Foto: Davor Rostuhar

PUTOPISAC i avanturist Davor Rostuhar, koji je nedavno izdao i knjigu "Degustacija slobode"  prošao je brojne avanture o kojima je napisao i knjige. Davor će povodom toga napisati i nekoliko priča, a osim na Indexu, njegove avanture možete pratiti i putem njegovog Facebook profila.

Naime, Index.hr u naredna će tri tjedna čitateljima predstaviti zanimljiv putopis u tri dijela koji će pokušati prenijeti sve ono što je ovaj neumorni putnik doživio tumarajući predivnim Peruom.

Ususret njegovom novom neobičnom proputovanju, razgovarali smo s ovim avanturistom, a kako, zašto i gdje je dosad bio - provjerite u intervjuu.

Koliko se dugo bavite avanturističkim putovanjima?

Bavim se prije svega pisanjem i fotografijom, a to me vodi na brojna i daleka putovanja. Ta su putovanja raznolika, nekad putujem u ekspedicijama u najzabačenije krajeve svijeta, a ponekad u mjesta sa snažnom kulturom, bila ona tradicionalna ili moderna. Posebno volim boravak u prirodi, na otvorenom, slobodno šetanje ispod nebeskog svoda.

Tako me put ponekad odvede u planine, a u pojedinim dijelovima svijeta te planine su često vulkani. Prije nekoliko godina u Gvatemali sam se popeo na četiri, pet različitih vulkana i to mi se svidjelo. Neki od njih su bili i aktivni: na vulkanu Pacaya došao sam na rub jezera lave, a na vulkanu Chicabal divio sam se idiličnom jezeru obraslom u oblačnu šumu koje se smjestilo u samom krateru na vrhu vulkana.

Na posljednjoj ekspediciji u Peru ovog srpnja ciljali smo popeti visoki vulkan Coropuna koji nije aktivan, prekriven je ledenom kapom, ali na njega su se penjale Inke kako bi žrtvovale djevojčice za volju bogova. To je najvjerojatnije najviša točka na svijetu na koju su se tradicionalno ljudi penjali prije nego što su Europljani u 19. stoljeću izmislili alpinizam i počeli osvajati planinske vrhove. Većina tih mumija, žrtvenika i grobnica na vrhovima planina u Peruu još uvijek nije otkrivena što cijeloj priči dodaje vrlo zanimljivu notu.

Koji je najveći vrh na kojem ste bili?

Nije mi cilj osvajati vrhove niti loviti neke rekorde. Danas je to zapravo nemoguće. Jedan moj prijatelj je rekao, da danas, ako se hoćeš popeti na Everest i pritom biti poseban, moraš ići u majmunskom odijelu unatraške – jedino to još nitko nije napravio. Lijepi treking kroz uščuvanu prirodu jednako mi je zanimljiv kao i uspon na  vrh, a prirodu mi je bitno poštovati, a ne pokoravati. Iako se mora priznati da je osjećaj postignuća najbolji nakon uspona na vrh, a odatle se pruža i najbolji pogled na sve strane. Jedino je šteta što je odatle, jedini put – dolje.

Također, bitno mi je da u toj prirodi kroz koju prolazim žive ljudi. Da žive tradicionalno, u skladu s tom prirodom, da imaju neku zanimljivu priču i kulturu. Tako je na primjer razlog za odlazak na ekspediciju u Peru bila upravo stoljetna povezanost ljudi sa planinama - kako drevnih Inka, tako i njihovih nasljednika – današnjih Peruanaca. No, kad već pitate, prije ove ekspedicije najviši vrh na koji sam se popeo bilo je jedno neimenovano brdo u zapadnom Tibetu visoko 6012 metara, a sada smo se popeli na vulkan Coropuna visok 6425 metara, koji je inače najviši vulkan u tropima.

Imate li neko putovanje koje bi posebno izdvojili?

Naravno, sva su mi putovanja draga. Možda su mi najdraža ona putovanja za koja sam se posebno pripremao, koja su iziskivala puno organizacije i velik entuzijazam. Super mi je bilo u početku sjesti na bicikl i otići u Egipat ili staviti ruksak na leđa i deset mjeseci putovati kopnom preko Afganistana i Pakistana do Indije, Nepala, Tibeta… Međutim, u zadnje vrijeme me najviše vesele ekspedicije, poput sedam velikih ekspedicija u najzabačenije džungle svijeta koje sam opisao u knjizi „Džungla“… Ili skitnje Afrikom na motoru s djevojkom Majom…

Vjerojatno je riječ o teškom zadatku, ali možete li izdvojiti neku "posebnu" uspomenu s putovanja?

Opet je to teško izdvojiti, je li to pronalazak nepoznatog klana Banggatung i boravak s tim arhaičnim društvom golih lovaca i sakupljača iz kamenog doba, u njihovim kućama na drveću, duboko u močvarama Nove Gvineje? Putovanje preko Sahare na motoru s djevojkom Majom ili prisustvovanje animističkom ritualu kod fascinantnog naroda Dogon? Hodanje do kraljevstva Mustang – posljednjeg autentičnog tibetskog kraljevstva u Himalaji par godina prije nego što će ga nehumani modernizam dostići i uništiti – i boravak sa dobrim Lobama na krovu svijeta koji žive kao u srednjem vijeku?

Hodanje hodočasničkim putevima Kumano Koda u Japanu u društvu budističkog redovnika - isposnika? Svjedočenje posljednjem kraljevskom sprovodu na Baliju ili uživanje gostoprimstva u patničkom Afganistanu kojem je rat razorio sve osim ljudske dobrote? Ili možda veslanje pučinskim otocima Jadrana sa dragim prijateljima svakog ljeta? Teško je izdvojiti.

Putovanja su inače prepuna nezgoda, opasnosti i financijskih poteškoća, možete li u tom "moru doživljaja" istaknuti neku anegdotu koja vam se posebno urezala u pamćenje?

Teška pitanja! Evo jedna anegdota iz mojih ranih putničkih dana koja je vjerojatno dosta utjecala na mene i moj daljnji put. Kad smo imali 19 godina prijatelj i ja smo krenuli biciklom do Egipta. Krenuli smo s nekih 10.000 kuna budžeta koji nam je dostajao čak četiri mjeseca do Sirije. No, tamo smo ostali bez novaca i bili prisiljeni živjeti od dobrote ljudi i onog što pronađemo usput. Mogli smo putovati bez problema jer bi nas dobri ljudi zvali u svoje kuće, hranili i davali prenoćište, međutim, nismo imali 30 dolara za vizu za sljedeću zemlju.

Tako smo zapeli u Damasku i nekoliko dana proveli na ulici. Odbili smo ponudu roditelja da nam plate kartu za povratak, vjerujući da će se neko čudo dogoditi da možemo nastaviti put. I potom nas je na cesti našao jedan bogati sirijski naftaš koji je čuo našu priču i ponudio nas smjestiti u hotel kako bismo lijepo doživjeli njegovu zemlju. Taj je hotel bio s pet zvjezdica, a dobri gospodin nam je u kuverti ostavio nešto keša da imamo za džeparac – što je nama bilo dovoljno novaca za preostalih pet mjeseci putovanja biciklom do egipatskih piramida. Tada sam naučio bitnu lekciju – da ako čovjek sluša svoje srce, zna što radi i trudi se raditi to ispravno, Put mu pomaže kad god zapne, da se događaju čuda koja su toliko izvjesna da se mogu znanstveno dokazati. Da možemo računati na čuda.

Upravo to je jedna od brojnih zanimljivih tema o kojima sam pisao u svojoj posljednjoj knjizi "Degustacija slobode".

Posjetili ste Peru, o kojem ćemo uskoro doznati više, koji je bio cilj ove ekspedicije?

Bilo je nekoliko ciljeva. Prvo, s nekolicinom prijatelja sam još prije devet godina osnovao Klub za ekspedicionizam i kulturu kroz koji organiziramo istraživačke ekspedicije u najzabačenije dijelove planeta i potom te kulture predstavljamo u Hrvatskoj, kroz knjige, izložbe i evente kako bi širili međukulturalno razumijevanje i toleranciju ili samo slavili ljepotu planeta i čudo života. Imamo preko 700 članova, od kojih mnogi žele također putovati poput nas. Zato nam je cilj barem jednom godišnje organizirati putovanje koje je na granici turizma i ekspedicije – dakle, da nije baš prezahtjevno ili opasno, a opet da nije ni masovni turizam. Zato smo ove godine izabrali ići u Peru koji ima fantastičnu prirodu, visoke planine, drevnu kulturu pretkolumbovskih naroda koji s tom prirodom bili povezani, te današnju bogatu kulturu ljudi koji i dalje žive u skladu s tom prirodom.

Putovanje je bilo podijeljeno na tri hodačke ekspedicije. U prvoj smo Inca trailom išli do drevnog Macchu Picchua, upoznali se s kulturom Inka i aklimatizirali na 3000 do 4000 metara. U drugoj smo prešetali svetu planinu Ausangate gdje ljudi i dalje žive kao i prije petsto godina – uzgajaju ljame i alpake na visokim pašnjacima. Tu smo se aklimatizirali na 5000 metara i bili spremni za posljednji pohod i krajnji cilj: pokušaj uspona na vulkan Coropunu – 6425 metara visoko sveto brdo Inka. O tim ekspedicijama pišem mini serijal eseja-reportaža koji ću objaviti ovdje na Indexu.

Tko je bio s vama, točnije koliko članova je broji tim?

Bilo nas je šest iz Hrvatske plus tim lokalaca. Pored mene tu su bile četiri planinarke koje su se odlično spremile za takav put te jedan mladi gospodin velike volje kojem je prije Perua najviši vrh koji je ikad popeo bilo Sljeme. Na svakoj ekspediciji s nama je išao i profesionalni peruanski ekspedicijski tim. Vodič i kuhar te sedam, osam nosača ili tri, četiri konjušara s mulama, ovisno kako na kojoj ekspediciji.

Kako financirate svoja putovanja?

Puno radim. Nemam naslijeđenu lovu ili bogatu tetku nego radim dan i noć kao slobodnjak, pisac i fotograf, dakle, prodajem svoje knjige, fotografije i reportaže, držim predavanja i od toga pokrivam možda polovicu troškova putovanja i život u Zagrebu, a ostatak za putovanja i ekspedicije nalazim kod sponzora.

Jeste li se ikad našli u tako teškoj situaciji da ste pomislili kako više nikad nećete na tako težak put?

Naravno da i u tome ima svjetlijih i tamnijih trenutaka kao i u svemu. Nakon što sam se četiri godine bavio traženjem posljednje divljine po najnepristupačnijim džunglama i močvarama – i na posljednjoj ekspediciji zaradio malariju s kojom  sam se zezao i borio pola godine – donio sam odluku da neću tako skoro u vlažne trope, a sumnjam da ću se ikad više zavlačiti u malarične močvare. Tamo sam zapravo pronašao sve što me zanima, nemam tamo što više tražiti. To je poglavlje mog života uspješno apsolvirano. Zato sam se okrenuo malo prema hladnijim predjelima, ali evo i ovdje sam dobio pljusku ili upozorenje. 

Prilikom uspona na Coropunu, zaradio sam ozebline na nožnim palcima, pa sam završio u bolnici. Hvala Bogu sve je dobro prošlo, to jest prolazi, jer i dok ovo pišem palci su mi zamotani i svakodnevno odlazim na terapije kisikom u barokomoru. Ali u tim teškim trenutcima, pitam se zašto sve to radim, što znače ti znakovi. Jesu li mi te ozebline došle kako bi me upozorile da radim grešku u koracima, da su mi potezi krivi, ili samo provjeravaju moju odlučnost za dalje i drže mi lekciju sad radije nego kasnije kad ću možda biti na većim hladnoćama.

Teško je tu biti pametan. Treba jako duboko zaroniti u sebe i suočiti se sa svim strahovima i slabostima koje se tamo nalaze. Treba biti mudar da se razlikuje dobro od zla, a do mudrosti je dalek put. U svakom slučaju, trudim se nemilosrdno slušati svoje srce i nadam se da pritom manje griješim nego što donosim dobre odluke. A dokle će me to dovesti, pokazati će vrijeme.

Nedavno ste izdali i knjigu "Degustacija slobode", planirate li nakon ovog proputovanja napisati nešto novo?

Objavio sam dosad četiri knjige. Prve dvije su pratile određena velika putovanja. "Samo nek se kreće" opisuje moje inicijacijsko putovanje biciklom od Zagreba do egipatskih piramida. "Na putu u skrivenu dolinu" opisuje spomenuto desetomjesečno putovanje Azijom. Nakon toga počeo sam raditi zahtjevnije projekte.

Moja treća i najveća knjiga dosad "Džungla" kroz sedam ekspedicija u najzabačenije džungle svijeta tražila je i pronašla apsolutnu divljinu, koju čuva autentični čovjek kamenog doba. Nakon toga, u svom posljednjem spisateljskom projektu – u knjizi  "Degustacija Slobode". Zašto putujemo i kako time "mijenjamo svijet"  maknuo sam se načas iz putopisnog okvira i poigrao se popularno-znanstvenim pogledom na putovanja, te pokušao znanstvena promišljanja o raznim fenomenima putovanja približiti čitateljima kroz brojne uzbudljive anegdote i primjere sa svojih prvih deset godina putovanja. Ta je knjiga totalni hit. Čitatelji su je odlično prihvatili, rezultira zasad samo pozitivnim kritikama, kako od znanstvenika i struke, tako i od ljudi od 17 do 77 godina, odlično se prodaje i širi dobar glas i dobru poruku. A pojavio se i interes izvana pa se knjiga trenutno prevodi na engleski.

Imam već planove za barem dvije-tri knjige, ali to su sve veći, višegodišnji projekti. Nije mi više napeto otići na put pa napisati knjigu o tome. Moje novije knjige obuhvaćaju više putovanja koja su konceptualno osmišljena i povezana. Zanimaju me uvijek sve veći izazovi, a svaka moja knjiga trudi se razlikovati od prethodnih i ponuditi neki novi pogled. Srećom čitatelji to prepoznaju i nagrađuju me kupovinom knjiga, pa uspijevam biti jedan od rijetkih sretnika koji doista živi od svog pisanja.

Avanturistički duh vjerojatno nikada ne spava, koja je sljedeća destinacija?

Djevojka Maja i ja planiramo nastaviti našu afričku priču. Prošle smo zime putovali motociklom po zapadnoj Africi, a sad se spremamo zaputiti istočnom Afrikom skroz do juga. Plan je krenuti u studenom i putovati osam-devet mjeseci. Na putovanju ćemo na tri mjesta organizirati male ekspedicije na koje će se moći pridružiti i članovi KEK-a i drugi ljudi.

Prvo ćemo za Novu Godinu organizirati put do plemena doline rijeke Omo u Etiopiji – to su vjerojatno najslikovitija i najzanimljivija plemena u Africi. U veljači ćemo u  Keniji organizirati pohod na Kilimandžaro, a u svibnju safari u veličanstvenoj delti rijeke Okavango u Bocvani.  Kad putujem redovno se javljam te objavljujem kratke tekstove i fotografije na svojoj Facebook stranici. Kad sam, pak, u Zagrebu između putovanja, onda na istoj Facebook stranici postavljam objavljene i neobjavljene fotografije iz bogate putničke arhive, te širim razne zanimljive informacije  vezane uz putovanja.