JEDAN od najkvalitetnijih hrvatskih bendova 28. listopada održat će dugo planirani koncert u zagrebačkom Aquariusu kojim će predstaviti albu, "Drveće i rijeke", a tim smo povodom napravili i kraći interview s "alfom i omegom" Pipsa, Dubravkom Ivanišem.

Izuzmemo li poluskriveni nastup u «KSET»-u sredinom lipnja koncert na obali Jarunskog jezera bit će prva prava prilika da se na djelu vidi jedan od najboljih hrvatskih bendova zadnjeg desetljeća.
Naglasak u set listi Pipsi će staviti na pjesme s posljednjeg albuma, ali i podsjetiti na hitove s prošla četiri studijska. Cijeli nastup snimati će kamere HTV-a, a zanimljivo je napomenuti i da je broj karata strogo ograničen kako bi se publici omogućilo bolje praćenje.

Ulaznice u pretprodaji, po cijeni od 40 kuna, moći će se kupiti od 22. listopada u CD shopovima «Aquarius»-a u Vlaškoj i Varšavskoj te blagajni kluba, dok će na dan koncerta cijena iznositi 50 kuna.

Razgovor s Dubravkom Ivanišem

Da prvo odradimo ono obavezno: Što očekujes od prve službene zagrebačke promocije Drveća i rijeka u Aquariusu? Misliš li da će doći puno ljudi, odnosno kakvo je, po tvom mišljenju, zanimanje za novi album?

Svjestan sam da mi i nismo u trendu, i hvala bogu da nismo, jer taj trend je ponižavajući. Dakle, odavno znam da ne možemo očekivati rušenje rekorda u bilo kojem komercijalnom pogledu. Zaista to ne očekujem i zapravo me ništa ne može razočarati. Ja sam fokusiran na ono što jesmo, na ono što sami za sebe želimo biti, a to rijetko ima ikakve dodirne točke sa slikom kakva se o meni ili bandu stvara u javnosti.

Znaš kaj je smiješno? Sjećam se vremena kad smo svirali malu dvoranu Doma Sportova i prodali 2200 karata. Okolnosti su bile takve da je to u kontekstu vrhunaca karijere Majki (3000 karata na istom mjestu) i povratničkog koncerta Haustora (3500) bilo gledano kao potpuna katastrofa. I kad to shvatiš, pomiriš se s tim da se ne treba vrednovati po brojkama, da je to jedan primitivnokapitalistički teror kojim se, u njegovoj prvotnoj akumulaciji i pripadajućem tržištu, mjeri «uspjeh» u poslu i društvu u cjelini.

Mi smo puno bolji band danas nego što smo bili onda. Ma daj, molim te, ja nikad neću ići na usrane Stonese, a uvijek na Mancea pred 100 ljudi.

I prije koncerta u Aquariusu svirali ste nove stvari na koncertima, doduše rijetkim… Kakva je bila reakcija publike na nove pjesme odsvirane uživo i kakvu reakciju očekuješ u Aquariusu, na koncertu koji je samo vaš?

Teško je nešto procjenjivati po festivalima, još k tome i u stranim državama gdje nas ne poznaju dovoljno, a pogotovo ne znaju novu ploču. U Ksetu je bila super reakcija, a neki dan sam se okuražio i poslušati snimku.

Svirali smo iznenađujuće dobro uz par ogromnih felera koji se tamo, srećom, nisu čuli. Nemam pojma, nadam se da će doći ljudi koji su se naslušali ploče jer mi je malo nevjerojatno da danas netko može zalutati na Pipse.

Ne vjerujem da smo mi band za popit 10 piva i nešto povalit nakon koncerta. Stvarno smo katastrofa za takav oblik zabave.

Ako je suditi prema tvom dnevniku kojeg redovito pišeš na siteu od benda, odaješ dojam prilično nezadovoljne osobe…. Čime si toliko nezadovoljan i ne misliš li da je prvenstveno svatko odgovoran za svoje zadovoljstvo odnosno nezadovoljstvo?

Imaš pravo, velikim dijelom smo gospodari svoje sreće ili nesreće. Primjerice, ja si ne mogu oprostiti što se ovdje godinama mazohistički ufuravam u ulogu ružnog pačeta, umjesto da se maknem. Sve mi je teže odlučiti se na to jer više nisam sam i ne pita se samo mene, to je fakat problem.

Što sam stariji prirodno postajem komforniji, ali tog je komfora stvarno sve manje. Bojim se da ja nisam tip klošara, uopće se tako ne zamišljam. Kao i drugi, zadojen sam pričicama da je ovo prekrasna zemlja, divnih ljudi i s razvedenom obalom.

Jebiga, onda sam jednog dana preletio Atlantik i kad smo bili jedno 500 metara iznad Chicaga ustao sam sa svog mjesta i zaplakao od sreće. Ja – koji se nikad nisam htio maknuti iz Hrvatske, poželio sam da se više nikad, nikad ne vratim. Taj dan mi se promjenio cijeli život jer mi uopće nije bilo jasno što mi se i zašto dogodilo.

Imaš li podatke o prodaji "Drveća i rijeka"? Budući da svirate relativno rijetko, od čega preživljavate?

Koliko ja znam, prodali smo oko 3000 nosača zvuka, nadam se da ćemo doći do 5000. Novac mi pritom nije toliko bitan koliko bi volio pred izdavačem imati obraza ponovno tražiti da radimo s Fridmannom ili s nekim njegovog ranga.

Uz to, strahovito puno ulažemo u opremu, kompjutere i software. Bez toga nema napretka. Od čega živimo? Neki su zaposleni, neki sviraju s drugima da prežive, neki imaju sreće.

Ja sam autor ili koautor 60-tak izdanih pjesama, živim od honorara od prodaje i medijskih izvedbi. Predivno sam se zajebavao čitavo desetljeće i ni sa kim se ne bih mijenjao, ne žalim se.

"Mi smo najbolji bend u Hrvatskoj od novog vala" – napisao si nedavno u svom online dnevniku. Stojiš li i dalje iza toga, možeš li to malo objasniti?

Pa dobro, mada je to istina, svatko tko i površno prati moj dnevnik vrlo dobro zna da se nikad ne busam u prsa i da nisam samoreklamer.

Dapače, dnevnik služi demistifikaciji, ponekad je totalni «full monty» i ne postoji razumno biće koje bi na mom mjestu otkrivalo stvari koje ostali guraju pod kauč. Ovo si izvadio iz konteksta, ne sjećam se najbolje, ali čini mi se da sam u tom dnevniku totalno popizdio oko nekih sasvim drugih problema, pa sam si dao oduška.

Znaš, liga u kojoj mi igramo toliko je slaba da mi je fakat smiješno galamiti o nekakvoj «najboljosti», uostalom, nije muzika atletika, «najboljost» se u artu teško mjeri i stvar je osobnih preferencija.   

Za razliku od nekih starijih vremena, više te nema toliko u medijima. Jesi li se povukao ili te mediji izbjegavaju?

Vremenom sam shvatio da nema nikakve koristi od čestog uzurpiranja medijskog prostora i konstantnog prisustva. Iskreno prezirem većinu tiska i tv postaja.

To su meke diletanata i niškoristi, pokvarenih i zavidnih što ih je zadesila karma backsidera, a ne, po njima, zasluženog statusa insiderskih jahača magle. Neugodno mi se s tim ljudima sretati, a još mi je neugodnije pogledati u kakvom društvu estradnih nikogovića se u krajnjem produktu nalazim.

Pritom se ne smatram ni bogomdanim ni posebnim, tu se radi samo o dobrom ukusu i vlastitom ponosu. Nakon više od deset godina ne želim robovati medijima, oni su tu da robuju meni.

Kakva je budućnost Pipsa? Hoće li se postava mijenjati u bližoj budućnosti? Radiš li na novim pjesmama?

Pokušavam se prisiliti da što češće razmišljam o onom što je «sada», budućnost je nesigurna kalkulacija. To uopće ne znači da nemamo budućnost, tek ne treba ništa forsirati. Za ovaj gig smo imali preko 150 cjelodnevnih proba, upoznali smo se i u zadnjih par mjeseci počeli snimati male piseve, bilo bi smjelo nazvati to krokijima.

To nam je posao, to radim bez iznimke svakodnevno. Imam osjećaj da ćemo ubuduće biti još manje opterećeni, još više pop, još više «light» i puno brži na neku foru. Nikad se neću ponavljati i uvijek ću pokušati pobjeći što dalje od «starog dobrog» sebe. U onoj mjeri u kojoj mi to uspije, a nemoguće je da mi upali u potpunosti, u toj mjeri sam zadovoljan sa svojim radom.

Jer što je taj moj rad, čak i cijeli opus, ako ga gledamo globalno u vremenu i prostoru? Heh, to je samo jedan mali pokušaj, ništa više.