Pušiona: Teorija i praksa poetskog izričaja
OPET nestašica trave u gradu. Mislim, nije "opet" nego nestašica traje već duže vrijeme i nastavi li se ovako, napisat ću kolumnu o tome. Oću, Issa mi!
I tako sam opet bio prisiljen kontaktirati onog mog Pjesnika i žicati gras. Čovjek, naime, još uvijek studira, a u tim krugovima uvijek ima. Još da se bombonira, bila bi to genijalna kombinacija, ali probao čovjek samo jednom i svidjelo mu se malo previše pa smo odlučili da ne bi bilo dobro da nastavi s tim hobijem. Zovem ga.
- Alo, Pjesniče, pa di si, šta ima? Sad kad si zvijezda ne bi se ni javija.
- Štrebam. Šta ti treba?
- Vidi njega, ka da zoven samo kad mi triba nešto.
- Pa... da.
- Jebiga, dosadni ste mi vi pjesnici. Imaš li trave?
- Imam.
- Ae prodaj 50 kuna.
- Može, kad si tu?
- Evo me za minut.
Nakon minut, upadam Pjesniku u sobu. Soba u totalnom kaosu, skripte na sve strane i, kao, uči se naveliko.
- Šta ima? – pitam.
- Uvrstili su mi pjesme u antologiju suvremene poezije.
- Sereš.
- Evo, pogledaj. Ima i osvrt na lik i djelo. – pruža mi neku knjižurinu.
- Jesu ti platili šta?
- Kako to misliš?
- Pa, jebote, objavilo ti pet pisama. Triba bi neku lovu dobit.
- To je antologija, jebote.
- Šta? Ka, triba bi bit počašćen jer si tamo, eto, službeno proglašen bitnim čimbenikom našeg pjesništva.
- Pa da.
- E, jebiga, nema ti više toga. Kaš skopčat da više ne postoje pjesnici nego proizvođači tekstova?!
- Ne seri, Dena.
Čitam što piše tamo.
... odmah je jasno o čemu se tu piše i još je jasnije da tu neće biti nikakvih retoričkih figura i drugih poetičkih zavrzlama.
- Kurac bi bilo tako da ti ja nisam ispravlja pisme!
- Šta, sad si, kao, ti zaslužan za tu knjigu.
- Dobro, a ovo:
Na drugoj strani, u pjesmama koristi spacioniranje stihova koje postavlja da nekako zadobiju dramaturške učinke, a to čini kao da se radi o najnormalnijoj i najobičnijoj stvari koju svatko iole pismen može pokupiti iz dnevnih novina.
- Pa šta s tim?
- Kurac moj si ih ti SPACIONIRA! To ti je napravija ovi tip šta ti je slaga knjigu.
- Znam, ali...
- Nemoj mi "ali", sad ćeš mi poklonit dim jer si od mene prepisa pola stvari ili ću napisat kolumnu o tome, a znaš da je čita više ljudi nego tvoje pisme.
- Dobro, OK, skuliraj se, evo ti, nosi!
- Ae, OK, neću ti ime spominjat. Šta učiš?
- Teoriju književnosti.
- Koji kurac to tribaš učit kad si u antologiji?
- Pa, ono, trebam. Čovječe, zajebana je ta teorija, pogotovo kad se poezije tiče.
- Čekaj, upa si u antologiju šta bi tribalo značit da znaš napisat pismu, ali sad učiš šta si ti tu ustvari radija i nije ti baš jasno.
- Otprilike.
- I još ti nisu platili. A budale, jebote! Daj vidin tu teoriju.
Emil Staiger: Temeljni pojmovi poetike – lirski stil: sjećanje
- ugođaj = trenutak, jedan jedini suzvuk za kojim slijedi otrežnjenje ili kakav novi zvuk
- PONAVLJANJE – čuva lirsko pjesništvo od rastakanja, TAKT kao ponavljanje jednakih vremenskih jedinica
- izražava li se pjesnik sa svom ozbiljnošću jasnom logikom, u pjesmi nam se izgubi glazba jer se mišljenje i pjevanje ne podnose
- u lirskom pjesništvu govorimo o slikama, ali to nisu slikarije nego maštarije
- lirsko se ulijeva, a da bi to ULIJEVANJE bilo uspješno, slušatelj mora biti otvoren, a otvoren je kad mu je duša ugođena kao duša pjesnikova
- pjesništvo mogu čuti samo jednako raspoloženi pojedinci što znači da u njemu nema nikakva odmaka – sudioništvo u lirskoj pjesmi združuje intimnije ime – LJUBAV
- glazba ukida prostor, pravi je slušatelj "rob opće prisutnosti glazbe”"
- Pjesniče, ovo je pizdarija!
- Kako misliš to?
- Pa lako je, kako ne moš skopčat?
