Pušiona: Optimistična
DA BI SKUŽILI što pjesnik ovom Pušionom želi reći, zamislite današnjeg desetogodišnjaka u petom osnovne.
U njegovom životu nema nekih generalnih zajeba i tema od povijesnog značaja. O svakoj malo veću pizdariju koja mu se može dogoditi u školi, pisat će svi mediji.
Ako ga profesor, ne daj Bože, udari, završit će na stupu srama, a za borbu protiv bullyinga i nasilja među djecom izdvajaju se gomile proračunske love i osnivaju komisije.
Doma mu stvari novčano možda i nisu najsjajnije, ali uglavnom može biti siguran da će dobiti nekakav poklon za Božić, nove patike i slične stvari. Ako ništa, starci će pisat čekove ili peglat kreditne kartice.
Sad, zašto naslov Optimistična? Zato što je bilo puno gore. Toliko gore da kad se sjetim, suza krene, zamirišu uspomene...
Mater bi svako jutro išla radit oko šest uri. Radila je u škveru, osan sati svaki dan za sto maraka misečno. Tolika je onda bila plaća u škveru.
Došla bi mi u sobu, probudila me, pojubila i rekla da se pazin u školi. Onda bi upalila radijo.
Ja bi onda osta budan do škole i sluša radijo da čujen je li opća opasnost i oću li ti dan ić u školu ili u skolnište.
Ma i kad bi bila opća opasnost ne bi iša u sklonište jer se nikad nije pucalo blizu moje zgrade. Samo bi pucali gardisti kad bi se vratili sa terena.
Pucalo se samo oni jedan put kad je oni brod puca na luku, a i to je bilo daleko od moje zgrade. Ali isto su se svi bojali ka da su četnici na Marjanu pa bi u skloništu babe afanavale i plakale. Zato nisan iša tamo.
Na radiju su uvik govorili da peta kolona puca sa zgrada snajperin, ali niko u razredu nije čuja da je nekoga pogodilo pa se nisan boja pete kolone.
Jedino san se boja za mater jer su svako malo pucali iz Lore po škveru pa me bilo stra da je ne pogodu. I bilo mi je ža šta nisan s njon jer san ja sad bija jedino muško u kući i triba san je čuvat, a nisan moga dok je bila na poslu.
Ti dan nije bilo nikakve opasnosti i radijo je javilo da će danas bit škole pa san se diga, obuka, spremija knjige, izija šta mi je mater ostavila i iša u školu.
Imali smo tjelesni. Mi muški bi na početku trkali oko igrališta, a ženske bi odma počele igrat odbojku. Profesor bi uvik bija s nami.
Trkali smo oko igrališta, a onda se profesor zadera: «Frane, pivaj!»
- O hrvatska mati, nemoj tugovati!
- O hrvatska mati, nemoj tugovati! – počeja bi Frane.
Onda bi svi.
- Zovi, samo zovi, svi će sokolovi
- za te život dati.
Frane je bija najjači petaš u školi i svi su ga se bojali. Prije je bija bekavac, a onda su ga primistili u naš razred.
On i Bole i još par muški bili su jedini šta su i prije išli u tu školu, a svi mi drugi smo bili iz ti stanova šta su se dobivali i svi smo priko vikenda išli na selo.
Mi smo bili novi razred jer nije bilo mista da nas sve stavu u ove šta su već imali pa su razrednici iz ti drugi razreda u naš stavili one šta nisu volili.
Tako su Bole i Frane postali efovci pa su nas se svi drugi petaši bojali. Ali, nisu se bojali samo zato nego i zato šta smo skoro svi bili muški. Imali smo samo sedan ženski u razredu.
Kad smo otrkali osan krugova, došli smo do profesora i molili ga da nas pusti igrat balun jer smo sutra tribali igrat sa bekavcin na prvenstvu škole.
Nije nan da nego smo se vratili u dvoranu, složili strunjače po podu pa nan je reka da ćemo se rvat. To nan je bilo još draže od baluna. Baren meni, Boli i Frani jer smo bili najjači.
Prvi par su bili Frane i Peper. Peper je bija najmanji u razredu i ima je velike uši. Zato smo ga zvali Peper. Živija je u mojon ulici pa smo išli u školu skupa, a ja san ga čuva da ga ne istuku bekavci ili neki drugi petaši.
Stali su na strunjaču i počeli. Frane ga je odma bacija na pod i još dok su padali mu namjerno pa lakton na nos.
Peperu je odma počela teć krv. Profesor je doša do njega, pogleda i samo reka "Nije to ništa, šta plačeš odma?" i posla ga da se opere.
Drugi par smo bili Bole i ja. Bole je bija skoro jači od Frane, ali ga se niko nije boja jer je bija Srbin, a Bole smo ga zvali jer se zva Boško.
Ni brata mu se niko nije boja u ulici, ni kad je nosija uniformu i bovi-nož u kafiću. Bole je zato šta je bija Srbin najviše sluša Franu i najviše se tuka zato šta su ga svi tili tuć.
Ja san bija jači od Bole pa me nije moga nikako bacit. Ali je on zato bija brži. Uletija mi je u noge i stisnija me oko kolina. A onda san ga uzeja oko pasa, diga i bacija na strunjaču. Gleda me sa poda i jebava mi mater u sebi.
Dok smo išli u svlačionicu, doša mi je Frane i reka: "Dođi sutra, igrat ćeš protiv bekavaca."
On je bija šef ekipe razreda i to šta mi je reka značilo je da smo sad ekipa i da će se i on i Bole tuć ako me ko iz drugoga razreda napadne.
Denis Lalić
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati