Dvina Meler i prijatelji u druženju s Pigmejima

Piše:
utorak, 28.8.2007. 19:25
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Dvina Meler i prijatelji u druženju s Pigmejima

MANEKENKA Dvina Meler nastavila je s prijateljima putovanje po afričkim divljinama, a samo na Indexu možete detaljno pročitati o najnovijim dogodovštinama s plemenom Pigmeja, koje sudionici ove ekspedicije nazivaju "nevjerojatnim iskustvom".

Nakon dolaska na aerodrom Maya Maya u Brazzavilleu, susrecemo se s najneobičnijim i najslabije organiziranim terminalom. Ovdje nema reda. Cijeli prostor nalikuje na afrički autobusni kolodvor. Zbrka, naguravanje, žicanje, a sve to nam bas ne ulijeva povjerenje u kompaniju s kojom letimo. Ipak, nakon dva sata leta stižemo u Kamerun. Cilj su nam sela Pigmeja na jugoistoku zemlje.

Nakon noći provedene u Douali krećemo na naporan put. Prvo se ukrcavamo u odličan autobus koji vozi na relaciji Douala – Yaounde. Ostajemo iznenađeni odličnim cestama Kameruna, ali naše oduševljenje nije bilo dugog vijeka. Put od oko 500 kilometara morali smo prolaziti u nekoliko etapa, a vec sljedeća na relaciji Yaounde – Abong Mbang bila je pravog afričkog tipa. Pretrpani minibus četiri sata vozio nas je do Abong Mbanga do kojeg s nelagodom stižemo po mrklome mraku. Iskrcavši se iz vozila opkolili su nas svakojaki namjernici, a iz neugodne situacije izvlačimo se na mopedima koji nas kroz mrak voze do "hotela“. 

Prvi susret s Pigmejima u selu Payo

Sljedećeg dana nastavljamo napornu vožnju malenim pretrpanim kombijem. Krajolik je jedinstven. Prizori duboke džungle izmjenjuju se s prizorima malenih zaseoka i naselja s iskrčenim površinama šume. Nakon otprilike tri sata vožnje zemljanom šumskom cestom stižemo u gradić Lomie. Gradić od otprilike 800 stanovnika do nedavno je bio bez telefona, a jedina veza sa svijetom bila mu je upravo cesta tj. zemljani put koji smo mi prošli!

Lomie nam je bio interesantan jer je upravo iz njega moguće doseći sela Baka Pigmeja u džungli. Nakon kratkog raspitivanja i sakupljanja potrebnih informacija, unajmljujemo četiri mopeda te krećemo u 13 kilometara udaljeno selo Payo. Naš dolazak u selo pobudio je ogromno zanimanje. Oko stotinjak žitelja izišlo je na cestu da vidi došljake. Prizor je jedinstven. Maleni, nasmijani ljudi prosječne visine 120 cm (naša procjena) ubrzo su nas okružili. Podijelili smo im sve što smo imali (nekoliko majica i kapa koje smo imali pri ruci). Nakon dvadesetak minuta poglavar sela nas poziva da se s njima nadmećemo u gađanju kopljem. Nekoliko trenutaka kasnije uvjerili smo se da u ovim Pigmejima još uvijek postoji crta njihovih predaka te da je lov kopljima i drugim primitivnim oružjima uvelike aktualan na ovim prostorima.

Još više su nas šokirali zašiljeni zubi žena. Naime, svaka žena u selu je imala zubalo koje nas je podsjetilo na priče o kanibalističkim navikama žitelja ovih prostora u ne tako davno vrijeme. U šetnji selom ne nailazimo na niti jednu stvar koja bi ukazivala na komercijalnu eksploataciju ovog plemena. Dokaz tome je i konfuzija koju smo izazvali zahtjevima da nam prodaju neke stvari koje koriste u svakodnevnom životu (nož s pletenim koricama od palminih listova, strelice s otrovom za paraliziranje plijena, koplja, ...). Sve u svemu – krećemo dalje obogaćeni nevjerojatnim iskustvom.

Tekst i foto: Davorin Štetner

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije