posto vladajućeg Saveza za narodni pokret i 55 posto simpatizera vodeće oporbene Socijalističke stranke.

Pojedini zastupnici iz različitih stranaka, uključujući i one iz Chiracove parlamentarne većine, ali i oporbe, predlagali su sazivanje posebne sjednice Nacionalne skupštine - prije 17. prosinca i odluke europskoga summita - na kojoj bi se raspravljalo i glasovalo o ulasku Turske, što bi po Chiraca predstavljalo najneugodniju situaciju jer bi se, kako se očekuje, većina zastupnika izjasnila protiv, i on bi tako u očima Ankare postao glavni krivac za zatvaranje europskih vrata Turskoj, čime bi bili pogođeni i francusko-turski odnosi u cjelini.

Tako je približavanjem datuma izjašnjavanja Europske komisije i Europskoga vijeća Chirac morao presjeći "turski čvor" koji je i sam dostatno zamrsio i u ruke naroda prepustiti buduću odluku o Turskoj u nadi da će tako bar sačuvati "europski ustav".

Najoštrije reakcije na Chiracovu inicijativu dolaze od onih koji se najviše i protive ulasku Turske, pa predsjednik Saveza za francusku demokraciju Francois Bayrou ostaje kod svoga prijedloga da referendum treba održati prije 17. prosinca, dok Fabius traži parlamentarnu raspravu "ove jeseni" jer, naglašava on, "nema primjera u povijesti Europe da početak pregovora nije vodio ulasku neke zemlje u Uniju".

Premda je vodstvo socijalista postavilo kao jedan od preduvjeta ulaska Turske u EU priznanje od strane Ankare "genocida nad Armencima" iz 1915. godine, nacionalni tajnik Francois Hollande ipak podržava Chiracov prijedlog, tim više što se on dulje vremena zalaže za širu primjenu referenduma u francuskom političkom životu, a na takvu ga poziciju postavlja i suparništvo s Fabiusom nakon što je ovaj prešao u tabor protivnika europskoga ustava.

Komunisti pak osuđuju "Chiracov manevar" kojim on želi "skrenuti pažnju javnosti s Giscardovog ultraliberalnog europskoga ustava", dok tradicionalni suverenisti i euroskeptici i dalje traže da se kaže NE europskome ustavu, jer je to, po njihovu mišljenju, "najbolji način da se istodobno kaže NE ulasku Turske te uništenju francuskog suvereniteta i europskoga identiteta" (Le Pen).

Chiracova oklada je rizična jer "ništa ne govori u prilog tvrdnji da bi perspektiva narodne konzultacije - sigurna ali daleka - mogla raspršiti sva strahovanja koje potiče perspektiva prijema Turske", zaključuje u svom uvodniku na ovu temu vladi bliski Le Figaro.