Kako bi izgledao realističan scenarij udara asteroida u Zemlju?

KLJUČNI PODACI
  • Asteroidi veličine samo nekoliko kilometara ne bi se mogli raznijeti nuklearnom eksplozijom
  • Najbolja je opcija polagano i dugotrajno skretanje asteroida s putanje
Piše: G.H.
petak, 1.4.2011. 09:22
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Kako bi izgledao realističan scenarij udara asteroida u Zemlju?

Foto: Ilustracija

RECIKLIRANJE ne samo tematike, već i istih zapleta, raspleta, kadrova i "znanstvenih činjenica" u Hollywoodu je vještina koja donosi masnu lovu. Danas svatko "zna" kako izgleda cijeli scenarij koji uključuje prijeteći asteroid - otkriva ga neki dječarac s teleskopom, kontaktira se profesionalni opservatorij, sve se zataškava i drži podalje od javnosti, NASA nabrzaka zamuti misiju, uvježbavaju se astronauti, shuttle leti do asteroida i BUM!

Armageddon, Asteroid, Doomsday Rock, Meteor, Deep Impact - tih je filmova gotovo koliko i onih o invaziji izvanzemaljaca. No, koliko spomenuti i odgledani scenariji odgovaraju istini? Ako ćete vjerovati Philu Plaitu - astronomu, blogeru Discover Magazinea i voditelju showa "Phil Plait's Bad Universe" na Discoveryu - filmovi nemaju veze s vezom. Koliko se god trudili, želja za spektakularnim eksplozijama i kaubojskim rješenjima uvijek prevagne, zaključak je intervjua za Blastr.

Krenimo redom i pogledajmo kako bi to zaista izgledalo.

Dječarac amater svojim teleskopom otkriva nešto čega na tom mjestu "ne bi trebalo biti."

Davno je prošao taj vlak kad se malo jačim dalekozorom tražilo asteroide. Iako u SAD-u i drugim zemljama postoje tisuće astronoma amatera, velika većina njih uopće ne traga za asteroidima, što je, usput, vrlo mukotrpan posao. Već 20 godina nebo prate robotizirane naprave koje su posebno optimizirane za traženje pokretnih objekata, tako da gotovo sve komete i asteroide pronalaze strojevi. Sudbina je htjela da se jedna od tih robotiziranih mreža zove - SkyNet.

Slijedi email opservatoriju, provjerava se putanja, a cijela je prijetnja vješto zataškana od strane astronomske zajednice i vlade.

Prvi je dio uvjerljiv. U slučaju otkrića tijela koje bi nas moglo poslati Bogu na istinu, njegove koordinate, oblik orbite i ostali podaci odmah se šalju u Minor Planet Center, koji se nalazi u Cambridgeu, Massachusetts. Znanstvenici prožvaču podatke i obavještavaju se ostali svjetski opservatoriji, koji sudjeluju u zajedničkom proračunavanju putanje i zaključku hoćemo li svi umrijeti psujući Bruce Willisa ili će nas zla sreća zaobići.

Velik broj fanatičnih ljubitelja teorija zavjere smatra da bi u tom slučaju astronomi šutili kao zaliveni. Plait je već dobio par sijedih od tog pitanja jer rijetko tko uzima u obzir da su astronomi u pravilu vrlo druželjubivi i brbljivi ljudi, koje bi, pod teretom takvog otkrića, bilo gotovo nemoguće ušutkati.

U roku od par tjedana, asteroid veličine manje države udara u Zemlju, svi i sve umire u eksploziji.

Ovo je doslovno najgluplji dio. U "Armageddonu" je asteroid bio opisan kao "veći od Teksasa", što je oko 1500 kilometara - objekti te veličine u tami svemira dođu kao šaka u oko, drugim riječima vrlo su svijetli i uočljivi iz velikih udaljenosti. Najveći asteroid u Sunčevom sustavu, Ceres, otprilike je te veličine, a zahvaljujući svjetlosti koju odbija otkriven je još davne 1801. godine!

Nadalje, Sunčev sustav je ogroman. Kad bi se neki od asteroida i velikog asteroidnog pojasa između Marsa i Jupitera zaletio prema našoj maloj Zemlji, s obzirom na uobičajenu orbitalnu brzinu do eksplozivnog bi "poljupca" prošle godine ili čak desetljeća. Sigurno ne par tjedana, tijekom kojih se umirovljeni astronauti zovu na "samo još jednu misiju". I to u slučaju da se namjerio izravno na nas - veća je vjerojatnost da bi nas prije udara nekoliko puta promašio. Trenutno se ne zna niti za jedan objekt, veći od par kilometara, koji bi predstavljao ozbiljnu prijetnju tijekom ovog stoljeća.

Što se tiče samog udara i eksplozije - slijedi još veće razočaranje. Kad bi nešto tako veliko udari u Zemlju tom brzinom, eksplozija bi bila praktički nezamisliva. Objekt veličine kuće razletio bi se snagom megatonske nuklearne bombe. Asteroid promjera kilometar i pol imao bi snagu više milijardi megatona, što je tisuće puta jače od cjelokupnog svjetskog arsenala nuklearnog oružja. U "Armageddonu", naprotiv, upozoravaju da bi asteroid promjera tisuću i pet stotina kilometara mogao izazvati eksploziju tisuće puta jaču od nuklearne bombe, što je prilično jadno, s obzirom da su u filmu u kojem je sve što se događa odvedeno u ekstrem podcijenili upravo glavnu stvar - snagu eksplozije.

NASA kreće u akciju, uvježbavaju se prisilni dobrovoljci, super-duper shuttle je lansiran i par sati kasnije eto ih na asteroidu.

Tako opsežna, važna i zahtjevna misija morala bi se planirati godinama. Što u realnosti ne bi ni bio problem, pošto smo već zaključili da bi imali i cijela desetljeća. Čak i da je sve spremno za mjesec dana, put na asteroid zasigurno ne bi trajao par sati, već nekoliko mjeseci. Letjelica bi se morala zaletjeti ravno prema asteroidu, okrenuti se, dati gas i uskladiti brzinu. Nijedna danas poznata svemirska letjelica s ljudskom posadom i hrpom nuklearnih bombi ne bi mogla ponijeti dovoljno goriva za takav put i manevritanje, osim ako nekim čudom za sobom ne povuče i tanker pun vodika i kisika.

Slijedi postavljanje čarobne mega-bombe koja napravi PUF! i asteroid pretvori u oblak prašine.

Teško je povjerovati da baš nitko od napušene ekipe koja piše ovu fazu scenarija nikad nije vidio nuklearnu eksploziju i njene posljedice. Asteroid promjera 1500 kilometara, ma čak i samo par kilometara, ne bi eksplodirao kao u filmu. Bomba bi možda raznijela manji komadić, dok bi ostatak i dalje jurio ravno na predsjednika SAD-a. Za razaranje viđeno u "Armageddonu" bila bi potrebna bomba koja bi generirala jednaku količinu energije kao Sunce. Sreća naša da tako nešto ipak nemamo na raspolaganju jer bi nam asteroidi vjerojatno bili puno niže na ljestvici opasnosti.

Čak i kad bismo asteroid raznijeli u posljednjem trenutku, taman kad treba prijeći onu iscrtkanu granicu nakon koje više nema pomoći, ne bi nam puno značilo, naprotiv, vjerojatno bi još pogoršalo stvari. Kako na toj udaljenosti komadi više nemaju vremena dovoljno se razdvojiti kako bi u potpunosti promašili Zemlju, imali bismo poptuno istu masu koja putuje potpuno istom brzinom, samo sad više ne bi udarila u predsjednikovu glavu, već bi izrešetala cijeli svijet.

Ipak, nuklearna bi bomba mogla pomoći, ako se upotrijebi na vrijeme i na dovoljno velikoj udaljenosti. Kad bi se detonirala na površini, gornji bi se sloj materijala u trenu jako zagrijao i praktički isparilo, što bi djelovalo kao lagani potisak u stranu. Čak i vrlo maleni pomak, kroz velike udaljenosti i par godina, može značiti razliku između života i smrti.

Nešto slično predložila je i grupa inženjera i znanstvenika imenom B612 Foundation, koja je osmislila "gravitacijsku sondu" - malenu sondu mase par tona, koja bi lagano lebdjela iznad površine asteroida, dok bi njena privlačna sila polako djelovala na skretanje putanje.

Manji objekti nisu toliko opasni, no oni veličine nogometnog igrališta polako ulaze u skupinu koja bi mogla izazvati neku ozbiljniju štetu, iako i dalje ne globalnu i apokaliptičku. Znanost i tehnologija kojima raspolažemo uskoro bi mogle postati dovoljno razvijene za nešto poput teorije o skretanju s putanje pomoću sonde, tako da to i dalje ostaje najbolja opcija.