U SURADNJI s YugoPapirom i ovaj ponedjeljak donosimo priču iz tog doba, o jedinoj privatnoj crkvi u Jugoslaviji.

Listopad 1969: Kako u Tisnom, na otoku Murteru, radi jedina privatna crkva u Jugoslaviji... Šibenski su biskupi pokušali sve, ali im nije pošlo za rukom da promijene status te bogomolje...

Dražen Jerković i Vlatko Marković, bivši nogometaši "Dinama", otvorili su u Zagrebu kemijsku čistionicu. Njihov kolega Mirko Braun uložio je svojevremeno uštedu u servis za pranje automobila. Ljudi (naročito oni koji su nekoliko godina proveli na radu u inozemstvu) otvaraju gostionice. O tome se zna i govori. Manje je, međutim, poznato da u Jugoslaviji radi i jedna privatna crkva!

Riječ je o slikovitom Tisnu na otoku Murteru blizu Šibenika. Uz turiste što stižu sa svih strana Tisno prima godišnje i hodočasnike iz Dalmacije, Like, Bosne i drugih krajeva Jugoslavije. Crkva spada pod Šibensku biskupiju, ali svi prihodi idu njezinim vlasnicima. Njome gospodare Bruno i Boris Gelpi. 

Kako to da je crkva u privatnom vlasništvu? Kako radi i kakvim se "čudima" hvali? Zašto se vjernici zadovoljno vraćaju kućama. Je li točno da su se crkvene vlasti zalagale za promjenu njezina statusa i zašto im to još nije pošlo za rukom?

Prije nego odgovorimo na ta i još neka pitanja o jedinstvenom primjeru u Jugoslaviji, a upućeni tvrde i u Europi, pogledajmo kako je nastala crkva u Tisnom.

Župnik u konobi

Kao prvi vlasnik crkve spominje se neki Andrea Gelpi. Sa svojom i još nekoliko talijanskih obitelji - Alborghetti, Banchetti, Pizano, Olivari - došli su u Tisno u sedamnaestom stoljeću. Ostavili su svoju Lombardiju i mjesto Caravaggio. Na brdu zvanom Brošćica kupili su malu parcelu i podigli kapelicu. Donijeli su i sliku Gospe od Caravaggia. 

Ljudi su, kako priča Bruno Gelpi, brzo saznali za čuda što ih je Gospa stvarala u Italiji, pa su pohitali u Tisno. Prihodi su rasli munjevitom branom, pa su vlasnici odlučili da kapelicu prošire i pretvore je u svetište. Dogodila su se tako i prva čuda. Evo nekih od tih priča.

Godine 1828. službovao je u Tisnom župnik Vincenzo Marini. Jedne večeri župnik je otišao u posjet nekom bolesniku. Kad je na tavanu napravio dva-tri koraka, srušio se truli strop i župnik je pao u konobu. Župnik se teže ozlijedio i već su mnogi mislili da mu nema spasa. Liječio se u Zadru i Padovi, a kad i to nije pomoglo, vratio se u Tisno. Pomolio se pred Gospom od Caravaggia i obećao da će joj prenijeti slavu ako ozdravi. Predanje kaže da je - ozdravio!

Gelpi su bili zadovoljni. Sa svih strana počeli su stizati vjernici. Nagrađivali su Gospu i u crkvi ostavljali vrijedne darove - zlatne broševe, naušnice, ogrlice, prstenje, drago kamenje, srebro, ukrasne predmete i novac. Crkvi je opet postalo tijesno i ona se širila, a s njom i legende o onima kojima je spašen život.

Sveto pravilo

Petnaest ribara iz obližnjeg mjesta Jezera vraćalo se s posla sa susjednog otoka. Ribare i težake zahvatilo je veliko nevrijeme. Pomoć su im htjeli pružiti neki Zlarinjani sa svojom lađom, ali se nisu mogli približiti. Ribari onda zamole i zatraže pomoć od Gospe. Desetorica su se spasila, a petorica nestala u morskim dubinama - čudo?

Nađete li se slučajno u Tisnom usred ljeta, vidjet ćete više ljudi kako se penju prema crkvi. Žene s bijelim i crnim maramama guraju se po vrućini da bi dale prolaz starijima i bolesnima. Na drugoj strani vašarski ljudi za trgovačkim pultovima izvikuju jela i pića, prodaju sadrene svece, mornarske kape, hlače, pečenu janjetinu, sladoled i sve što se može prodati. 

Nađe se tu i prosjaka koji mole milostinju. Ljudi ostavljaju novac pred crkvom i u crkvi. Pretpostavlja se da je jedna od najbogatijih u Dalmaciji. Proslave što ih organizira, začinjene dobrim jelom i vinom, stvaraju neobičnu atmosferu. Od njih najveću korist imaju vlasnici crkve. 

Međutim, nitko još nije procijenio crkvene vrijednosti. "Tradicija nas obavezuje, kaže Bruno Gelpi, "da ne diramo ni u jedan dinar što ga vjernici ostavljaju. Milodarima samo plaćamo svećenika koji
drži službu, a dio prihoda potroši se za uređenje crkve i njezine okolice."

Kad smo u Zagrebu pitali crkvene vlasti o radu crkve, rečeno nam je: "Poznato nam je da u Tisnom radi privatna crkva, ali o njezinom poslovanju bolje su obaviješteni u Šibenskoj biskupiji." A ordinarijat Šibenske biskupije kaže:

- Točno je da svi prihodi crkve idu njezinim vlasnicima. Već davno šibenski su biskupi pokušali to riješiti, a osobito se zalagao biskup Mileta. On je čak zabranio bogoslužje u crkvi. Ono je dopušteno samo na Malu Gospu, 8. rujna. Vjernici žele crkvu i tu se mora popuštati iako se radi o presedanu - izjavljuju predstavnici biskupije.

Reporter VUS-a provjerio je i podatke o vlasništvu. U zemljišnim knjigama Okružnog suda u Šibeniku piše da su Dušan Gelpi i Frane Gelpi pokojnog Josipa vlasnici crkve Gospe od Caravaggia. Zapis datira iz 1880., kad se na području Šibenika prvi put upisivalo u zemljišne knjige. Nakon smrti Frane Gelpija njegovu su polovicu naslijedili Bruno, Ivan i Vesela Gelpi na temelju dosudnice od 18. travnja 1931., a drugu polovicu drži Dušan Gelpi, odnosno njegovi nasljednici.

Tako piše u knjigama. Ništa crkvene vlasti tu nisu mogle izmijeniti. Riznica je spremljena na sigurnom mjestu, a jednom godišnje javno se izlaže. Držimo da bi mnogi muzeji mogli zavidjeti crkvici u Tisnom na bogatstvu ekspozita.

Tekst: J. Grbelja i M. Sigetić (VUS, 1969.)