Tko kaže da živimo loše? Pogledajte premijera i vladajuće političare
"U VEZI sa standardom hrvatskih građana treba reći da je prošle godine u Hrvatsku uvezeno više od 50 tisuća novih automobila, a ove godine do listopada 105 tisuća novih automobila. To nisu više fićeki, negoli novi luksuzni automobili. A pročitao sam da tisuće Hrvata odlazi na skijanje za Božić i Novu godinu".
Nemojte misliti da je ovo izjavio premijer Ivo Sanader, kako bi uvjerio hrvatske građane da zapravo žive bolje nego što se osjećaju. To je originalna misao njegova prethodnika Franje Tuđmana, ispaljena u novogodišnjem intervjuu HTV-u, u prosincu 1998. godine. Prije ravno deset godina, neposredno nakon rušenja bankarskog sustava, na vrhuncu privatizacijske pljačke i u vrijeme kad je Hrvatska grcala u međunarodnoj izolaciji, aferama i skandalima.
U modernoj Hrvatskoj se bolje živi?!
Međutim, gledajući ovih dana premijera Ivu Sanadera kako u unikatnim košuljama, Gucci cipelama i sa famoznim satovima krstari Jadranom na skupocjenoj jahti (u vlasništvu ili najmu?) državnog tajnika Igora Lučića, ne možemo pobjeći od Tuđmanova poučka i zaključiti da se u ovoj modernoj Hrvatskoj doista bolje živi. Možda se to ne vidi u standardu građana, ali u standardu vladajućih političara svakako.
Točno deset godina nakon Tuđmanove iluzionističke izjave, Hrvatska je dužna 50 milijardi dolara, inflacija je u spiralnom porastu, a BDP u spiralnom padu, građani životare na kreditima i kontejnerima za smeće. Situacija, dakle, nije nimalo bajna. Ali premijer, ministri i državni dužnosnici ponašaju se kao da svega toga nema, kao da oni s time nemaju nikakve veze, da to nisu njihovi problemi i da su zapravo iznad toga. I kad se bolje pogleda, stvarno jesu.
Raskoš kojom nas ovih dana želi impresionirati premijer Sanader u ovoj situaciji više sliči na ruganje, nego na puko hvaljenje. Ljetovanje na luksuznoj jahti s državnim tajnikom Igorom Lučićem izgleda gadljivo. Naročito pred očima građana koji, baš kao i 1998. godine, kupuju automobile, stanove, peglaju kartice i - ne žive dobro. Zapravo, žive sve lošije. A oni koji bi to trebali riješiti, popraviti standard i napokon pokrenuti Hrvatsku, poziraju na jahtama, vidikovcima, feštama i preseravaju se košuljama s privatnim inicijalima. Ili se, poput skromnog Vladimira Šeksa, hvale "vikendicom" od 150 tisuća eura, s bazenom i izlazom na plažu.
Opet "Mačekov aksiom"
Ne radi se ovdje o privatnim poduzetnicima, vlasnicima velikih tvrtki, menadžerima na basnoslovnim plaćama. Ovdje je riječ o ljudima na državnoj blagajni, na plaćama koje se isplaćuje iz džepa hrvatskih građana i nominalno ne mogu zadovoljiti strast za unikatnim košuljama, skupim satovima i Gucci cipelama, a kamoli za jahtama. I više od svega, riječ o ljudima koji već pet godina upravljaju zemljom koja zajedno sa svojim građanima tone sve dublje, dok se jaz između biranih i birača sve više produbljuje.
Nije ni ovo demagogija. Demagogija je bila kad je Željka Antunović na prvu sjednicu koalicijske vlade 2000. godine dovezla s kolegama u Citroenu Berlingo (a Goranko Fižulić na biciklu!), da bi već na drugu stigla u luksuznom Audiju A8. Ovo je, nažalost, oživotvorenje poznatog "Mačekova aksioma" prema kojem se politikom smiju baviti samo bogati. Ili oni koji dolaze u politiku obogatiti se. Ili oni koji su došli u politiku zaštititi svoje bogatstvo. Ili oni koji jednostavno ne mare za one koji su ih birali.
Čime je sve to plaćeno?
I opet, sve bi to bilo u redu kad bi oni radili svoj posao. Kad bi postigli da njihovi birači ne moraju dizati kredite za sedmodnevne aranžmane na Jadranu (ili još povoljnije, u Tunisu), a onda ih mukotrpno otplaćivali čitavu godinu. I kad bi ministar poput Pankretića mogao reći: "I mi političari zaslužili smo odmor", a da svi ne umru od smijeha. Ili gađenja. Ili, kvragu, kad bi makar jednom pokazali račune. Čime su platili satove i košulje, čime hotel u Veroni, čime skupocjenu jahtu od deset tisuća eura dnevno, kad se već toliko hvale.
U Tuđmanovo doba vladajući političari nisu se toliko razmetali bogatstvom. Bit će da su ga tek akumulirali. Ili još nije postalo popularno. U Sanaderovo doba to je postalo gotovo obavezno. Možda i zato što je upravo predsjednik Vlade nametnuo taj trend: ogromna kućerina, kolekcija satova, luksuzni BMW, bajke o poduzetničkoj karijeri, sada jahte, košulje, Gucci cipele. I svi se pokušavaju ubaciti u trend: pa čak i Božo Pankretić s pola milijuna kuna vrijednim Mercedesom unajmljenim zbog "bolova u kralježnici", pa čak i Vladimir Šeks sa svojom hacijendom u Petrčanima... I dok su Tuđmanovi ministri strepili od toga da ih novinari ulove u raskoši, Sanaderovi spremno poziraju.
Ma, tko još ima obraza reći da nam je loše?
Ne možemo otkriti koliko je Ivica Todorić dobio poticaja od države, ali zato znamo koliko košta Lučićeva jahta, Sanaderova odjeća i Šeksova vikendica. Tko priča o inflaciji, padu životnog standarda, poskupljenjima i energetskoj krizi? Pogledajte Sanaderove košulje. Kad je Sanader zadnji puta bio u Vladi? Prije dva tjedna kad je kontrolirao kako teče obnova Banskih dvora. Po kojoj cijeni? Sedam milijuna kuna. I tko još ima obraza reći da nam je loše? Pogledajte ministre kako se provode.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati