Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Kostarike, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon 1. dio

>>> Karipski Rašomon 2. dio

>>> Karipski Rašomon 3. dio

>>> Karipski Rašomon 4. dio

Nakon nešto više od tri tjedna u unutrašnjosti, od Mexico Cityja, San Miguel de Allendea i Guanajuata do Guadalajare, Tequile i Oaxace, bilo je krajnje vrijeme pohitati onoj zavodljivoj omarini priobalja koja je u jednu ruku i bila svojevrsni cilj ovog bonvivanskog putovanja. Destinacija se zvala Puerto Escondido, kultno mjesto na pacifičkom pijesku koje je i danas, četvrt stoljeća nakon što je ovjekovječeno u istoimenom talijanskom filmskom hitu, oaza za romantične duše koje se ne snalaze najbolje okružene konvencionalnim i programiranim svijetom.

Egzotični mikrokozmos bosonogih i oskudno odjevenih

U taj egzotični mikrokozmos bosonogih i oskudno odjevenih stigli smo nakon 13 sati vožnje iz Oaxace, koja je, vjerovali ili ne, udaljena svega 256 kilometara. Riječ je o jednoj od najzavojitijih cesta ovog dijela svijeta kojom automobili prosječno voze četrdeset kilometara na sat, a autobusi gotovo dvostruko sporije. U kasnim noćnim satima ta prometnica postaje pakleno opasna pa većina prijevoznika ide preko Huatulca, a riječ je o "detouru" koji se bez pretjerivanja može usporediti s vožnjom na relaciji Split - Zagreb preko Sarajeva i Osijeka.

No kao sve drugo u životu, i ta je neudobna noć prošla, a kad nas je autobus onako zgužvane ispljunuo na sunčanu pacifičku obalu, sve je postalo nekako jednostavnije. Kako su prema predaji sjeverni i srednji dio Playe Zicatela "odvratno turistički" (riječ je o paradoksu jer backpackeri sebe ne smatraju turistima), smještaj smo pronašli na onom južnom - skromnom domu stotina drvenih kućica uokvirenih pješčanim alejama i palmama. Kao i ostatak slavne Zicatele, riječ je o pravoj surferskoj oazi s obzirom na to da zaljev ima veliki podvodni greben pa ocean i kada je miran, pri ulasku u njega stvara višemetarske valove.

Krah sna o školi surfanja: Godine kad sam se junačio bestraga su nestale

Tko me imao nepriliku upoznati, zna da su oni moja velika slabost. Već prvog popodneva, opsesivno prateći kako se poslušno formiraju u daljini pa uz strašan tutanj gordo prelamaju preda mnom, dobio sam neopisivu želju okušati se na dasci. Bit će tome već četiri godine da me u Riju jedan brazilski tinejdžer naučio surfati na prsima, a s vremenom sam praksu doveo do savršenstva, no škola surfanja u kultnom Puerto Escondidu trebala je predstavljati maturalni rad na ovu temu. Na moju veliku žalost, netom uoči puta ozlijedio sam koljeno, a kako nestabilnost nije jenjavala, počeo sam gadno dvojiti.

Panično se osvrćući za godinama kad sam se junačio, na koncu sam teška srca prihvatio da su bestraga nestale, zadovoljivši se ekstremnim kupanjem i suludo dugim sunčanjem (majka će biti sretna na što je spao moj bunt). No unatoč objektivnom hendikepu koji me često zna naoružati dječjim prkosom, nisam uspio dugo odolijevati čarima Playa Punte. U krugu od sto metara imao sam sve - štand s tropskim voćem za jutarnje smoothieje, restoran s najboljim tacosima u državi te bar sa živom muzikom. Više od svega, podatnu pješčanu plažu s koje svake večeri, u eksploziji boja na nebu, more proždrljivo guta golemu užarenu kuglu.

Državni krpelji noću gmižu po plažama

Upravo negdje u to vrijeme sutona susreo sam se s korupcijom o kojoj sam toliko često slušao u Meksiku. Glavni junaci ove groteske lokalni su policajci koji po danu poput guštera nepomično chillaju na suncu, a čim se spusti noć, kao predatori zauzmu mračne kutke plaže kako bi što spretnije hvatali prijestupnike. Naime, svaku večer barem petnaestak mladića i djevojaka završi u policijskom vozilu zbog konzumacije marihuane, a pred njih je stavljena odluka - platiti tisuću kuna kazne ili 72 sata provesti u zatvoru. Osobno sam uvjeren da isti ni ne postoji, ali nema onog tko u strahu neće pokazati novce.

Koliko su zapravo zlobni ti omaleni državni krpelji, govori i priča jedne Talijanke koju su u kasnim satima "uhvatili" na plaži. Na njihovu nesreću nije pušila marihuanu već duhan, a nakon što su shvatili da im prijeti pucanj u prazno, stali su je uvjeravati da je u Meksiku zabranjeno pušiti duhan te da i njoj slijedi predviđena kazna od 150 eura. Sve je pokušala, neutješno kaže, no na kraju se ipak morala povinovati i pustiti da je tandem prepredenih osmijeha svečano otprati do najbližeg bankomata.

Posjet obitelji koja čuva kornjače

No čak i ovakve stvari teško da su mogle narušiti kvalitetu života na ovom rajskom mjestu. Baš kao tajlandski Pai, i Puerto Escondido na neki me poseban način zarobio. Vrlo brzo znali su me svi, od prodavača do konobara i uličnih glazbenika, a stekao sam i nekolicinu prijatelja pa je izgledalo besmisleno bilo gdje dalje ići. Tako me barem uvjeravao jedan od onih stepskih vukova Hermana Hessea kakav čuči u svima nama, no nisam se dao nasanjkati. U takvim trenucima uvijek se pokušam podsjetiti da je sama bit putovanja konstantno napuštanje svakojakih komfor zona. Nažalost, najčešće u tome uspijem.

Prije no što sam smogao snage napustiti ovo mjesto, još sam iskoristio priliku posjetiti jednu obitelj koja živi s druge strane plaže, a do koje se može doći jedino plivanjem ili labirintom puteljaka udubljenih u klisuru. Važno je znati da se tuda proći može jedino za vrijeme oseke, dok s plimom stižu struje koje su u tim uskim tunelima prilično opasne. Naravno da sam se na drugoj strani zadržao predugo pa me na kraju uhvatila upravo ona. Srećom ne u punom intenzitetu pa su glavom platili tek knjiga i ručnik. Jedino što sam uspio spasiti jest mobitel koji sam poput baklje kipa slobode držao poviše glave.

Chiapas - dom urođenika

Obitelj koja se naselila u slamnatoj kućici podno palmi tu je već nekoliko godina, a njihova ideja nevjerojatno je nesebična. I dok njihovi sugrađani mahnito grade kuće, hostele, restorane i barove, pokušavajući isisati što više zelembaća, oni svake godine na nekoliko mjeseci napuste svoj stan u Puerto Escondidu i odlaze čuvati kornjače koje na toj plaži polažu jaja. Ne znajući da su vrlo plitko zakopani u pijesku, turisti su tuda svakodnevno marširali gazeći po njima. Ovi divni ljudi o svom su trošku ogradili prostor, tamo kuhaju i spavaju u hammacima, a žive isključivo od donacija. 

No dobro, sljedeće odredište bila je najjužnija savezna država Chiapas, a nakon još jednog dugačkog noćnog prijevoza, u ranim jutarnjim satima napokon smo stigli u San Cristobal de las Cassas - kolonijalni biser Meksika koji se nalazi svega stotinjak kilometara od granice s Gvatemalom. Naš domaćin bio je Jamie, profesor iz Veracruza koji je posljednjih pet godina proveo radeći tu. Sa simpatičnim učiteljem brzo smo otvorili desetke raznoraznih tema, a nije nam trebalo dugo da dođemo na onu urođenika kojih je tu, u postotku, više no u svim ostalim dijelovima Sjedinjenih meksičkih država, kako glasi službeni naziv.

"Nikad ne vozim pijan, ali iz potpuno drugih razloga"

Na temu smo doduše došli sasvim slučajno i to nakon što nas je u večernjim satima pozvao na piće. Iako je centar udaljen svega šest, sedam minuta hoda, predložio je da odemo autom. Usputno sam ga upitao boji li se policije, a odgovorio mi je da nikad ne vozi pijan, no iz sasvim drugih razloga. "U San Cristobalu policija nema alkotest i ne kažnjava zbog vožnje u pijanom stanju, ali postoji nešto čega se bojim više no samog đavla. Grad je prepun urođenika koji noću pripiti bauljaju, a ako nekog udariš, bolje ti je da se nisi ni rodio. Odmah te okruže i dok ne platiš odštetu, nema mrdanja." 

"A kolika je ona, nigdje nije propisano. Normalni zakoni za te ljude ne vrijede i oni imaju pravo na licu mjesta odrediti cijenu. Jedan moj kolega nedavno je udario prosijedog starca, a kad su ga okružili, ovaj je zaključio da želi 80 tisuća pesosa, što je oko tri tisuće eura. Problem je što se u tom trenutku nemaš kome obratiti, policija neće doći ni ako je zoveš. Moraš sve riješiti s njima, a pregovora nema. Dok ne isplatiš novac, neće te pustiti. Naravno, sasvim je druga stvar autom oboriti bijelca, onda sve ide preko osiguranja i nema problema, međutim s urođenicima..."

"Ovdje su urođenici šerifi i imaju svoje zakone i zatvore"

"Zbog toga želim biti potpuno pribran, ako mi i neko pokuša smjestiti, što je često slučaj. Misliš da se meni vozi 20 na sat po cijelom gradu, ali jednostavno se ne usudim brže. Znaš, kad dođu ovdje i vide kako su siromašni, kakve poslove rade i u kakvim uvjetima žive, svi kažu jadni urođenici. Bijelci i njihova moderna država sasvim su ih uništili. Možda je na sjeveru Meksika zaista tako, ali ovdje su oni šerifi i nitko im ništa ne može. Znaš, Chiapas je bio samostalna država koja se prije stotinjak godina svojevoljno priključila Meksiku zbog straha od Gvatemale, tako da imaju priličnu autonomiju.

"Kao što pretpostavljate, većina njih živi na socijalnoj pomoći, a ono što smatram velikim problemom jest novac koji im se daje kao dječji doplatak, a koji iznosi nekih stotinjak dolara po djetetu. To nije neki novac, ni ovdje se s njim ništa ne može, ali ako imate sedmero ili osmero djece, što praktički svaka urođenička obitelj ima, onda govorimo o priličnoj svoti. Nažalost taj novac nikada se ne ulaže u kvalitetniju odjeću i obuću djece ili u poboljšanje njihove prehrane, već ih troši glava obitelji kako joj se prohtije."

"Svakom je muškarcu ideal napraviti desetoro djece i onda lokati od novca dječjeg doplatka"

"Djeca zapravo nikad ne vide nijedan pesos od doplatka, a već ih se s četiri godine tjera na ulicu da prodaju nešto i zarađuju. Kakvo obrazovanje, ono ne donosi novac u kuću, barem ne kratkoročno. Na kraju taj novac najčešće potroši muškarac na alkohol koji se kod kuće izležava, dok žena i djeca bjesomučno od jutra do mraka obilaze ulice kako bi prodali nešto od voća, povrća ili ukrasnih predmeta koje izrađuju. I kada uzmete u obzir sve to, postoji li ijedan razlog zašto bi oni htjeli mijenjati svoj način života?"

"Svakom muškarcu ideal je napraviti desetak djece, dobiti pristojna mjesečna primanja, a onda poslati ukućane na ulicu da zarađuju dok se on opija, a nitko mu ne može ništa. U njihova sela policija ne ulazi, tamo ne vladaju zakoni države i mogu raditi što požele pa tako uzgajati marihuanu. Jasno je zašto je Chiapas vrlo zgodan kada je u pitanju proizvodnja opijata. No nisu oni ti koji su visoko u hijerarhiji. Oni samo proizvode jer im nitko ništa ne može, a na vrhu hijerarhije uvijek je neki moćni bijelac."

U najmorbidnijoj crkvi na svijetu

Iako svjesni da je to samo jedna strana medalje, slušajući ove priče, nadalje smo s drugačijim očima promatrali te naizgled sirote ljude. A onda nas je, nakon par dana lutanja romantičnim gradskim ulicama, Jamie odveo u obližnje selo Chamula, gdje je smještena jedna od najneobičnijih crkava na svijetu, nekakav živi miks katoličanstva i poganih urođeničkih običaja. Izvana nije izgledala posebno spektakularno, međutim unutrašnjost, koju je nažalost bilo zabranjeno slikati i to pod prijetnjom zatvorom, bila je van svake pameti.

Mramorni pod bio je prekriven borovim iglicama, a po zidovima zapaljeno preko tisuću svijeća. Kako bi koja lokalna obitelj ušla, tako bi razmaknula iglice, sjela na tlo i počela postavljati nepregledne nizove voštanih svijeća. Jednom kad bi ih zapalili, nešto bi zborno mumljali, a pritom uzdizali fantu ili coca-colu, blagoslivljali je i pili kao kakvo sveto piće. Bila je to jedna sasvim suluda slika. No još više od obitelji koje su svetim američkim pićima odavale počast bogovima, šokirale su me četiri vračarice, smještene u kutevima crkve

Kad bi im prišla kakva nesretnica, pozvali bi je kraj sebe pa pod ikonom nekog sveca stale paliti crne svijeće. Nekoliko trenutaka pustili bi ih da gore, a onda se napili poxa, lokalne verzije rakije od kukuruza i stale pljucati po svijećama rasplamsavajući vatru dok mrmljaju nebesima. Jedna od njih kraj sebe je imala kokoš, a ja sam pun nepovjerenja, dobrih petnaest minuta, zurio u nju dok ju je njihala poviše voštanica. Samo sam čekao trenutak kad će je priklati. "Što ti pada napamet", prenuo me jedan debeli stari urođenik koji je valjda shvatio zašto buljim. "Ta mi smo kulturan svijet..."