- Šta, tebi je, kao, jasno?
- Normalno da mi je jasno. Bija tamo. Oš repeticije?
- Ozbiljno?
- Najozbiljnije. Sto kuna i večeras ti sve objasnim.
Tu je Pjesnik malo razmišljao, a onda isprsio sto kuna. Ja sam onda nazvao Dr. Joku, sredio četiri bombona i par sati poslije, Pjesnik i ja smo nazujani brijali po podiji, a prala nas je ljubav prema cijelom svijetu, a najviše prema njegovom ženskom dijelu koji je u topićima titrao oko nas.
- Pjesniče, dehidrirat ćeš! Amo na balkon!
- Zašto?
- Repeticije, jebote! Zato smo tu!
Izišli smo na balkon, a ja sam iz džepa izvadio zgužvane papire s glavnim natuknicama iz njegove skripte.
- Pa sad? – cijedio je Pjesnik kroz stisnute zube.
- Stvarno kurca ne kopčaš! Idemo redom!
- PONAVLJANJE – čuva lirsko pjesništvo od rastakanja, TAKT kao ponavljanje jednakih vremenskih jedinica
- Pjesniče, je li čuješ mjuzu?
- Da.
- I kakva je?
- Pa cijelo se vrijeme ponavlja jedan takt.
- Bravo! Eto, skužio si. A da se ne ponavlja, ovako nazujan bi zabrija ko zna šta pa bi, je li, došlo do rastakanja.
- Fakat, jebote!
- Idemo dalje!
- iražava li se pjesnik sa svom ozbiljnošću jasnom logikom, u pjesmi nam se izgubi glazba jer se mišljenje i pjevanje ne podnose
- Ima li teksta?
- Nema, samo muzika.
- Dobro, uleti tu i tamo vokal, ali i on se samo ponavlja i nebulozan je malo. Kopčaš? Da ti on sad sere nešto, ne bi se moga koncentrirat na muziku nego bi brija po tekstu, a tako možeš i novine čitat.
- Zakon!
- Sljedeća natuknica.
- lirsko se ulijeva, a da bi to ULIJEVANJE bilo uspješno, slušatelj mora biti otvoren, a otvoren je kad mu je duša ugođena kao duša pjesnikova
- Kako ti je bilo kad te opra bombon?
- Pa, ono, kao da su svi oko mene plesali u istom ritmu. Ne znam, kao da smo postali jedno s muzikom.
- Šta znači da ti se duša ugodila s dušom DJ-a.
- Zakon, Dena, ja tebe volim. – reče Pjesnik onako nabomboniran.
- To ti je ovo:
- pjesništvo mogu čuti samo jednako raspoloženi pojedinci što znači da u njemu nema nikakva odmaka – sudioništvo u lirskoj pjesmi združuje intimnije ime – LJUBAV
- ...ali ako me kreneš grliti, plesnit ću te.
- Dena, nije to gej-šit, to je, ono, prava ljubav.
- Ma kužin, ali nećemo se grlit. I, na kraju, pogledaj mi zjenice.
- Jebote, Dena, ogromne su.
- To ti je ono od onoga tipa pjesnici su čuđenje u svijetu. Njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari.
- Ne mogu vjerovat, sve se posložilo.
- Normalno, na bombonima si.
Dva dana poslije, zvoni mi mobitel.
- Reci, Pjesniče!
- Nećeš vjerovat, dao mi pet na usmenom.
- Šta ti je reka?
- Da se vidi da je sve to o čemu pričam na neki način proživljeno i da ga to nimalo ne iznenađuje s obzirom na poeziju koju pišem.
- Pjesniče, jebote, ti bi bija goli kurac bez mene. Saš me častit s još dima.
P.S.
...postaje bjelodano da kult i mit Franje Tuđmana, mada su mu u nekim nerazvijenim i primitivnim krajevima Hrvatske podignuti i monumentalni, a zapravo karikaturalni spomenici, neće biti dugog vijeka.
Drago Pilsel, kolumnist Index.hr-a
Kolega Drago, ako ste mislili na kraj kao teritoriji ili komad tla, onda bih Vas molio da mi objasnite po kojim kriterijima kraj, odnosno teritorij, odnosno komad tla može biti primitivan.
Ako ste mislili na ljude, uvrijedili ste moju babu, moju mater, moju sestru, a i mene osobno. Naime, ja sam iz kraja u kojem postoji takav spomenik.
Sad bi Vam ja, kao pravi uvrijeđeni primitivac najradije spominjao rodbinu, svece i domaće životinje u raznim kontekstima.
Ali neću. Jednostavno ću pričekati da se u Zagrebu podigne spomenik Tuđmanu da mirna srca napišem kolumnu s naslovom "Drago Pilsel je primitivac (prema vlastitim kriterijima)".
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati