Pušiona: Legenda o Svetom Roku

Piše:
utorak, 7.9.2004. 15:51
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Legenda o Svetom Roku

OVA PUŠIONA počinje u malom, pitoresknom gradiću imena Romanshorn, smještenom na obali jezera Constance u sjeveroistočnoj Švicarskoj.

Priča počinje inicijativom dobročinitelja Romanshorna koji su odlučili sponzorirati podizanje kipa na jednom od gradskih trgova. Točnije, na trgu ispred željezničkog kolodvora.

I tako su dobri ljudi pitoresknog Romanshorna raspisali natječaj za idejna i ina rješenja kipa i bliže mu okolice ni ne sluteći kako će cijela priča završiti.

Na natječaj se javio konceptualno-umjetnički duo Com-Com i sa svojom idejom pobijedio. Dobili su hrpu švicarskih franaka skupljenih od dobročinitelja Romanshorna i krenuli u izvođenje projekta.

Projekt se bazirao na legendi o Mocmocu, čudovištu po čijem rogu je grad i dobio ime. Legenda ide ovako.

Mocmoc je mitsko čudovište iz mora, nekakav morski konj s rogom na glavi, koje se uhvatilo u ribarsku mrežu mladog siročića Romana. Mladi siročić Roman oslobodio je Mocmoca, a Mocmoc mu je obećao da će mu jednog dana izraziti svoju zahvalnost.

Jedne noći dok su svi stanovnici Romanshorna spavali, izbio je veliki požar koji se nošen vjetrom širio brzinom koje se ne bi postidjeli ni požari u Dalmaciji.

Mocmoc je nekako uspio probuditi Romana te mu je ponudio svoj rog da probudi pozaspalo pučanstvo Romanshorna. Roman je puhao u rog, probudio Romanshornjane i grad je bio spašen.

Od tada se grad zove Romanshorn.

Mjesni oci su se oduševili legendom. Naime, rog se spominje u imenu mjesta, a nalazi se i na grbu Romanshorna i smatrali su da nema greške, da je to legenda o nastanku njihovog mjesta.

Oduševljenju nije bilo kraja ni kod lokalnog stanovništva, a pogotovo kod djece koja su pukla na simpatičnog Mocmoca.

Kao što vjerojatno pretpostavljate, kampanja o Mocmocu je bila nemilosrdna, a kao primarni cilj je imala klince. Tako su se tiskale majice s njegovim likom, napisana je knjiga o Mocmocu, snimljen DVD koji se može naručiti, a vrhunac perverzije je lopta za plažu s likom Mocmoca.

Spomenik Mocmocu na romanshornskom trgu ispred željezničke stanice postavljen je 20. 09. 2003. na očigledno oduševljenje lokalnog življa kojeg je na hepeningu bilo kao da se radi o predizbornom skupu HDZ-a s početka devedesetih.

Kip izgleda ovako:

Baca malo na Pokemone, a?


Lokalne vlasti bile su toliko oduševljene da su padale izjave tipa "Pariz ima Eifelov toranj, London ima Big Ben, a Romanshorn ima Mocmoca." Bili su u planu čak i festivali posvećeni Mocmocu koji su se trebali održavati u Romanshornu i cijeloj toj pokrajini.

A onda je došlo do zajeba. Ova dvojica su napokon otkrili da je to bio njihov umjetnički koncept kojim su željeli ispitati koliko je lako stvoriti legendu i kojom brzinom se ona prima u narodu.

Da nisu imali namjeru nikoga zajebat, govori i više nego naivno ime čudovišta koje je obrnuto od imena njihove "udruge". Samo, eto, nitko nije skopčao.

Dobri ljudi Romanshorna su ipak popizdili jer su se osjetili, kolokvijalno rečeno, zajebano. Mocmoc je postao švicarska vijest broj jedan i dobio je udarne termine na državnoj televiziji, a nije zaobišao ni naslovnice tiskanih izdanja.

Dio javnosti je bio protiv Mocmoca, a dio je želio da Mocmoc ostane. I sad, kako su Švicarci demokratičan narod, to za svaku pizdariju oko koje se ne mogu usuglasiti, raspišu referendum. Tako su napravili i s Mocmocom.

Cijela regija u kojoj je smješten Romanshorn išla je na referendum. Odaziv je, za švicarske prilike, bio ogroman i Mocmoc je ostao sa 53,5%.

Ako mislite da se zajebavam, pogledajte na www.mocmoc.ch


E sad, zašto ja pišem sve ovo? Zato što se u malom, pitoresknom, hrvatskom gradiću imena Sveti Rok dogodio sličan slučaj.

Nekolicina konceptualnih umjetnika iz Dijaspore (meni to već zvuči kao izmišljena zemlja) dosjetila se postaviti spomen-ploču stanovitom Mili Budaku koji je, kao, rođen u istom tom mjestu.

Međutim, pošto je ovo Hrvatska, a ne tamo neka Švicarska, to nije bio raspisan natječaj, a kako se poslije pokazalo, čak ni Vlada nije bila konzultirana po tom pitanju iz čega se lako da zaključiti da se radi o umjetnicima anarhoidnih stremljenja.

Legenda o Mili Budaku koju su ovi konceptualni umjetnici vještom marketinškom kampanjom pokušali nametnuti ide ovako.

Mile Budak rodio se jedne davne godine u Svetom Roku i već je s tri godine znao napisati slovo U iz čega je bilo očito da ga je neka viša sila predodredila za velikog književnika.

To se puno godina kasnije pokazalo istinom, te se Mile svojim romanom "Ognjište" promovirao u najvećeg sina Svetog Roka, a cijeli život mu je bio određen slovom U kojeg je napisao još kao klinac.

Ubili ga Srbi.

Hrvatska je Vlada potom odgovorila umjetničkim postupkom koji je za cilj imao demonstrirati utjecaj Europske Unije na način mišljenja stanovništva Svetog Roka te je, bez refernduma, uklonila spomenutu spomen-ploču na razočaranje velikog broja lokalnog stanovništva koje je, izgleda, povjerovala u legendu o Mili Budaku.


Sad je došlo do toga da je Sveti Rok, izgubivši svog imaginarnog najvećeg sina, potpuno izgubio svoj identitet i može se prepoznati samo po izvorskoj vodi i tunelu, a tu nema ničeg domoljubnog ni tradicionalnog što svakog prosječnog čovjeka, Hrvata i katolika poprilično frustrira.

Međutim, iz izvora bliskih Vladi, doznajemo da je raspisan natječaj za formiranje identiteta Svetog Roka te da najveće šanse ima projekt dvojice zagrebačkih studeneta arhitekture porijeklom iz Svetog Roka.

Naime, da bi došli do istine o nastanku Svetog Roka, dvojica studenata su odlučili intervjuirati lokalno stanovništvo te prekopati sve arhive do kojih su mogli doći.

Tijekom istraživanja, utvrdili su zapanjujuću činjenicu, a ta je da je svo lokalno stanovništvo zaboravilo razdoblje od 1945. do 1990. godine koje se u arhivima vodi pod razdoblje mraka.

Istraživanje su nastavili u tom smjeru i u crkvenim arhivima naišli na zapis iz sedamdesetih godina ovog stoljeća o događaju koji je ključan za povijest ovog mjesta. Ide ovako.

Tog ljetnog dana sa sjevera se spremalo veliko nevrijeme koje je prijetilo uništiti svekoliku poljoprivrednu proizvodnju Svetog Roka.

Lokalno stanovništvo nije vidjelo izlaza iz situacije pa su svi nahrupili u crkvu obraćajući se dvojici franjevaca za pomoć. Kako molitvom nisu uspjeli rastjerati oblake, franjevci su se dosjetili praktičnog rješenja.

Od dvojice lokalnih klinaca uzeli su gitare, instalirali zvučnike na zvonik, blagoslovili gitare i počeli svirati stvari od Deep Purple-a.

Oblaci su se razišli, a stanovnici su muziku koju su svirali franjevci nazvali sveti rok i po njoj je grad dobio ime.

Kako doznajemo od izvora bliskih Vladi, u pripremi je već knjiga koja govori o spomenutom događaju, a planira se i izdavanje DVD-a s dokumentarcem o svetom roku. Tiskanje majica i loptu za plažu također je u fazi dogovora.

Kako sada stvari stoje, kroz par mjeseci će se ispred crkve u Svetom Roku postaviti i spomenik spomenutim franjevcima, a u slučaju nezadovoljstva lokalnog stanovništva, neće biti referenduma.

  Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije