Tužna humoreska zvana "Armin"

Piše:
ponedjeljak, 12.3.2007. 22:00
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Tužna humoreska zvana "Armin"

"Armin" je priča o istoimenom dječaku (Armin Omerović) koji, zajedno sa svojim ocem Ibrom (Emir Hadžihafisbegović), iz Bosne dolazi u Zagreb na audiciju za film kojeg njemački redatelj želi snimiti na ovim prostorima, a kao temu naravno uzima Bosnu u ratnom razdoblju devedesetih. Armin sa sobom donosi i svoju vjernu harmoniku na kojoj virtuozno svira od svoje sedme godine. Zanimljivo je spomenuti i da je iznimno dirljivu scenu u kojoj Armin na toj harmonici izvodi pjesmu Halida Bešlića, mladi Armin Omerović odradio bez ikakvih pomagala s obzirom da i sam već dugo svira, te je ta scena, prema riječima redatelja Sviličića uklopljena u film upravo na njegovo inzistiranje, a sam je i odabrao pjesmu koju su Emir Hadžihafisbegović i on prekrasno otpjevali.

Sviličić s ovim filmom nastavlja raditi ono što najbolje zna, režirati tople ljudske priče koje nose isključivo likovi i njihovi međusobni odnosi, kao što je već ranije pokazao sa filmom "Oprosti za kung fu". Sviličić u "Arminu" pokazuje svu raskoš svog jedinstvenog redateljskog stila pa ovaj film jednostavno pršti od malih, fantastično uklopljenih metafora kojima se dodatno razrađuju karakteri i odnosi glavnih likova. Možda najistaknutija i najefektnija takva bravura su kadrovi u kojima Sviličić prikazuje ritam koraka dvoje glavnih glumaca, snimajući im samo noge u hodu. Taj je ritam kroz cijeli film identičan, ali ih u zagrebačkim scenama prikazuje odvojeno, s obzirom da uglavnom hodaju jedan iza drugog, dok u finalnoj sceni, nakon povratka u Bosnu, prikazuje ih kako u istom tom ritmu hodaju jedan uz drugog vraćajući se kući nakon jednog iskustva koje ih je zbližilo i produbilo njihov odnos.

Teško je naći riječi koje bi adekvatno opisale kvalitetu izvedbe koju su u ovom filmu pružili Armin Omerović i Emir Hadžihafisbegović. Dva tako uvjerljiva, duboka i kompleksna, a opet jednostavna i ljudska lika vrlo se rijetko viđaju, ne samo u našoj domaćoj kinematografiji nego i u svjetskoj. Bez pretjeranih objašnjavanja i suvišnih riječi, gledatelju je u svakom trenutku jasno što Armin i Ibro doživljavaju i kako te svoje doživljaje proživljavaju. Posebno su kvalitetno napravljeni trenuci u kojima među njima dominira nelagodna tišina koja proizlazi iz osjećaja srama kojeg Armin ponekad osjeća zbog svog jednostavnog i priprostog oca. Ta nelagoda gotovo da izlazi s ekrana i prelazi na gledatelja koji se s likovima vrlo lako identificira i proživljava njihovu međusobnu dramu. Ovo inače nije prvi put da Hadžihafisbegović i Omerović glume zajedno, ekran su već dijelili u Schmidtovom "Putu lubenica", koji je bio i Omerovićev prvi film, a zahvaljujući tom filmu je i nastala priča ovog Sviličićevog malog remek djela.

Sviličić je naime prisustvovao Omerovićevoj audiciji za Schmidtov "Put lubenica" na kojoj se ovaj bosanski tinejdžer pojavio u pratnji svog oca, što mu je dalo ideju na osnovi koje je napisao priču za "Armina", nazvavši ga usput prema svojoj inspiraciji, Arminu Omeroviću. Hommage je u filmu dobio i Arminov pravi otac, koji ima cameo pojavljivanje u posljednjem kadru filma, koji prikazuje Armina i Ibru kako hodaju prema svom domu.

U filmu su nešto manje uloge ostvarile i Barbara Prpić i Daria Lorenci koje su svoj zadatak izvršile s jednakom korektnošću i predanošću kao i udarni glumački dvojac, a malo pojavljivanje ima i, sad već kultni komičar, portir "Naše male klinike", Enis Bešlagić. Tu su i njemački glumci Marie Bauer i Orhan Guner preko kojih je prikazan stav Zapada prema ovim prostorima i posebice ratu koji ga je obilježio. A kakav je taj stav? "Ma nemaju oni pojma", replika je koju Armin, ipak ne toliko ozbiljno, na samom kraju filma  upućuje Ibri, nakon svega što su prošli.

Jer da oni ipak imaju pojma pokazuje i iznimna recepcija publike na više nego respektabilnom Filmskom festivalu u Berlinu, gdje je film doživio svoju praizvedbu i napunio dvorane do zadnjeg mjesta. Što nikako nije malo postignuće kad se uzme u obzir da je publika Berlinalea jedna od najzahtjevnijih na svijetu i zna prepoznati dobar film. Nadamo se da će "Armin" sličan, pa i bolji utisak, ostaviti na domaćoj kino publici, jer je to svakako zaslužio.

"Jako sam ponosan što sam danas ovdje, na projekciji ovog filma i posebno mi je drago što je on već postigao jedan veliki europski uspjeh. Mislim da će ljudi iz ovog filma moći izvući puno važnih pouka, kao što sam ih i ja izvukao i da će u njemu uživati. Ovaj film obrađuje temu koja je vjerujem svima poznata, odnos djece i roditelja u jednom užurbanom svijetu, i ljubav kojoj svi mi težimo. Pažljivo smo gradili taj odnos između oca i sina, mislim da je svaku repliku u filmu Ogi (Sviličić) pametno i kvalitetno napisao. Mogu reći da sam taj odnos oca i sina s Emirom postigao ne samo filmski već i privatno. Cijela je ekipa bila sjajna, na snimanju smo se odlično zabavljali. Ovo ću iskustvo pamtiti cijeli život", rekao je nakon projekcije Armin Omerović o kojemu više možete saznati na njegovom službenom blogu armin.bloger.hr.

Na njega se nadovezala i druga Sviličićeva glumačka uzdanica Emir Hadžihafisbegović, koji je nedavno postao i ministar kulture Sarajevskog kantona, što dovoljno govori o njegovom utjecaju i važnosti u BiH i hrvatskoj kinematografiji.

"Sve ono što smo uložili u ovaj film čeka svoju potvrdu nakon večerašnje premijere u Zagrebu i za deset dana u Sarajevu, nadam se da će nas publika i ovdje jednako dobro prihvatiti kao što nas je prihvatila vani. Ognjen je uradio izvrstan posao, riječ je o jednom izuzetno lucidnom redatelju koji ima korektiv, voli pričati s glumcima i poslušati njihov savjet, ali ga i odbiti. A posebno mi je drago što je ovaj film još jednom srušio tu predrasudu da naše priče ne mogu biti razumljive u svijetu. Kao što je Bergman rekao, Da bi nešto bilo univerzalno, mora biti lokalno, živimo u destruktivnom svijetu i ti problemi alijenacije postoje svuda", govori Hadžihafisbegović.

"Posebno mi je drago istaknuti da je ovo jedna od rijetkih koprodukcija u Hrvatskoj (film je snimljen u suradnji s njemačkim i bosanskim producentima) i jedna od rijetkih koprodukcija uopće koja nije napravljena iz financijskih interesa, mi smo svi u ovaj film maksimalno vjerovali i želio bih ohrabriti ljude da ulaze u što više takvih koprodukcija i snimaju što više dobrih priča", kaže redatelj filma Ognjen Sviličić, koji je usput najavio i svoj novi projekt, koji će također biti sniman u koprodukciji s Njemačkom.

"Radni naziv mog idućeg filma je Raj na zemlji, ali to je jako radni naziv s obzirom da ima valjda već deset filmova koji se tako zovu. Radnja govori o šest turista u jednom jadranskom mjestu i njihovim odnosima. Cilj mi je snimiti hrvatski film koji će biti isključivo o međuljudskim odnosima i koji će se moći okarakterizirati kao mediteranski. Nadam se da ću nas njime napokon približiti tom krugu europske kinematografije", kaže Sviličić.

A mi se nadamo da će u tome napokon i uspjeti jer je ovim, a i prijašnjim filmom, Sviličić pokazao da je sposoban stvoriti pravo remek djelo koje probija granice ovih prostora i komunicira s publikom u cijelom svijetu. Kad tome dodamo i ostale redateljske radove mladih snaga hrvatskog filma, Matanića, Nuića i Ostojića, potpomognute novim djelima starih lisaca Ogreste, Brešana i kultnog Lordana Zafranovića, koji svi pripremaju nove, perspektivne projekte, može se uistinu reći da hrvatska kinematografija izlazi iz mraka poslijeratnog razdoblja, i da je pred njom velika budućnost. Možda vrijeme u kojem će hrvatski film ponovo puniti kino dvorane kao nekad davno više nije toliko daleko.

Petar Vidov

Vezano
Vijesti  |  Tagovi
  • Nema vezanih vijesti

Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan

Najnovije