Pušiona: Supermegaludilo talent show

Piše:
utorak, 28.10.2003. 13:15
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Pušiona: Supermegaludilo talent show

KAKO je vani temperatura oko nule i kako pada kiša i kako je sve tmurno, sjebano i depresivno, vrijeme uglavnom provodim u stanu s hrpom trave, filmova i naručene hrane. Tu i tamo pokušam oživiti onog psa kojeg sam već spominjao, ali ne ide. Samo leži na podu i ne daje znakove života.

Atmosfera kao stvorena za Prustovska prisjećanja, samo mi keks (hm!) fali. Onda gledam televiziju i svaka pizdarija me podsjeti na nešto. Poput recimo NOVA-tv talent showa.

Najprije me podsjetio na ovo ljeto i curu koju sam upoznao u gradiću. Mislim, upoznao sam je iz drugog puta.

Prvi put oko tri ujutro kad je grad već bio apsolutno prazan i kad sam s dva đinta bauljao prema hotelu i skužio njih dvije na klupici. Dopilio do njih, pogotovo do lijeve, i provalio "Je li vam se puši?" One se zgrozile, pomislile da sam manijak, digle nosiće do zvijezda i provalile "Kakvo je to pitanje?!" Nisu skopčale da sam mislio na travu tako da smo uzajmno ispali glupi i pozdravili se.

Dva dana poslije naletio na Nanu. Nju znam još iz ranopubertetskih dana. Sjedimo, cugamo pive i evo opet njih dvije. Ispalo da ih Nana zna. Sad bi ih mogao i opisati. Jedna skoro pa anoreksična s dugom kovrčavom kosom, velikim očima & nicest piece of ass I have ever seen. Druga okrugla, niska s tonom pudera na faci & bigest piece of ass I have ever seen. Došle do stola, upoznali se, a kako je još samo jedna stolica bila slobodna, jedna je trebala sjesti na mene. Kao što rekoh, bigest piece of ass I have ever seen.

Nana mi se samo nasmiješila u smislu "sretno" i otišla. Bio je to, doslovno, trenutak olakšanja. Tu je onda uletio prastari zajeb. Kad od dvije frendice pikiraš zgodniju, a tebe pikira nezgodnija pa je moraš tolerirat ne bi li ova druga obratila pažnju. I kreće nezgodnija.

- Ti si novinar?
- Kako znaš?
- Pa malo je misto, sve se brzo sazna kad ti je napeto. Uređuješ ove naše novine.
- Jok. Samo sam ih trebao uređivat, već su gotove. Sad se samo zajebavam.
- Dobro, ali i u Zagrebu si novinar.
- Jebote, što sam toliko popularan ovdje?!
- Kažem ti, kad ti je napeto, sve saznaš. – nabaci smajl i stavi mi ispod stola ruku na koljeno. Druga ne reagira.
- Šta? Napeta ti moja biografija?
- Jaaaako.
- Samo to ili?
- Pa vidit ćemo. – reče, nabaci smajl i krene rukom prema gore.

A onda je u scenu upao ON, preplanuli tip od oko četiri i po banke koji ih je pozdravio kako to samo džentlmeni znaju bleseći cijelo vrijeme u ovu anoreksičnu sa super guzicom. Ova mi je naglo skinula ruku s bedra i dala mot ovoj da se digne. Tip je sjeo do nje, a na mene anoreksična.

Onda je meni uletila druga dilema. Nastaviti slušati sva ta preseravanja za stolom ili otići? Ipak ti takav piece of ass nije tako često tako blizu, pa sam ostao.

Ova i dalje melje, tip i dalje blesi u ovu na meni, ova ne reagira, a meni se diže. Ne od stola, mislim. Svejedno, pogledom u nigdje dala nam je obojici do znanja da nemamo šanse i da ćemo večeras uživat samo u priči ove nezgodne.

- I, kako je bilo danas? – pita tip nezgodnu.
- Ma grozno, ogromna je gužva bila, nisam ni došla na red. A što je još gore, nitko nema sluha od tih koji nastupaju.
- Da, da, tako to ide. Ti prvi krugovi eliminacija. Mislim da imaš dosta šanse ako savladaš tremu s obzirom na tvoje muzičko obrazovanje.
- Sori, o čemu se radi? – ulećem.
- Prijavila sam se na Story super talent show.
- Sereš. – na ovo me oboje pogledaju "odozgo".
- A vi ste? – uleće mi tip.
- Denis, a vi?

Tip mi je rako ime, prezime i funkciju. Nekakav je glazbeni producent na HRT-u. Tu je onda uletio sajam taštine i hrpa inteligentnih priča o glazbenoj sceni, našim medijima i talentima, a sve podcrtano time kako tip za jednu zvijezdu u usponu može napraviti, skoro pa sve, ma može joj i Porina osigurat. "Čovječe, je li ti vidiš na što ovo liči!?", došlo mi je da provalim, "Nema te veze koja joj može pomoć", ali sam se ipak džentlmenski suzdržao.

Genijalan je ovaj kapitalizam u kombinaciji s vladavinom medija, pomislio sam, kad je cura od osamnaest spremna investirati komad pičke u svjetliju budućnost. Ali, ipak, odlučio sam se rastati od prelijepe guze ove nezainteresirane za muzičku karijeru i otići piti na plažu.

A na plaži karaoke. I tako, sjedimo na plaži, dva frenda i ja i cugamo, a u pozadini kriče tri polugole djevojčice pred žirijem od dva ćelava tipa i jednog Čeha. Onda smo krenuli upirati Kovu da se prijavi.

Čovjek ipak pjeva u jednom mladom popularnom bendu, ima glas i stas i ostali smo bez cuge, a nagrada je besplatna cuga do kraja večeri. A kako je Kova poprilično open-minded, nije ga trebalo dugo nagovarati. Uletio je tamo i naručio Riders on the storm.

Otpjevao ih je genijalno, ali su ga prekinuli u pola pjesme jer je preduga, a i žiri se nešto nervozno češkao. Ukratko, dobio je najniže ocjene, ostali smo bez cuge, a pobijedile su tri polugole djevojčice sa Sevinim Antom.

Tu smo se definitvno razočarali u našu estradu, muziku, narod, stranku na vlasti i sve ostalo, podimili dvi đoke i otišli spavat.

 

Vani i dalje jesen. Ja ispod deke, pas na tapetu, joint u ustima, upaljena televizija. Sad bi se mogli teleportirati u devedesetu godinu. Da, dragi čitatelji, bilo je i tada supermegaludilo talent showova (koja množina). Zvali su se Glas omladine i održavali se po zadružnim ili vatrogasnim domovima.

A na jednog se prijavio i maj gud frend Mile. Ja sam tada imao desetak, a on oko sedamnaest godina i bio je glavna zvijezda lokalnog crkvenog zbora. Rasturao je.

A kako se uz to radilo o seoskom brijaču i jednom od lokalnih frajera, to je bio popularan i u okolnim selima. Imao je sve potrebno za uspjeh.

Ta glazbena natjecanja organizirale su omladinske organizacije po selima, iako su tada bile sve nepopularnije. HDZ se uspinjao na vlast i Vice Vukov se vratio iz "progonstva". Međutim, subotom navečer kad bi se u nekom od domova održavao taj talent show, sve bi bilo puno ljudi. Pa čak i kad je Vice u jednom vatrogasnom domu imao paralelni nastup.

U žiriju su sjedili glavna faca omladinske organizacije, lokalni učitelj glazbenog i jedan producent, rođen dva sela dalje.

Prvi nastup za Milu je bio presudan iako je sve ispalo spontano. Jer, planirao je pjevati "Ustani bane" i igrati na sigurnu kartu kod publike, ali žiri se nije složio uz objašnjenje da se ipak radi o estradi, a ne o domoljublju.

Onda je Mile tako nadrkan krenuo na stejđ i zapeo za nekakav kabel, a onda se, totalno sjeban od svega toga, zaderao u mikrofon "Glasajte za HDZ!" i krenuo:

Pune čaše ispijam, tuđe žene osvajam,
čini mi se kako ozdraaaaavljaaaam.
Kad se jutrom trijeznim ja,
shvatim da sam nesretan,
teško, teško, te zaboooravljaaaam.

Rulja je bila u transu. Puna dvorana zadružnog doma je pjevala s njim kao da suosjeća u njegovoj domoljubnoj patnji. Žiri je pizdio, ali povratka više nije bilo. Mile je postao zvijezda.

Mile bi i bez tog HDZ-uvoda bio bez konkurencije da nije bilo nekog čudnog lika iz Splita koji se isto prijavio. Tip je imao genijalan glas, ali bi ga svaki put izviždali. Naime, tip je imao dugu crnu kosu i ogroman krivi nos, nosio kožne hlače i crnu majicu, imao pet naušnica, a pjevao je neku stvar od Psihomoda, a to u tim krajevima nikad nije bilo popularno.

I, kao što je bilo i za očekivati, publika je prve večeri izabrala Milu, a žiri tog lika iz Splita. Jer, jebiga, učitelj je glasao za glas, omladinac za "moderne svjetske tokove koje bi trebalo dovesti u ova sela", a producent za imidž.

I nastavilo se to cijela dva mjeseca, cijele ljetne praznike. Mile bi svaki put sa "Glasajte za HDZ!"- uvodom publiku doveo do delirija, skupio njihovu nagradu, a ovaj nagradu žirija.

A da je sve to jako ozbiljno, skužio sam kad mi je Mile upao jednog dana s idejom da osnujemo bend. Kako sam ja imao sintić, ja bih ga pratio, a on bi pjevao. Najprije bi počeli po pirevima i lokalnim dernecima, a kad bi se malo uštimali, možda bi i snimili kazetu jer on ima tetka u Njemačkoj koji sve to može sredit. Pa smo vježbali u mojoj konobi, a susjedi bi nas slušali i govorili je li bilo dobro ili nije.

Natjecanj je završilo očekivano. Mile je skupio prvu nagradu publike, a onaj crni krivog nosa nagradu žirija, a kako je ta bila bitnija, to je i pobijedio.

Tu je prestala naša muzička karijera.

Kasnije je Mile bio nešto sitno u ratu, a nakon rata se popeo na brod i plovio par godina. Sad u jednom od tih sela drži kafić.

Onaj crni krivog nosa je u međuvremenu ošišao kosu, uzeo umjetničko ime na Đ, a nije Điboni, skinuo naušnice, ofucani kožnjak zamijenio onim dugim do malo ispod koljena, a možete ga vidjeti svako par dana u HRT-ovim glazbenim emisijama kako pjeva plačipizdačke pjesmice koje nemaju veze s Psihomodom.

Čovjek je toliko popularan da ga, unatoč antagonizmu, čak i Mile nekad pusti u kafiću trudeći se na taj način "moderne svjetske tokove dovesti i u ova sela".

Profil Denisa Lalića

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije