Elektronički otpad - zagađivanje budućnosti cijele civilizacije

KLJUČNI PODACI
  • Milijarde mobitela i kompjutera jedan su od najvećih problema, samo 14 posto ih završi na recikliranju
  • Tvrtke i pojedinci ipak polako reću pravim putem, ali pod prijetnjom kazni
  • Većina otpada zvrši u zemljama trećeg svijeta, gdje truje lokalno stanovništvo
Piše: G.H.
petak, 22.4.2011. 21:40
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Elektronički otpad - zagađivanje budućnosti cijele civilizacije

Foto: Ilustracija

U POSLJEDNJIH nekoliko godina zavladala je nevjerojatna opsjednutost raznim gadgetima, a pogotovo novim, "pametnim" mobitelima poput iPhonea, kao i tabletima poput iPada. Novi modeli niču kao gljive poslije kiše i tek što se naviknu na stari, mnogima se ruke tresu u iščekivanju "poboljšane" verzije, koja sada nudi, eto, drugu boju i par piksela veći ekran.

No, u cijeloj toj priči zaboravlja se na jednu stvar - stari mobitel, tablet, kompjuter ili televizor, koji se jednostavno izbace s krupnim otpadom ili bace u kantu za smeće. Što s recikliranjem? Jeste li se ikada pitali što se događa s odbačenom elektronikom i gdje završava? MaximumPC nam nudi odgovore na ta i slična pitanja.

"Obdukcija" potrošačke elektronike

Iako još uvijek nema valjanih dokaza koji bi poduprli teoriju da korištenje mobitela uzrokuje rak mozga, njegovi sastavni dijelovi i "iznutrice" gadniji su nego što mislite - bakar, zlato, olovo, nikal, antimon, cink, berilij, tantal, živa, arsen i koltan (mineral od kojeg se dobija tantal za kondenzatore". Neki od nabrojanih materijala nalaze se u samom proizvodu, dok su drugi uključeni u proces proizvodnje, a u ovu otrovnu juhu možemo dodati i ljepila, koja pojedine dijelove drže na okupu, i razne plastične omote, koji sadrže sirovu naftu, plin i razne druge kemikalije.

Osim što su pojedini elementi otrovni sami po sebi, još je gori način na koji se do nekih od njih dolazi - koltan se vadi iz rudnika u Kongu, gdje rudari i njihove obitelji jedva preživljavaju na oko 1000 dolara godišnje, radeći bez zaštitne opreme i maski s kisikom. Osim radnika, loše se piše i lokalnoj populaciji gorila, kojima se uništava stanište, a njih se ubija kako bi se prehranilo rudare.

Planine otpada u brojkama

Cijelu bi situaciju bilo mnogo lakše riješiti kad se već postojeći uređaji ne bi jednostavno bacali u smeće, bez ikakvog razmišljanja o recikliranju ili zagađivanju okoliša - gotovo svi mobiteli završe kao dio lokalnog smetlišta, da bi zatim bio zdrobljen i spaljen ili zatrpan pod zemlju. Svi štetni dijelovi tako, s vremenom (mjeseci, godine, desetljeća) završe u zraku, tlu ili podzemnim vodama.

Pojedine organizacije već dugo upozoravaju na vezu između štetnih dijelova odbačene elektronike i bolesti poput raka, djece rođene s deformacijama, oštećenja mozga, živčanog sustava, reproduktivnog sustava, probave i imuniteta općenito. Čak i retardanti kojima je premazana plastična površina mnogih uređaja s vremenom postaju otrovni.

Ako ćemo o brojkama, UN tvrdi da oko 60 posto svjetskog stanovništva posjeduje barem jedan mobilni uređaj, čemu se može pridodati i podatak o pet milijardi(!) mobilnih pretplata u cijelom svijetu. Kad se uzme u obzir da su mnogi od tih korisnika dosad promijenili barem nekoliko modela, kao i to da se reciklira jedva 10-15 posto ukupnog broja tih uređaja, računica postaje opasno zabrinjavajuća.

Sveukupno, tijekom posljednja tri desetljeća, odbačeno je nekoliko milijardi zastarjelih mobitela, koji sada mirno leže zdrobljeni na dnu nekog smetlišta i u tlo i zrak ispuštaju sve što ćemo u nadolazećim godinama kriviti za razne bolesti, koje će utjecati i na našu djecu.

Kompjuteri, televizori, video rekorderi, fotoaparati, igraće konzole...

Mobiteli su zgodni za baratanje brojkama jer ih je lakše pratiti, no samo su dio velike slagalice, koja je dobila i svoje službeno ime "e-otpad". Na svijetu se u ovom trenu nalazi više od milijardu kompjutera, godine 2009. prodano je 200 milijuna televizora i 110 milijuna digitalnih fotoaparata, 2008. prodano je 8 milijuna uređaja za navigaciju, a Apple je u samo nekoliko mjeseci razbacao oko 20 milijuna iPoda.

Prema Elizabeth Grossman, novinarki koja se bavi pitanjima zagađenja okoliša i autorici knjige "Hight Tech Trash", u Americi, u ovom trenu, postoji oko 3 milijarde elektroničkih uređaja, što je povećanje od 50 posto u odnosu na 2007. godinu. Za svaki taj uređaj može se pretpostaviti da je odbačen barem jedan zastarjeli. U "dobra stara vremena" niti je postojalo toliko opcija, niti je tehnološki napredak išao današnjom brzinom, stoga su se uređaji poput televizora i radija mijenjali vrlo rijetko.

U posljednjih 10 godina prvo smo počeli s "masakrom" CRT televizora i monitora. CRT tehnologija je ujedno najgora po potrošnji energije, ali i po sastavu - svaki takav uređaju sadrži par kilograma olova i zavidnu količinu otrovnih tvari, poput žive, kadmija i arsena. Kad su zavladali LCD i plazma uređaji, otkrili smo da mogu biti još veći, jer svi vole HD kvalitetu slike, pa je uslijedila i treća smjena, da bismo sada lica pritiskali uz izloge u kojima se kočopere prvi 3D televizori.

Vrijeme korištenja pojedinog uređaja smanjuje se neviđenom brzinom - pogledajmo npr. iPad, koji je u manje od godinu dana dobio nasljednika za kojim je podivljao svaki zagriženi obožavatelj Apple proizvoda, spreman na trošenje još više novca samo kako bi si osigurao uređaj s par nadograđenih detalja.

Ukupnu brojku uređaja koji će postati e-otpad teško je procijeniti jer oko 70 posto korisnika neke od odbačenih primjeraka jednostavno drže u podrumima i na tavanima. Prema procjenama, postoji oko 235 milijuna uređaja, poput kopirki, kompjuterskih dodataka i starih televizora, koji će tek zavladati svjetskim smetlištima.

Recikliranje i doniranje rabljenih uređaja

Recikliranje je zaista učinkovito, pod uvjetom da se na to misli i pri dizajniranju proizvoda i pri samom procesu zbrinjavanja odbačenih uređaja. Jedna od tvrtki koje se bave recikliranjem, Intercon Solutions, pojašnjava na koji način uništava e-otpad.

Uređaji se prvo razvrstavaju po vrsti i težini, nakon čega se šalju na pokretne trake na kojima ih radnici rastavljaju do najsitnijih dijelova, ručno. Razdvajaju se plastika, staklo i metalni dijelovi, nakon čega se dodatno razvrstavaju pojedini materijali, kao što su zlato, srebro, olovo, aluminij, željezo, bakar, mjed, paladij, rodij itd.

Sve se zajedno šalje u talionice, koje moraju zadovoljavati odgovarajuće propise, poput ISO 9001 i 14001, OHSAS 18001, RIOS, R2 i NAID AAA. Dio materijala tali se i pakira u obliku šipki, dok se materijali poput zlata, srebra i olova koriste za proizvodnju dijelova za nove uređaje. Od plastike dobivene od kućišta mobitela prije su se proizvodile komponente za asfalt za ceste, no u novije se doba plastika češće koristi za proizvodnju odbojnika za parkinge, pošto su manje štetni za okoliš.

Intercon je ujedno prva tvrtka koja je otkrila proces za recikliranje jedne od najgadnijih tvari u svijetu otpada - stiropora. Stiropor ne spada u elektroniču robu, ali je sastavni dio gotovo svakog paketa u kojima takvi uređaji dolaze i u tlu preživljava stotine godina.

Neželjena odgovornost

Problem s recikliranjem nije u izvedivosti postupka, već u odbijanju odgovornosti od strane korisnika, koji rijetko žrtvuju koju minutu života kako bi stavili "pravu stvar na pravo mjesto". Uz kupce, odgovornost pada i na one proizvođače koji recikliranje izvode tako da stare uređaje jednostavno prodaju u zemlje trećeg svijeta. Najbolji primjer za to je Gana.

Gana je, uz Indiju, Kinu i Nigeriju, postala svojevrsno smetlište svijeta. Pretovareni brodovi donose milijune tona otpada, koji se "zbrinjava" spaljivanje cijelih planina plastike, samo kako bi se pokupio preostali metal. Otrovni dim truje zrak i populaciju, a ostatak se baca i zakopava u ogromne jame. Oko 8 posto djece iz regije Guiyu, u Kini, ima povišene količine olova u krvi, a sve zahvaljujući opisanom postupku "recikliranja".

Stanovnici tih zemalja ne samo da su pod neprekidnim utjecajem otrova, već se za većinu poslova iskorištavaju tinejdžeri, pa čak i djeca od 11 godina, koja po smetlištima skupljaju dijelove bez ikakve zaštite ili znanja o tome kakve bi ih posljedice mogle zadesiti. Uređaji koji su iz bogatijih zemalja poslani u siromašnije, pod izlikom da su samo rabljeni i još upotrebljivi, obično su većinom potpuno van uporabnog stanja. Sve zbog zarade i pohlepe.

Ipak, postoji određeni pomak naprijed, zakoni se nadopunjuju, a inspekcije su sve rigoroznije. Dana 18. veljače, ove godine, dvije su velike tvrtke za recikliranje kažnjene s 31.600 dolara zbog lažiranja procesa recikliranja - 913 CRT monitora obilježeno je kao otpadna plastika i već spremljeno za otpremanje u Vijetnam.

Problem nisu isključivo uređaji i njihovi sastavni dijelovi, već i sama proizvodnja - ona zaštitna odijela i sterilne prostorije u kojima se proizvode i sastavljaju ne služe samo za zaštitu proizvoda, već i za zaštitu radnika. Statistike pokazuju porast sudskih parnica u kojima se za smrt radnika, ponekad mladih ljudi u 20-ima, krive upravo loši uvjeti u tvornici.

Puževim korakom prema čišćem okolišu

Trenutno je stanje vrlo gadno, no sve je više institucija koje se bore kako bi proces recikliranja postao jednostavan poput same kupovine, kao i da se dizajn i proizvodnja usklade s rastavljanjem odbačenih uređaja. Potiču se istraživanja koja bi trebala pružiti nove načine i tehnologije za alternativnu proizvodnju dijelova koji se danas sklapaju od iznimno otrovnih tvari. U budućnosti bi korisnik na raspolaganju trebao imati službe koje će njegov elektronički otpad preuzeti i o svom trošku upotrijebiti za proizvodnju nečeg novog.

Jedan od najboljih prijedloga, koji će ujedno svi željni zarade teško prihvatiti, je taj da se osmisle proizvodi koji će moći preživjeti barem jedan do dva upgradea, što znači veliki zaokret u samoj tehnologiji. Ako se ne poduzmu radikalni koraci, planet će uskoro biti zatrpan nevjerojatnom količinom otrova - brojke kažu da je samo u Americi, tijekom 2007. i 2008. godine, na otpadu završilo oko 3,16 milijuna tona elektroničkih uređaja, odnosno oko 372 milijuna komada. U proces recikliranja poslano je samo 14 posto.

Čini se da je jedini način za ubrzavanje procesa mijenjanja svijesti o očuvanju okoliša uvođenje popusta, zakona, ali i kazni. Koliko nas stare baterije baca u smeće, a koliko u za to predviđene spremnike? Koliko uopće postoji takvih spremnika i tko se trudi ukazati na njihovo postojanje?

Tko se uopće trudi?

Povrat elektroničke robe je budućnost spašavanja ne samo planeta, već nas samih. Mnoge su tvrtke već pokrenule programe za prihvat odbačenih uređaja, a u tome su veliku ulogu odigrale i visoke kazne. Među tvrtkama koje se najviše trude spominju se Dell, Samsung i BestBuy. Greenpeace uz Dell posebno hvali Nokiu i Sony Ericsson, dok istovremeno nema nijednu dobru riječ za Nintendo i Microsoft. newsweek spomenutim tvrtkama dodaje i HP.

Ono što svatko od nas može napraviti kako bi sudjelovao i pridonio nije toliko teško ili komplicirano, koliko spada u navike koje se tek trebaju steći, odgojem ili obrazovanjem. Prvi i najjednostavniji korak je - ne bacajte stare elektroničke uređaje u smeće. Prvi kupovini novog uređaja razmislite treba li vam zaista novi ili vas je samo ponijela šoping groznica i želja za posjedovanjem nove stvarčice. Mnogi se uređaji mogu nadograditi, a nije svaki novi model vrijedan uloženog novca.

Ako već kupujete novi gadget, provjerite je li proizvođač dio programa recikliranja i prima li nazad staru opremu. Rabljene, a još ispravne, uređaje radije prodajte ili donirajte, ali samo ako su zaista u uporabnom stanju. Nastavite kupovati proizvode tvrtki koje su se dokazale kvalitetom i odgovornošću koju preuzimaju prilikom zbrinjavanja otpada. Prije nego potrošite cijelu plaću na najnoviji, super-duper, čarobni mobitel/tablet, pričekajte koji dan ili tjedan, možda se s vremenom "ohladite" i predomislite ili shvatite da vam zapravo ne treba. U krajnju ruku, netko bi i državu trebao upitati donosi li potrebne zakone i, ako da, kako ih provodi.