Ne treba vam srednja škola

KLJUČNI PODACI
  • Svačiji san je uspjeti bez obrazovanja
  • Jay - Z, Christina Aguilera i Jim Carey samo su neki od bogataša koji nemaju obrazovanja, ali su uspješni i bogati
Piše: Hrvoje Marjanović
ponedjeljak, 7.2.2011. 19:23
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Ne treba vam srednja škola

Foto: JLP

VJEROJATNO ste već milijuna puta naišli na slične mudrolije jer radi se o staroj temi koja je prisutna otkad je netko zaključio da se glupost i površnost odlično prodaju. Ipak, novonastala zainteresiranost za obrazovanje i isplativost naobrazbe u zemlji političara koji su "hrvatski san" sveli na brojanje ovaca, cijeloj je priči dala posebni "šmek". Naime, riječ je o temi slavnih koji nisu završili ni srednju, ali zato obrću strašan novac, žive na vrhu svijeta i dok ispijaju jutarnju kavu, grickaju graham kreker i provjeravaju mailove, zarade ono što mnogi od nas neće zaraditi cijelog života. Ponekad su to poznati glumci ili pjevači, a ponekad ljudi s nepogrešivom njuškom za posao. Drugim riječima, ljudi čiji uspjeh nije bio uvjetovan formalnim obrazovanjem. U tom društvu možete pronaći imena na potezu od Jay-Z-a, Jima Carreya i Christine Aguilere, pa sve do Jima Clarka, Davida Murdocka ili Richarda Bransona.

Možemo na faksu, na klupi il' u jarku – nema veze

Zanimljivo je to društvance punašnih džepova i još samo jedna u nizu priča koje idu u prilog teoriji da između uspjeha i bogatstva postoji znak jednakosti. Mediji su prihvatili ovu definiciju i kada govorimo o uspjehu, najvjerojatnije nećemo govoriti o nobelovcu koji živi dobro, ali bez pompe. Na kraju krajeva, o njima čitate samo onda kada naiđete na nove fotografije Lucy Pinder, od uzbuđenja vam se zatrese ruka pa slučajno kliknete na vijest o laureatima koja se nalazi direktno ispod galerije njenih slika. Dakle, iz svega možemo zaključiti da uspjeh nije znati već imati, a svi oni koji tupe "učiti, učiti i samo učiti“ očito žive u nekom paralelnom svijetu u kojem medvjed i lisica plešu kolo, vilenjaci jašu jednoroge, Konzum ispunjava naše snove, a Hrvatska je "zemlja znanja" - mjesto gdje se trud, rad i poštenje cijene i isplate. 

Svi smo šokirani pismom razočarane profesorice i činjenicom da nas premijerka šalje na pašnjake, i trebali bi biti, ali znanje se na ovim prostorima već odavno ne cijeni i zanimljivo je da su ove dvije priče izazvale takvu reakciju. Očito još uvijek vjerujemo da važe neka stara pravila iz vremena kada fakultet nije bio stanica na putu za depresiju i proglašenje osobnog bankrota. U isto vrijeme naš se svijet pretvorio u reality show koji slavi prosječnost i prečace, a vijesti o neobrazovanim i uspješnim samo dodatno dolijevaju benzin na vatru i nepopravljive sanjare tjeraju da se zapitaju kakvu poruku šaljemo mladima.

Čuj ga kako hrče, bit će pjevač…

Divimo se zvijezdama koje uspijevaju bez srednje škole zato jer je to prekrasna maštarija onih koji drže da znanje nema apsolutno nikakvu vrijednost i da je pojavljivanje pred kamerama neprocjenjivo. Simpatičan je to ekstrem koji vremenom postaje sve simpatičniji. Pogotovo klincima nekritičnih roditelja koji ih uvjeravaju da su nesvakidašnji talenti samo zato jer ih vole, a oni sasvim pristojno mogu otpjevati pjesmu Lady Gage. Naravno, niti su oni talentirani, niti je Lady Gaga zahtjevan materijal, niti je uspjeh pojaviti se na TV-u, niti je Hrvatska Amerika, ali bajka o uspjehu koji kuca na naša vrata zvuči predobro da bi cijelu ideju samo tako odbacili. Traže se prečaci zato jer zdrava logika i okruženje nalažu da u životu ne uspijevaju odgovorni, vrijedni i obrazovani već lijepi, simpatični i samouvjereni. Čak se ni pjevanje ne doživljava kao nešto što u što morate uložiti prevelik trud jer do tog se dolazi ispunjavanjem prijavnice.

Zašto pisati vlastite pjesme, plaćati satove pjevanja, učiti svirati neki instrument i prolaziti kroz 1001 garažni bend kada postoji show koji će vas preko noći pretvoriti u zvijezdu. Dakle, čak i ako je riječ o pjevanju, učenje nema smisla. Nevjerojatno je da zemlja veličine Hrvatske svake godine može održati barem tri različita talent showa i to činimo već godinama. Redovi su sve duži, a u njima se sve češće nalaze oni koji se nadaju da će sudjelovanje u showu biti konačno rješenje njihovog problema s učenjem.

Po toj logici, svaka bi kuća trebala imati jednog (super) talentiranog člana, a ako nemate ozbiljnu ozljedu mozga, morate znati da to ne može biti istina. Morate znati da tih desetak uspješnih Amerikanaca bez srednje škole nije puno u zemlji koju nastanjuje tristo i nešto milijuna stanovnika i da je njihov uspjeh rezultat nevjerojatne kombinacije sreće, rada, profesionalnosti, discipline i urođenog talenta. Morali bi to znati, ali lakše je ne znati i ne zamarati se nepotrebnim podacima.

A mislio sam da će ga Rambo 4 naučit matematici

Možda je nategnuto i potpuno nevažno, ali kvizova je iz godine u godinu sve manje, a emisija koje se bave glupavim spodobama u potjeri za slavom sve više. Dakle, znanje nas ne zanima i prednost smo odlučili dati ganjanju poslovičnih "15 minuta". U redu, TV zabava nije adekvatno mjerilo i bilo bi pogrešno donositi sud na temelju onog što netko gleda u trenucima opuštanja, ali ne možete reći ni da 19 sapunica, bezbroj realitya i "lowbrow" sadržaj koji dominira primetimeom i medijima ne govori baš ništa o nama. Niste nužno pompozna šupčina ako tvrdite da se domaći TV program pretvorio u zabavu za neuke i maloumne.

Gatare, tarot, neprekidna natjecanja u plesu, pjevanju, žongliranju i korištenju motorne pile, showbiz magazini, tračevi, sapunice, farme, marginaliziranje kvalitetnog sadržaja i cijeli niz sličnih gluposti samo vas tjeraju da se zapitate tko spušta kriterije. Urednici ili gledatelji? Ne bi li nas takav sadržaj trebao vrijeđati ili barem natjerati da se zapitamo ne zaslužujemo li više?

Da stvar bude gora, televiziji koja se prilagodila ukusu glupih masa sve češće prepuštamo odgojno-obrazovnu ulogu, ali čudimo se kada statistike pokažu da su nam djeca polupismena i zastrašujuće neinformirana. Iznenadit ćemo se i ako zaključe da srednja škola nema smisla. Iznenadit ćemo se kad shvatimo da su samo pomoćna radna snaga koja smatra da zaslužuje daleko više. Iznenadit ćemo se kada razočarani profesori za desetak godina svoja ljutita pisma započnu sa: "Pogrješila sam kad sam govorila da treba ućiti, ućiti i samo ućiti".

> Ostale komentare autora možete pročitati ovdje