Foto: 123RF/Press/Index

OD SVIH iritantnih, a u isto vrijeme brutalno nebitnih pojava u hrvatskom društvu, na samom vrhu ovog tornja intelektualne izdrkotine bez ikakve je sumnje zasjelo iščuđavanje "urbanog" dijela stanovništva nad "fenomenom" narodnjaka.

Ništa nije ispunjeno s toliko malograđanštine, ladičenja, neinformiranosti i izvještačenosti kao naša građanska dužnost da se javno sablaznimo nad "kuriozitetom" mladih koji masovno pohode narodnjačke klubove.

Ništa ne krije više neutemeljenog popkulturalnog fašizma od, u slobodarske ideje umotanih elitista, "kužera" i hipstera čiji šatro multikulti svjetonazor pada na testu istog trena kada se suoče s nečime što se ne uklapa u njihov ograničeni "mozaik prihvatljivog".

Kako je Coce postao Ceca

Ovog puta priče se dohvatila ekipa HRT-ove emisije "Oči u oči", a svi ostali mediji priču su prenijeli uz osupnute naslove o mladima koji masovno odlaze na cajke. Ma što mladi? Svi. Svi u Zagrebu. A ako je tako u glavnom gradu, u provinciji je deset puta gora. Narodnjaci trešte iz dječjih kolica. 

Profinjeno hrvatsko uho oduvijek je znalo prepoznati diskretnu razliku između Coce i Cece, Brege i Brene i Indire Vladić i Indire Radić, ali stvari se mijenjaju. Što nam se dogodilo? Kako to iskorijeniti? Zabranom?

Nema tog žanra koji bi liberalni Hrvat radije zabranio. U redu, postoji Thompson, ali ta je priča odavno nadrasla raspravu o ukusima i postala domaći (a ponekad i međunarodni) sport. Mješavina je to povlačenja užeta i maskenbala. Liberali se na tjedan dana maskiraju u zabrani sklone konzerve, a konzervativci im popuju o slobodi govora. Neobična vremena.

U ovoj fazi već polagano navijate za to da Perković ne ustukne ni pedlja jer konstruktivan i tolerantan dijalog rezultirao bi nestankom omiljene nacionalne razbibrige.

Tko nas, bre, zarazi?

Thompsona na stranu, ova besmislena rasprava traje gotovo trideset godina i čini se da je u ovoj fazi na životu drže isključivo mediji koji svakih nekoliko godina (pa i češće), u očitom nedostatku pametnije teme, posežu za starim zicerom i igraju na kartu poticanja zgroženosti kod domaćih malograđana, a oni bez iznimke prihvaćaju našu igru.

Glazbeni analfabeti, ljudi koji žive u uvjerenju da su dječji psiholozi samo zato što su napravili par klinaca, a posebno oni koji sociologiju definiraju kao "ono što se dogodi kad otvorim usta i serem o stvarima o kojima očito nemam pojma", odjednom pričaju o utjecaju "štetne glazbe" na mozgove mladih i društvo u cjelini.

Netko nas je, nitko ne zna kada, uvjerio da su cajke bolest koja se prenosi, ili s koljena na koljeno, ili s dugmetare na uho i mi i dalje u to slijepo vjerujemo.

A, bre, ce

Kakva je to prirodna ravnoteža narušena pojavom narodnjaka? Tko ili što je ugroženo?

Kultura? Nažalost, naša briga za kulturu počinje i završava s Nives Celzijus u Lisinskom. To je razina prosječnog hrvatskog kulturoljupca koji temu registrira samo onda kada se kultura nađe u istoj rečenici s nečim što ga uistinu zanima i što razumije. U ovom slučaju, to su sise Nives Celzijus.

A briga za glazbeni ukus mladih prečesto je samo eufemizam za ksenofobiju jer problem nije glazba već odakle glazba dolazi i tko ju je sa sobom dovukao. "Dotepenci", "čobani" i "opančari" koji su zagadili čistu Hrvatsku. Hrvatsku u kojoj se prije njihovog dolaska, uz čašicu porta, analizirao opus Dukea Ellingtona i polemiziralo o manifestu Tristana Tzare.

Ima tu mnogo teorija i opažanja, ali kada bismo sve te mudrosti rezimirali, dobili bismo: "Cajke su za seljačine, a ja nisam seljačina" ili "oni ti prvo idu na Thompsona, a onda na cajke". Ništa dublje ni originalnije od toga nije se pojavilo još od "Latinice" u kojoj se izreklo sve što se o ovoj temi izreći moglo. Nakon gotovo trideset godina mozganja, naše je "baltazarenje" izrodilo dva ili tri opća mjesta koja po potrebi začinimo frazetinom o ljudima kojima dopuštamo da "odgajaju našu djecu".

I prije nego se snađete, mali će Hrvati abecedu počinjati s "a, bre, ce".

Greška u matrici

O kojem fenomenu vi pričate? Fenomenu izlaženja u klubove? Fenomenu opijanja uz glazbu? Dakle, čak i da poželite normalno popričati o bilo kakvom fenomenu vezanom za narodnu glazbu, trebali bismo popričati o fenomenu Hrvata koji nakon gotovo 30 godina lupanja glavom u zid i dalje vjeruju da su cajke neka "greška u matrici", anomalija koja objašnjava kako se "najnapredniji narod u regiji" strmopizdio u balkansku kaljužu.

Kako nam se to dogodilo? Nama. Kulturnoj velesili.

Ovaj dugogodišnji trud da na životu održimo "Rat protiv cajki" ne samo da nam se obio o glavu stvorivši veći broj fanova već i hrani posebnu vrstu dozlaboga dosadnih, umornih, ksenofobičnih, ograničenih i neupućenih glazbenih purista koji u jalovim nastojanjima da dokažu tobožnju intelektualnu superiornost dokazuju upravo suprotno - da su ponekad najveće budale.

Oni ili mi? Nitko ne zna... Nitko ne zna šta to sijaaaaa!

S distance se bave glazbom koju ne slušaju, ne razumiju i ne vole. Narodnjaci koje oni citiraju već odavno ne postoje. Tema kojom se bave već odavno nije tema. Njihove reference zapele su u devedesetima. Dok oni podrugljivo ponavljaju "suzama sam lepio tapete", svijet ide dalje. Tapete su odavno promijenile dezen. 

Narodnjaci se šire i pomiješani su s toliko različitih stilova da se i sami ponekad nađete u nedoumici jer na glas govorite "govno", ali duboko u sebi mislite: "Dobar instrumental". Eto, jučer smo doznali da su "oni" postali "svi". "Svi u Zagrebu idu na cajke". SVI! Connect i Severina već izvode pjesme na ekavici, a ako su nam uspjeli uzeti najbolje od najboljih, mi obični smrtnici nemamo šanse.

Realno, teško je i postaje sve teže, ali alternativa uvijek postoji i nitko nije prepušten Aci Lukasu i Sandri Africi. Oni, ako to zaista želite, mogu biti samo plakat koji viđate u gradu. Koncert u klubu u koji nogom ne biste kročili. Event na Facebooku na koji redovito odgovarate s "not interested".

Ako je ovo ikada i bio fenomen, to već odavno nije. Mladi odlaze. Neki na rock koncerte, neki na rap, neki na cajke, a oni najpametniji - iz države u kojoj je ovo još uvijek goruća tema.