Zašto smo postali euroskeptici?
NAJNOVIJE ankete otkrivaju kako smo postali euroskeptici. Kako i ne bismo bili? Vlada svaku reformu predstavlja kao pritisak Europe, mediji nas bombardiraju tračevima i mračnim prognozama, iz Europe stižu samo loše vijesti o svađama oko europskog Ustava, Crkva nas plaši "podaničkim mentalitetom" i "pritiscima pojedinih interesnih skupina", što nam je standard lošiji, Europa se čini udaljenija, a kako se spomene brzi ulazak Srbije u EU, tako sve više građana utočište potraži u radikalnom nacionalizmu.
I zar je onda čudno što najnoviji Eurobarometar otkriva da tek svaki treći građanin Hrvatske podržava ulazak u Europsku uniju? To više nije poželjna oaza boljeg života, već otrcana politička frazetina. Umjesto da Unija i njezine vrijednosti postanu ideal kojemu treba težiti, ona je predstavljena kao neka udaljena, imaginarna, mračna sila koja nam zabranjuje naš ZERP, otima naše sir i vrhnje, određuje nam veličinu krastavca i otkida nacionalni identitet. Uglavnom, tjera nas da radimo ono što baš ne želimo. A takav dojam prvenstveno dolazi od hrvatske Vlade.
Predsjednik Stjepan Mesić optužio je Vladine dužnosnike da nisu dovoljno uvjerljivi kad govore o koristima koje Hrvatska ima od približavanja Europi. Mogao je Mesić biti još konkretniji, pa reći da Vlada ne čini NIŠTA na promoviranju EU. Kad se takav kronični nedostatak informacija pomiješa s viškom crkvene indoktrinacije - kroz propovijed kardinala Bozanića i brojnih svećenika - nastaje opasna mješavina euroskepticizma i nacionalizma. A kad se toj mješavini još pridoda pad životnog standarda, koji proklamirano europsko blagostanje čini još udaljenijim, dolazimo do zabrinjavajuće krvna slika hrvatskog društva na putu prema Europskoj uniji.
Ni ministar Jandroković ne zna što hrvatska Vlada zapravo radi u pripremi pregovora
Vlada se ovih dana pohvalila kako je "u zadnji tren" poslala Bruxellesu posljednja dva mjerila za otvaranje pregovora. Pritom, naravno, nije propustila spomenuti da zauzvrat očekuje od Europske komisije da "izvrši obećanje" i na jesen objavi plan dovršetka pregovora do jeseni 2009. godine. Klasična fora. Hrvatska sve radi u zadnji tren, pod pritiskom, ucjenama i traljavo, ali automatski očekuje od Unije da što prije isporuči garanciju u obliku konkretnog datuma ulaska u članstvo. Jer sve se mora odvijati po hrvatskim uvjetima.
Malo tko zna što hrvatska Vlada zapravo radi u pripremi pregovora. Ne zna ni ministar Jandroković. Ne zna se odakle dolaze brojni pregovarači, tko sve radi u timovima. A još manje se znaju konkretne prednosti Unije. Gotovo bi se moglo reći da nas Vlada više upoznaje s manama i nedostacima, nego s prednostima. Unija je postala nešto čime svaki pravi Hrvat plaši svoje dijete. Eto, nisu li povodom Thompsonova koncerta neki nevladini aktivisti zabrinuto poručili: "Što će Europa reći na to?". Za hrvatske građane ih uopće nije briga. Nema veze što buja nacionalizam, ksenofobija, mržnja, nasilje. Bitno je samo što će Europa reći na to.
Država i sama radi protueuropski. To se vidi na svakom koraku. Europske vrijednosti u koje se zaklinje (zato što mora, a ne zato što želi) odudaraju od poteza koje svakodnevno provodi: od izričitih naloga premijera svojim ministrima da rade svoj posao, do politički motiviranih suspenzija policajcima i skandaloznih privatizacija. Valjda je i zadnjem apologetu postalo jasno da Ivo Sanader svoje tobožnje eurofilstvo koristi jedino u političke svrhe, radi ostanka na vlasti uz blagoslov europskih političara i domaćih medija koji i dalje vjeruju kako je upravo on garancija europskog puta Hrvatske.
Također je jasno da ni taj novi HDZ ne može iz svog genetskog koda izbrisati korupciju, nepoštivanje pravne države i nacionalizam, tri najveće prijetnje europskim ambicijama Hrvatske. Očekivati da takva stranka, ne samo uvede Hrvatsku u EU, već usadi u nju sve europske vrijednosti, jednako je nakaradna (i opasna) kao pustiti vuka da čuva stado ovaca. I tko je onda garancija ulaska? Sanader? Hrvatska će vjerojatno jednog dana ući u Europsku uniju, ali pitanje je kad će Europska unija ući u Hrvatsku.
Građani su Vladi bitni samo kao glasači
Vlada je na primjeru ZERP-a najbolje pokazala kako se može manipulirati građanima. Legitimno pravo uvođenja ribolovno-ekološkog pojasa uništio je Sanader uz pomoć Hide Bišćevića, obećavši Bruxellesu da neće primjenjivati ZERP na članice Unije. Taj dogovor je u politikantske svrhe narušio, sve kako bi mobilizirao javnost, a EU prikazao kao mračnu silu koja Hrvatskoj otima nacionalni teritorij i ruši njezin suverenitet. Na kraju se po tko zna koji puta prikazao kao žrtva i "popustio pod pritiscima", a opet sve u svrhu zaštite "hrvatskog strateškog interesa".
Zašto se Vlada tako ponaša? U prvom redu, zato što je nije briga za njezine građane. Oni su joj bitni samo kao glasači, a sve ono što se događa između izbornih ciklusa samo je priprema za ostanak na vlasti. Drugo, iz neznanja se rađa strah, a uplašeni građani idealna su masa za manipulaciju. Vidjelo se to na ZERP-u, ali i na siru i vrhnju, poljoprivredi i tko zna čemu još. Treće, kad bi usvajala europske vrijednosti, HDZ-ova Vlada pobijala bi svoje vlastite, a time kreirala uvjete za gubitak vlasti i naposljetku vlastiti nestanak. I četvrto, HDZ-ovo biračko tijelo sličnog je antieuropskog raspoloženja, pa bilo kakvo ustrajanje na europskim vrijednostima izgledalo bi kao udaljavanje od birača. Stoga je najbolje svaku odluku prikazati kao ustupak pod pritiskom.
Kad se takva vladajuća politika poklopi s žestokom, gotovo radikalnom antieuropskom retorikom Crkve, onda euroskepticizmu nema lijeka. Biskupi i svećenstvo udaraju ritam izolacionističkim snagama u društvu, ksenofobima koji hrvatstvo tumače kao mjerilo svega, a nacionalni ponos koriste kao opravdanje za odstupanje od europskih vrijednosti. Nije stoga ni čudno što se potpora ulasku u EU u proteklih pet ili šest godina gotovo prepolovila: prije dolaska Sanadera na vlast za EU je bilo gotovo 70 posto građana, danas ih je jedva 30. S tendencijom pada.
Postali smo euroskeptici zato što drugog izlaza nemamo
Nije to zato što smo počeli osjećati posljedice pregovora - što je bilo primjetno u drugim članica EU prije ulaska - jer o njima skoro ništa ne znamo. Nije ni zbog toga što nam slabi životni standard, što je sve poskupjelo, što gubimo radna mjesta, jer se to sve događa zbog politike ove Vlade, a ne posljedica Europske unije. Nije ni zato što mislimo da smo geopolitički povezani s Turskom, što se plašimo Srbije i patimo zbog irskog referenduma, jer su to sve dobra opravdanja za lošu politiku.
Postali smo euroskeptici zato što drugog izlaza nemamo. Nemamo dovoljno znanja o Uniji, nemamo viziju ni perspektivu učlanjenja, nemamo ohrabrenje za reforme ni državne garancije da će one biti provedene, zatrpani smo negativnom propagandom i perfidnom indoktrinacijom. Drugim riječima, uvučeni smo opet u onaj mračni tunel iz devedesetih u kojem vladaju strah i neznanje, a iz kojeg se pruža tako prokleto sužen pogled na svijet.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati