Marko Grubnić: Pionir individualnosti ili obični čudak?

Piše:
petak, 30.10.2009. 07:40
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Marko Grubnić: Pionir individualnosti ili obični čudak?

Tekst: V.V.
Foto: Index

NA PREMIJERI filma o Michaelu Jacksonu među nekolicinom uzvanika pojavio se i Marko Grubnić, koji nikako da fula neki društveni događaj. Odjeven u fine čizme, grubo pletivo i šešir sličan onome kakav je Jackson nebrojeno puta nosio na pozornici i izvan nje, Grubnić je plijenio pažnju okupljenih, fotografa i slučajnih prolaznika koji nisu mogli s našeg Marka skinuti pogled.

U državi u kojoj individualnost nije na cijeni Marko je mnoge šokirao i ranije, dok je nosio mušku odjeću, ali otkako se Mačkova platežna moć razmahala, a samim time i stil i ekstravagancija, cirkus koji ovaj pripadnik društvene scene vuče za sobom svakim danom sve je veći i veći. Nagledali smo se svega; od dubokih dekoltea ukrašenih svilenim cvijećem i broševima, preuskih ružičastih hlača, košulja koje graniče s finim ženstvenim haljinama, do statusnog simbola svih svjetskih trendseterica od kojih se ne odvajaju Paris Hilton, Victoria Beckham i naša Mirjana Sanader, popularnih i skupocjenih Birkinica.

Muškarci u štiklicama

Iako ne bi trebali previše zadirati u Mačkovu intimu i cjepidlačiti oko površne stvari kao što je odjeća, mnogi ne mogu, a da se ne zapitaju: gdje prestaje stil, a počinje ludost? Pogotovo ako ta "ludost" počne prelaziti i na druge ljude pa nedjeljom navečer počinjemo redovito pratiti dečkiće koji se pred kamerama prešetavaju u štiklama, zbog Mačka, a prvenstveno zbog slave. 

Kada dolazi do patologije?

Zbog čega dolazi do toga, i to sve učestalije, pitali smo uglednog psihijatra Vladimira Grudena, koji smatra da je društvo izgubilo osnovne duhovne vrijednosti pod utjecajem brzog života i temeljnog pitanja tko i što smo.

"Kada neke osobe pate za medijskom karijerom i dobivaju potvrdu javnosti, automatski shvaćaju da rade ispravne i dobre stvari jer imaju izraženu potrebu za odobravanjem koje najvjerojatnije nisu imali u djetinjstvu. Bez obzira na to kakve bile stvari koje rade. Tada se polako ulazi u začarani krug prividnog uspjeha iz kojeg se teško izlazi. Nakon nekog vremena ta osoba može objektivno shvaćati da stvari koje radi i nisu najbolje ili nemaju pokrića, ali upravo zbog dobivenog aplauza one ulaze u neki svoj emotivni realitet koji je samo njihov i nastavljaju s takvim ponašanjem, čak i kada društvo to prestane odobravati i aplauz postane negativan. Tu sada prelazimo u patologiju", smatra Gruden.

"Također, kada govorimo o ovakvim slučajevima, korijene toga pronalazimo u djetinjstvu. Ukoliko roditelji svojem djetetu nisu pružali dovoljno podrške i odobravanja, ta ista osoba automatski odobravanje traži u drugim ljudima, ili u javnosti. S druge strane, ukoliko roditelji ovakvo ponašanje djeteta odobravaju i oni sami želi biti na taj način ili putem djeteta priznati", kaže Gruden.

Isto se odnosi i na Supertalent

Grudenovo objašnjenje može se primijeniti i na aktualni Supertalent, gdje smo u nekoliko navrata svjedočili upravo ovakvim situacijama u kojima su roditelji svoju dječicu, koja mahom još uvijek ne znaju čitati i pisati, a kamoli živjeti, silom gurali u ralje televizijskih kamera i to polugole i izmučene demonstracijom svojeg, najčešće potpuno neprisutnog, talenta.

"Ti roditelji svoje ambicije nisu ispunili i to pokušavaju učiniti preko djece, ali to nije pravilan put. Takve stvari se ne događaju samo na sceni, iako su danas tamo najprisutnije, neki roditelji žele da im djeca budu inženjeri ili pisci, ali oni nikada neće izaći na za njih pravi put i ispuniti do kraja sebe", napominje Gruden.

A zašto je to tako?


"Društvo koje se temelji na krivim vrijednostima, temelji se na ovakvim vrijednostima. Upotrijebit ću jednu staru izreku koja ovu situaciju savršeno opisuje: ne meći dukate na cvijeće, meći ih na djevojku koju nitko neće", zaključuje.