Foto: Index, HKP, Getty Images

POČELA je avantura Indexa i Hrvatskog kluba putnika. Nakon devet mjeseci priprema krenuli smo na put oko svijeta. Svijeta, koji je za mnoge od nas do jučer bio samo fotografija iz časopisa ili scena iz dokumentarca. Odjednom smo mi bili glavni glumici. Za Index piše Nikola Baraka.

>>> Pročitajte više o projektu Hrvatskog kluba putnika i Indexa.

"Pleso, 2 sata prije leta. Stiže ekipa iz Zagreba, Čakovca, Varaždina, Siska, Osijeka, Rovinja, Splita, Šibenika. Mnogi nisu ni spavali od uzbuđenja. Ušli smo se u avion za Moskvu, ali ruska prijestolnica bila je samo usputna postaja, prije ukrcaja na transsibirsku željeznicu. Ipak, stigli smo obići Crveni trg, mauzolej Lenjina, katedralu sv. Vasilija, Povijesni muzej, Kremlj i usput upijati vibru podzemne željenice, gdje svaka stanica izgleda kao muzej. Više nas je zanimala jedna druga stanica. Kultna transsibirska željeznica nezaobilazna je na ruti svjetskih pustolova, ali za lokalno stanovništvo, onda je jedini mogući način prijevoza zbog visokih cijena avio karata.

Duga je 9.289 km i povezuje Moskvu i Vladivostok na Tihom oceanu.  Očekivati luksuz u ovom vlaku suluda je ideja ukoliko ne platite kartu od preko 1500 eura, ali tada uostalom sve gubi smisao. Ovdje shvaćate da su tri litre vode zapravo jako mnogo, sasvim dovoljno da se okupate i operete zube. Čekanje u redu za wc je posve normalna pojava, a uski prostor već nakon prve prespavane noći i buđenja postaje jako prostran i dovoljan za četiri osobe, koliko ih se nalazi u svakom kupeu.  Samu ideju o gradnji željeznice, koja bi povezala St. Petersburg i luku Vladivostok (Vladar Istoka), odobrio je daleke 1891. godine car Aleksandar II, a dovršena je 1916. godine.

Tri su pravca ove pruge: Transsibirska linija, Transmandžurska linija, koja završava u Pekingu te Transmongolska linija koja se podudara s Transsibirskom do grada Ulan Ude na istočnoj obali Bajkalskog jezera.

Od Ulan Ude pruga nastavlja dalje prema glavnom mongolskom gradu Ulan Batoru, a svoj put završava kao i Transmandžurska linija u Pekingu. Nas je put vodio do Irkutska kroz koji prolaze sve navedene linije. Uputili smo se prema malom mjestu Listvjanki koje se nalazi na obali Bajkalskog jezera. Nismo vidjeli puno gradnje, tek lijepe primjerke drvenih kućeraka, ali susjedne Boljše Koti do kojih smo doplovili sa brodom je cesta ne postoji, odaju predivnu i netaknutu prirodu tog kraja.

S vidikovca se pruža zapanjujuć pogled na Bajkalsko jezero. Legenda kaže; ako se okupaš u njemu do koljena produžuješ si život za 5 godina, a uroniš li čitavo tijelo, živjet ćeš 25 godina duže. Veliki dio naše ekipe nije htio olako odbaciti ovu priliku. Temperatura vode u ljetno vrijeme ne prelazi 10-12 stupnjeva, dok je zimi veliki dio jezera zaleđen i lokalnim ljudima služi kao cesta. U jezero se ulijeva 300 rijeka i rječica, dok iz jezera izvire samo rijeka Angari, koja prolazi kroz grad Irkutsk i ulijeva se u Arktički ocean. Irkutska je najstariji i najveći sibirski grad i broji oko milijun stanovnika, a potom se ponovo ukrcali na vlak prema Ulan Udeu i konačno, u autobus za Ulan Bator.

Ćudljiva je ta zemlja Mongolija; o nekad velikom carstvu koje se prostiralo od Pekinga pa sve do naših krajeva svjedoči još jedino mentalitet stanovnika koji još u sebi čuvaju borbenost i impulzivnost.

U naslijeđe im je ostalo prostranstvo veličine tri Francuske, no ono je neusporedivo s carstvom Džingis Kana čije je ime danas maksimalno iskorišteno u turističke svrhe. 

Usprkos golemom teritoriju i obradivoj zemlji ovo je jedno od najrjeđe naseljenih prostora na zemlji. Mongolija broji tek tri milijuna stanovnika. Voze jako dobre automobile, pretežno jeepove, ali prometni kaos dostojan je grada od deset milijuna stanovnika. Ulan Bator je trenutno veliko gradilište, niču poslovni neboderi, nove stambene zgrade, obnavljaju se stare, uređuju nogostupi, postavljaju komunalni priključci za cijeli grad, asfaltiraju se ceste.

Investicije su buknule kada su otkriveni rudnici zlata. Zapad polako dolazi u ove krajeve, civilizacija prodire, a jurte sve više služe samo za turiste koji dolaze osjetiti pravi nomadski život koji je do prije nekoliko godina vodila velika veličina Mongola.

Velika prostranstva, na kojima stoka i konji slobodno uživaju u slobodi, protežu se dokle god vam pogled seže. Netaknuta priroda veliki je turistički adut Mongolije. U nacionalnom parku Terelj uživali smo u prirodnim ljepotama. Tu je i Turtle Rock čije stijene neodoljivo podsjećaju na kornjaču.

Noć smo proveli u tradicionalnim jurtama, a posjetili smo i lokalnu mongolsku obitelj u njihovom tradicionalnom domu i degustirali lokalne specijalitete, prije svega fermentirano konjsko mlijeko.  Nakon tog kiselog iskustva, vratili smo se u naše jurte, zapalili vatru, namjestili jastuke punjene rižom i spremili se za spavanje. S jutarnjim sucem krenuli smo na meditaciju i jahanje. Osjećaj galopa po mongolskim stepama životna je uspomena.

Nakon mongolske avanture uputili smo se u Peking. Grad s preko 20 milijuna stanovnika funkcionira u neviđenom redu. Čistoća je prvo što vam upada u oči. Prošetali smo se Tiananmenom, najvećim trgom na svijetu i obišli Zabranjeni grad. On je bio carska rezidencija dvaju velikih kineskih dinastija, Ming i Qing.  Odavde su 500 godina vladali carevi, a ime je dobio jer bez dozvole cara u njega nitko nije mogao ući.

"Običan" puk živio je izvan rezidencije, u Hutonzima, koji danas nestaju pred poslovnim neboderima.  Ono malo preostalih možete obići u rikši koje vam domaćini nude po cijeni od nekih 80 kn po osobi. Uz Zabranjeni grad, u Pekingu svakako treba vidjeti Nebeski hram i Ljetnu palaču koja je od 1998. upisana na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji, a nalazi se na obalama jezera Kunming. Jedna od najzanimljivijih kulturnih znamenitosti zasigurno je Mramorni brod koji mami ispred Ljetne palače.

Materijal koji je iskopan dok se stvaralo jezero iskoristio se za gradnju Brda dugovječnosti na kojem dominira trokatna palača, ljetnikovac carice Cixi. Unatoč prodoru zapadne kulture, Peking je ipak uspio sačuvati svoju kulturu, tradiciju i šarm.

Na nas je, jasno, čekao i Kineski zid. Većina posjetitelja odlučuje se na jeftiniju i bližu destinaciju Badaling, no mi smo radije obišli udaljeniji (i skuplji) dio Kineskog zida. Na Badalingu je uvijek rijeka ljudi, pa je odabir Mutianyua pun pogodak ako uistinu želite doživjeti monumentalnost ovog svjetskog čuda. Popeli smo se žičarom i trekingom, a spustili toboganom! 

Napunili smo baterije do novog putovanja. 21. rujna krećemo prema Južnoj Americi, a s nama će na put i reporteri Indexa koji će vam približiti kulturu drevnih Inka u Peruu i provozati vas Cestom smrti kroz Boliviju.

Još nam se stignete pridružiti na putovanju kroz Argentinu, Urugvaj i Brazil.  Sve informacije o projektu možete naći na stranici www.hrvatskiklubputnika.com.