Hrvat je živio s poglavicom u Amazoniji: Lakše se nosim s izazovima u džungli nego onima izvan nje
Foto: Privatni album
PETAR RIKIĆ iz Koprivnice ima tek 25 godina, a već je proputovao puno više nego što većina ljudi proputuje čitav život.
Njegove ekspedicije uključuju put do Nordkappa motorom, koji je trajao četiri tjedna, put oko svijeta prilikom čega je prošao 40.000 kilometara motorom u pet mjeseci, ekspediciju Panamericana u kojoj je kroz 21 mjesec prošao 100.000 kilometara, troipolmjesečno putovanje na Ande i u Amazonu, te potom još jedna "misija Amazona" koja je trajala 11 mjeseci.
Porazgovarali smo s njime kako bismo saznali što je sve proživio, što ga goni na takva daleka putovanja, ali i kako bi udijelio pokoji savjet svima onima kojima je želja zaputiti se na neku od dalekih destinacija.
Kad ste počeli s (velikim) putovanjima?
Odrastao sam uz planinarenja, sport, prirodu i očuvanje prirode. Da bismo živjeli slobodnije, prodali smo tek sagrađenu kuću, isplatili kredit i banku, a od ostatka pokrenuli mali sezonski posao. Otad je sve krenulo još pozitivnije. Više sam se fokusirao na posao i svoje ideje nego na školu, a umjesto gradnje kuće, otac i ja (tada s 15 tek godina), otišli smo u Indiju i Nepal. Bilo je malo nezgodno jer je u Nepalu 2004/05. trajao rat. Međutim, sve je prošlo dobro, a Himalaja i Nepal kao vrhunski profesori, odredili su moj budući smjer.
Nastavio sam raditi i prikupljati sredstva, živio pomalo spartanski, često kampirao, trenirao, učio vještine koje će mi trebati za ono što sam smjerao, alpinizam, borilački sportovi, plivanje, jahanje... i onda 2008. s napunjenih 18, kupio sam terenski motor i bez dobre opreme, sam, po vrlo hladnom vremenu, uputio se na krajnji sjever Europe, do Nordkappa. Bilo je vrlo oštro, ali za mene dobar početak.
Iduće 2009., s 19 godina, uz dosta improvizacija na motoru, u rabljenim i tijesnim čizmama koje sam dobio dan prije puta, s nedovoljno sredstava, ali puno volje, otisnuo se oko svijeta. Mnogi su bili iznenađeni, međutim, Alpe, prerija, Rocky Mountains, Arktik, Sibir, pustinja Gobi čekali su me, a ja više nisam mogao čekati njih. Epska ekspedicija OKO SVIJETA '09 uz pređenih 40.000 km, i dosta izazova na terenu, postala mi je vrhunska škola, a nekima poslije odlična inspiracija. Onda je uslijedilo ostalo.
Što vas je tome privuklo?
Osim što sam radeći od 13. godine naučio raspolagati novcem, naučio sam, ono što se mene tiče, dijeliti na bitno i nebitno. Želja za upoznavanjem svijeta, drukčije kulture, učenje usput, a isto tako, i povezivanje ljudi te pomaganje prirodi da dođe do daha, za mene je bilo bitno, pa sam se rano usmjerio k tome.
Kakva vas mjesta posebno privlače i zašto?
Uvijek su me više privlačile pustinje planine i šume, predjeli manje dirnuti utjecajem industrijskog čovjeka, znači Himalaja, pustinja Gobi, Ande, Altiplano, kanadske šume, Sibir...
Međutim, tijekom ekspedicije PANAMERICANA 11/12, pri susretu s Amazonijom, moje putovanje dobiva vrlo jasan smjer i svrhu. Umjesto da nakon Aljaske odjurim kući i u javnosti se pojavim mašući knjigom, držim promocije o tom velikom putu, ipak biram džunglu, blato, mačetu, komarce i plemena Amazonije.
Kako sam naveo, otkad sam zakrenuo u Amazoniju, ne putujem radi putovanja, avanture ili da bih dobio materijale i priču. Cilj nije ni idila života s plemenom, antropološko istraživanje, a niti potraga za spiritualnim iskustvima. Sve to doživljavam, upijam, učim i osjećam, učim i jezike, ali sve to je usputno.
Za razliku od ljudi koji se kratko zadržavaju, samo radi izrade materijala, ja se zadržavam dosta dugo, katkad mjesecima. Dajem vremena i sebi i ljudima te tako dobivam ono bitno, a to je povjerenje i svrhu puta od koje dobro nemam samo ja, već i ti ljudi tamo, priroda i šira zajednica.
Svi oni koji rade projekte, ekspedicije (znanstvene, sportske...) i putovanja s pozitivnom svrhom, pri čemu je cilj sačuvati, podržati, zaštititi prirodu, kulturu, te postići nešto vrijedno i plemenito, smatram vrlo bliskima te ih poštujem i podržavam.
Što radite prije odlaska na put, kako izgledaju pripreme?
Primarno sakupljam sredstva, to mi je uvijek bio glavni dio pripreme. Provjerim koliko imam mjesta u putovnici, ako treba riješim vizu... fizički sam uvijek spreman.
Vrlo bitno, i ono što podržava i oplemenjuje moje odnose s ljudima, to su darovi. Poslovnim ljudima, političarima, konzulima.... koje isto srećem i s kojima obavljam razgovore, pristupam sa svojom knjigom, a često i s kravatom, koja je naš originalan dar. Plemenskim šamanima poklanjam vučedolsku golubicu, a poglavicama, ono što ih uvijek obraduje, ručno kovane noževe koje izrađuju moji prijatelji. Osim što pokloni pojačavaju dojam mojih riječi i djela, oni i dostojno predstavljaju zemlju iz koje dolazim.
Do koje se mjere infiltrirate među lokalno stanovništvo, jeste li ostvarili odnose koji još uvijek traju?
Potpuno. Prilagodim se prilikama, u džungli pomažem, gradim nastambe, popravljam krov, krčim šikaru, imao sam krvave žuljeve od posla, odlazim u ribolov, lov u džunglu na nekoliko dana, naučili su me i cjelovit proces izrade otrova curare koji se koristi za lov... Budući da se radi o više plemena koja su u različitim stupnjevima kontakta s ostatkom svijeta tako je i moj pristup različit.
Prošao sam više rituala sa šamanima, par puta i s Ayahuascom, na dar sam dobio bojno koplje i puno drugih darova. Dobio sam čak i ime. Lideri, vođe plemena, primali su me otvorenih ruku, tako da sam kod velikog poglavice Raonia, iz plemena Kayapo, legende borbe za očuvanje Amazonije, tjednima bio gost baš u njegovoj kući. Drago mi je imati prijatelje kojima riječ vrijedi više od svih papira na svijetu i koji me smatraju svojim i pozivaju živjeti sa sobom.
Koji su izazovi takvog rada, aktivizma?
Postoje veliki izazovi na terenu, jer na prostoru Amazonije godišnje gine stotinu do dvije stotine aktivista, što samo za sebe govori nešto. U tim uvjetima, tražiti ispravan pristup, preuzeti obavezu izgraditi odnos, te povezati zajednice koje su katkada i same u "tradicionalno" napetim odnosima, zahtijeva veliki angažman i odgovornost.
Naftne kompanije i vlade koje nastoje pratiti svjetski trend razvoja, grade ceste kojima istovremeno dvosmjernim procesom, loše prodire u dubinu šume, a ono dobro odlazi. Osim krčenja šume što je opće zlo, ne odlaze samo materijalna dobra, već i ljudi. A kad ti ljudi koji su najbolji čuvari šume odu, otišlo je sve.
Pored plemena koja kontaktiraju s "vanjskim svijetom" postoje i nekontaktirane zajednice koje su vrlo osjetljive. Tamo su stoljećima, nisu se izgubili i ne treba im pomagati da se nađu. Znaju za nas, ali su izabrali svoj put. Treba im njihov iskonski prostor i mir od nas. Dio ljudi sa zapada imaju potrebu njihovog otkrivanja i objavljivanja toga kao senzacije, što je dodatni izazov onima koji se trude da ih se sačuva.
Na terenu sam imao raznih iskustava, ugriz otrovnog pauka u džungli, skidao se sebe i po tridesetak krpelja dnevno, komarci, zmije, operativno su mi ispod kože vađeni živi paraziti veličine punoglavca, pokušaji pljačke, boravio sam na teritoriju plemena gdje ljudi ostaju probijeni kopljima, boravio kod Shuara koji su poznati po smanjivanju odsječenih glava, dio vremena proveo sam i s odmetnicima od zakona, zajedno s plemenskim ljudima sudjelovao sam u prosvjedu protiv vlade Brazila, bilo je suzavca, pucnjave, ranjenih, ali to je dio moga puta koji nije uobičajen.
Osim ulaganja truda na terenu, rizika po zdravlje i sigurnost, rješavanja svojih grešaka i propusta, izazov je stvoriti sredstva za potporu projekata zaštite Amazonije. Budući da taj dio zahtijeva i djelomičnu potporu javnosti to je, pogotovo kod nas, dodatni izazov.
Budući da je kod nas status avanturist, putopisac, fotograf na terenu, vrlo cijenjen, zanimljivo je vidjeti kako se dio ljudi više bave medijima, a manje putovanjima, istovremeno zauzimajući medijski prostor i stvarajući krivu sliku o svijetu, putovanjima, avanturi, a i o putnicima pa često ljudi sa stvarnim projektima (biolozi, antropolozi, volonteri...), kad imaju nešto za reći, teže dolaze do riječi i do prostora. Zasad se lakše nosim s odnosima u džungli, nego ovim izazovima izvan nje.
Koje su negativne strane putovanja na drugi kraj svijeta, u kulture koje nisu nimalo slične našoj?
Ako putujemo s dobrim namjerama mislim da negativne strane ne postoje. Putovanje otvara vidike, rješava nas predrasuda i obogaćuje čovjeka iskustvima. Sve što čovjek vidi i doživi može biti poučno. Tamo negdje daleko, ne vidim ništa negativno, tamo je onako kako je. Na nama koji putujemo je da to prihvatimo. Ono negativno više može doći od nas ako postupamo s predrasudama, netaktično ili neetički.
Nastojati da se putovanje ne pretvori u čisto potrošačko, paziti na prirodu, ljude, izbjeći suptilnu dominaciju koja nastaje iz moći novca kojeg nosimo u džepu i potrebe da svaki susret pretvaramo u priču i avanturu... i dati bar onoliko koliko dobivamo, jer nismo bitni samo mi i naš put, tu su i životi drugih ljudi koji se prožimaju s našim, a tu je i put prirode. Zato je uvijek dobro da u svemu, krenemo od sebe.
Od svih naroda koje ste susreli biste li mogli izdvojiti jedan koji je najsličniji Hrvatima i zašto?
Na jugu Patagonije, na Ognjenoj Zemlji, naišao sam na ljude koji osim što sliče na Hrvate, dosta drže do Hrvatske, a i govore hrvatski. Na toj hridi naselila se i živi kolonija naših iseljenika koji su tamo u većini, pa mogu reći da najviše na Hrvate sliče upravo naši iseljeni Hrvati.
Izdali ste knjigu "Oko svijeta" 2009. godine. Planirate li uskoro nešto ponovo ukoričiti?
Knjiga OKO SVIJETA '09 nastala je pomalo na brzinu u pripremi za odlazak na veliku ekspediciju PANAMERICANA 11/12. Bez obzira na veličinu puta i izazove priča je lagana, ali kao što sam već spomenuo, nije za široke mase, već za one koji su spremni, jer otvara zanimljiva pitanja i potiče na djela. Čista inspiracija.
Dugo se već vrtim oko Amazonije i plemena. Budući da dajem vremena i ljudima i sebi, tako mi se kroz odnose otvaraju vrlo zanimljiva vrata. Ispred mene su još dvije do tri ekspedicije u vrlo zanimljive zone duboke Amazonije, a onda nas, ako ne ostanem dulje u šumi, moguće do idućeg proljeća čeka nova vrlo, vrlo sadržajna i moćna priča.
Kako vam je uspjelo objaviti knjigu na engleskom govornom području?
Jednostavno. Znajući da imam vrijednu priču, a zbog toga što sam trebao novaca za nastavak puta, direktan kakav već jesam, bez okolišanja i nekog pristupa, javio sam se izdavaču koji se zbog zanimljivosti teme odmah zainteresirao. Budući da sam bio na putu u izdavačku kuću ušao sam u izlizanoj odjeći koja me pratila kroz pustinju i prašumu. Nakon pregledanih nekoliko strana knjige i razgovora, rečeno mi je: "Originalno". Knjiga se sada prodaje u čitavom svijetu.
Iduća knjiga odmah ide u prijevod te isto tako u svijet. Veliki dio sredstava od plasmana u svijetu, namijenio sam potpori organizacija za zaštitu Amazonije. Time osim direktnog zalaganja na terenu, ljudi i šuma primit će nazad ono što su mi daju.
Jeste li već pronašli mjesto na koje ćete se uvijek vraćati?
U Hrvatsku svakako, u Amazoniju pogotovo, jer je vidim i osjećam svojim domom, pozvan sam nastaniti se, ove godine izgradit ću tamo kolibu, zatim u Kanadu kod Tima i Corya, u Sibir kod Maxa, Bajri u pustinju Gobi, na Altiplano u slanu pustoš kod Guillerma, kod dekana fakulteta Don Drage u Mendozi...
Što biste kazali ljudima koji se tek spremaju odvažiti na jedno veliko putovanje?
Najbolje vrijeme za kretanje je upravo sada, svijet je još ljepši nego na televiziji, a i manje opasan nego što ga prikazuju. TV i novinari trebaju vas upravo u naslonjaču da gledate njihov program. Treba im publika, a bolje je, vjerujte biti igrač na terenu.
Što biste kazali svima onima kojima je to želja, ali misle da si financijski to ne mogu priuštiti?
Dio ljudi, iz svojih nekih razloga nastoji me prikazati s milijunima u torbi. Protiv novaca, kao i svatko normalan, nemam ništa protiv i volio bih da su ti ljudi u pravu, jer dobro znam kuda bi s novcem.
Moji prijatelji žive u kućama većim nego što je vikendica u kojoj živim. Za spavanje koristim madrac na drvenom podu, a osim putne odjeće druge i nemam. Svima se sviđa sjesti kod mene na pod, gledati u plamen kamina, a sviđa im se i moj način života.
Međutim, iako vide i imaju primjer, vrlo sporo se odlučuju na promjene. Tako da to pitanje financija, koje ljude iz naših krajeva često zanima više od samog puta, više je stvar izbora načina života, a time i prioriteta ulaganja energije.
U mom se primjeru, kombinacija sezonskog rada koji stvara prihod i ostavlja dosta slobodnog vremena, prihod od knjige i određenih institucija, uz skromnost na terenu, puno kampiranja, besplatnog smještaja i besplatnog boravka u džungli, pokazuje efikasnom.
Kod nas postoje dobre agencije koje organiziraju letove i putovanja, couchsurfing mreža kojom sam obišao veliki dio svijeta, neki putuju biciklom... vlak i autobus su vrlo povoljni. Skijanje u Austriji od dva tjedna košta kao mjesec dana puta po Indiji ili Tajlandu, zemljama starih bogatih kultura, blage klime i s vrlo ljubaznim ljudima, od kojih se učimo gostoprimstvu, a gdje se nijednom gostu i turistu ništa loše nije desilo u zadnjih 5600 godina pisane prošlosti.
Profesionalnost u smislu izvještavanja, članaka i ostvarivanja prihoda, izgleda atraktivno, ali to može biti i opasno. Slično jahanju, ako se početna ljubav prema konju pretvori u šibanje i utrku za rezultatom, pa konji lome noge, tako lako trkom za materijalima, afirmacijom i prihodom, čovjek gubi dušu.
Sve više o detaljima prikupljanja sredstava, bilo bi podcjenjivanje nečije sposobnosti i kreativnosti.
Vi ste se s jednog od putovanja niste vratili sami, doveli ste djevojku?
Da, uz mene u Hrvatskoj je Vanessa, djevojka iz pustinjskog plemena Wayuu. Zajedno smo u 11 mjeseci puta boravili kod nekoliko plemena, te od naselja do naselja, preplovili čitavu Amazoniju, od Tihog do Atlantskog oceana. Više puta su nas plemenski ljudi toplije primili zbog njenog plemenskog porijekla. Osim toga bavi se proučavanjem domorodačkih kultura, jezika, te izrađuje odličan nakit.
Koja je vaša sljedeća destinacija i zašto?
S obzirom na to da sam se vezao za Amazoniju, povezao s ljudima tamo, čekaju me prijatelji u više plemena. Svakako ću ponovo s njima sjediti uz vatru, slušati priče koje razumijem više srcem nego riječima, a onda, s obzirom na to da sam preuzeo određene obaveze obići još neke zajednice u dubini Amazonije.
I za kraj želim svima poručiti: Ne treba očekivati puno. Treba dati sve što možemo od sebe za ono u što vjerujemo.
Facebook
Google
