INDEXOV PUTOPIS U ovoj zemlji korupcija je nepoznanica, a izrabljivanje skoro i ne postoji
Foto: Vedran Buble
VJEROJATNO nema zaljubljenika u putovanja kojem, gledajući kartu svijeta u pripremi neke sljedeće destinacije, pogled nije čeznutljivo bježao onom zaleđenom kolačiću na samom sjeveru Europe. To carstvo leda i vatre, glečera i vulkana, gejzira i vodopada. To nepregledno i nadasve divlje prostranstvo koje čovjeka tako spretno opominje na malenkost njegova postojanja i gdje se osjeća kao najusamljenije biće na planetu. Na sreću ili na žalost i sam pripadam grupi ljudi koji su od djetinjstva snivali posjetiti Island, međutim uvijek bi mi nekako ostajao izvan dosega, bilo zbog preskupe avionske karte ili enormnih cijena o kojima sam često imao priliku slušati. Vremena su prolazila, taj san sve je više padao u zaborav, kao da sam se usputno pomirio da će ostati uokviren kao jedna od onih neostvarenih želja koje vješamo po zidovima naših uzaludnih života, a onda je jedan od meni dragih prijatelja otišao trbuhom za kruhom na ovaj daleki sjever Europe.
U svega 24 sata, Island, dotad zakopan u bespućima podsvijesti, isplivao je na površinu, a sanjarenje je ubrzo toliko uzelo maha da sam cijelo ljeto proveo tražeći jeftinu avionsku kartu. Cijene su isprva bile sulude, no nisam odustajao, a onda sam jednog kolovoškog jutra igrom slučaja iskombinirao letove Easy-jeta na relaciji Dubrovnik - London, London - Reykjavik. Povratnu kartu kupio sam za svega 180 eura i tako si širom otvorio ta još do maločas nepristupačna vrata Islanda. Više nije bilo uzmaka i mogao je početi onaj najuzbudljiviji dio puta, planiranje, a s prijateljem Marijom na Islandu, sve je bilo višestruko jednostavnije. Tri dana bit ću smješten kod njega, u bungalovima hotela Miniborgir, gdje će on odraditi posljednja 72 sata šestomjesečnog ugovora kao kuhar, a onda ćemo iznajmiti auto i u sedam dana napraviti krug oko cijelog Islanda, punih 2000 kilometara. Naposljetku, zadnja dva dana provest ćemo u partijanerskom Reykjaviku, glavnom gradu u koji backpackerska krema svijeta stiže na provod.
Mjesec i pol dana strpljivo sam čekao dan odlaska, a onda sam iz toplih južnih krajeva Hrvatske preko Londona odletio na hladni sjever. Dok smo slijetali na kišoviti aerodrom u Keflaviku, kroz prozor sam s nevjericom gledao tu nepreglednu pustoš. Kako su ljudi uopće opstali ovdje, zapitao sam se, a bilo je to tek jedno u nizu pitanja koje sam uputio Mariju, vozeći se s njim prema Selfossu, gradiću u čijoj je okolici radio i proveo posljednjih pola godine. Nije mu bilo lako, kaže, Island je na mnogo načina negostoljubiv, ali zavolio ga je na jedan dijaboličan način. Na sva pitanja spremno je odgovarao, ponajprije zato što je nakon 180 dana opet imao priliku gužvati u ruci meko pakovanje Filtera 160 koje sam mu donio, a čiju je lokalnu inačicu plaćao suhim zlatom, odnosno gotovo stotinu kuna po kutiji. Zbog duhana ili što me vidi, ne znam, ali imao sam osjećaj da je sretan što pored sebe opet ima nekog svog.
Njegov gazda Orvar, a takvi se, kaže, u Hrvatskoj mogu izbrojati na prste jedne ruke, ustupio mi je jedan od najvećih bungalova u kompleksu. 80 kvadrata u drvu s deset kreveta, dvije televizije, dnevnim boravkom, kuhinjom, verandom s roštiljem i divnim pogledom na jugozapadnu islandsku pustopoljinu te privatnim jacuzzijem na terasi. Može li bolje, pitao sam se dok sam prvu večer, na vanjskoj temperaturi od svega nekoliko stupnjeva, zavaljen u vreloj vodi promatrao zvijezde. Za potpunu idilu nedostajala je još samo polarna svjetlost. Da, sezona aurore borealis počela je još sredinom rujna, međutim prava je sreća ugledati je. Valjda će biti prilike dok se ne vratim u Hrvatsku, no ako je suditi prema prognozi, koja je u sljedećih desetak dana zlosutno najavljivala gomilu oblaka i kiše, onda će to biti pravo malo čudo.
Sljedeća dva dana Mario je kroz jutro radio, a ja sam se šetuckao tim izoliranim crveno-zelenim imanjem (25km od najbližeg grada), diveći se njegovoj mentalnoj snazi. Nije bilo lako izdržati tu pola godine. Za popodnevne sate bio je predviđen obilazak takozvanog "Golden circle-a", prstena kojeg posjeti 95 posto svih turista i koji obuhvaća najveće islandske atrakcije. Prvi na tapetu bili su "Geyzir", najveći takve vrste u državi te spektakularan vodopad Gullfoss. Iako je bilo prilično hladno i kišovito, noć je padala tek iza 20 sati i tako nam davala jako puno vremena za opušteno razgledavanje. Inače, opseg tog slavnog zlatnog kruga iznosi svega dvije stotine kilometara, tako da je sam obilazak brz i jednostavan i što je najvažnije potpuno besplatan.
To je prilično nevjerojatno kada se zna koliko novca tijekom godine primjerice zarađuju NP Krka ili Plitvička jezera, ali domaćini sve to na ovaj ili onaj način nadoknade. Na Island sam došao s optimističnom namjerom da razbijem predrasude o ekstremno skupoj destinaciji, nepopravljivu tvrdoglavost naslijedio sam od majčine strane obitelji. Međutim, ta ideja već se drugi dan smrvila u prah. Na jednom od odmorišta uz Golden circle, zapravo nekakvoj zapadnjačkoj verziji Macole, stali smo nešto prezalogajiti, a mali burger, pet pilećih nuggetsa i jogurt platili smo 180 kuna. Sokić u tetrapaku koštao je 25 kuna, a još smješnije izgledale su cijene robe. 450 eura džemper, a 950 eura obična jakna. Odmah mi je postalo jasno da ćemo bankrotirati ako se nastavimo hraniti po ovakvim mjestima. Morali smo hitno reprogramirati ideju cijelog putovanja jer Island je skup kao đavo.
No dobro, vratimo se onom što Island zapravo je - pravo geološko čudo. Puno sam puta kao dijete na televiziji imao priliku gledati gejzire, pogotovo onaj razvikani američki Yellowstone, no ništa što sam vidio nije me moglo pripremiti na susret s ovim monstrumom. Koračajući uskim stazicama, okruženim smrdljivim sumporno-plavim lagunicama koje su kuhale na 70-ak i više stupnjeva, zastao sam pred velikim ograđenim jezercem i čekao. Uz uzdahe okupljenih nekoliko je puta zadrhtalo, kao da se igra sa strpljenjem posjetitelja, a onda se golemi plavi mjehur počeo pumpati da bi odjednom eksplodirao, šaljući uzavrelu vodu više od dvadeset metara u vis. Bilo je to fantastično iskustvo. Ta snaga prirode teško je koga mogla ostaviti ravnodušnim. Euforija se širila okupljenima kao plimni val, a ja sam pokušavao ostati koncentriran, jer na ovakvim i sličnim mjestima ponekad i jedan krivi korak znači teške opekotine.
Nakon što smo u nekih pola sata ispratili pet, šest erupcija (eksplodira u nepravilnim razmacima od dvije do pet minuta), zaputili smo se na Gullffoss. Iako mi je Mario do tada u nekoliko navrata pričao o njegovoj ljepoti i snazi, čak i pogibeljnosti (u kolovozu se jedan posjetitelj poskliznuo pri fotografiranju i zauvijek nestao), ono što smo zatekli iznenadilo je i njega. U srpnju je Gulffoss zbog manjka oborina bio uspavani div, no sada je to bila potpuno drugačija priča. Nakon desetak dana obilnih kiša potpuno je podivljao. Kažu da mu je snaga u takvim trenucima veća od Nijagarinih slapova. Gullfoss je uistinu prirodno čudo, a ono što posebno oduzima dah jest činjenica da se rijeka tu ne slijeva u nekakvo široko jezero, već ti milijuni kubika vode upadaju u prirodni klanac i udaraju u stijenu svega desetak metara udaljenu. Stvara to jedan huk koji očarava, ali istovremeno i ulijeva određeni strah u kosti.
Kaže se da su Islanđani kao i priroda koja ih okružuje divlji, svojeglavi i drski. Pogotovo se to odnosi na starije generacije, nenavikle na svjetinu koja je počela paradirati njihovim otokom. S njima je vrlo teško komunicirati i prema strancima se odnose kao prema pripadnicima niže rase. Od onih koji rade na Otoku zahtijevaju da govore islandskim jezikom te da ostave sve što u tom trenutku čine i potpuno im se posvete. Mlađe generacije, a posebno pripadnice nježnijeg spola, prilično su drske, hodaju kao da je cijeli svijet njihov, no ipak za razliku od starijih shvaćaju turizam i temelje na kojima se on razvija. Nekakav ukupan dojam je da Islanđani smatraju da im ta njihova stoljetna i gotovo nedokučiva izoliranost daje za pravo da se tako ponašaju prema ostatku svijeta. Ipak su oni ti koji su se uspjeli sprijateljiti s ovim čudovišnim prirodnim okruženjem i donekle ga ukrotiti, što ih na mnogo načina čini posebnim.
Drugi dan obilaska Golden Circla posjetili smo krater vulkana Kerit, koji je za razliku od stotina ostalih vrlo pristupačan za obilazak. Autom mu se može prići na svega pedesetak metara, a onda uspon do samog ruba traje još par minuta. Boje su tu upravo nevjerojatne. Tamno i svijetlo zelena flora stapa se s desecima nijansi crvene. Napraviti krug po rubu izrazito strmog kratera poseban je užitak, a pečat na cijeli doživljaj daje modro jezerce koje se nalazi u utrobi ovog ugaslog vulkana. Teško je reći je li ljepši pogled na njega odozgo ili se bolje spustiti u podnožje i pojmiti taj golemi crveni oval koji te okružuje. Zapravo cijeli ovaj dio Islanda nalikovao mi je bojanki koju je neko živahno i maštovito dijete u trenucima inspiracije ispunilo nespojivim kombinacijama boja.
Između Kerita i Tingvellira, koji je bio naša sljedeća postaja, usputno smo obišli nekoliko okolnih sela, gdje smo se susreli s onim iskonskim nasljeđem protestantizma, u kojem crkvena zdanja nisu bezobrazno raskošna, već do iznemoglosti asketska. Drveni čak i aluminijski zidovi, skromne klupice i kameni oltar, bez zlatnih kaleža i inih drangulija kojima se odijevaju katoličke crkve. U šetnjama tim seocetima, susreli smo se i s tradicionalnim islandskim načinom izgradnje kuća. Na prvi pogled to su obične drvene straćare na čijim krovovima, kao da su desetljećima napušteni i zaboravljeni, raste trava i cvijeće, a zapravo je riječ o izrazito pametnim i korisnim objektima koji se puno bolje i kvalitetnije bore protiv nezamislivih nam zimskih uvjeta i hladnoće.
Još jedan od highlightova ovog dijela Islanda je Tingvellir - mjesto na kojem su se nekada ubijali zatvorenici i vješale vještice. Područje je ogromno, prati se tok divlje rijeke koja je praktički kroz srce planine izdubila korito. Teško je uopće opisati taj vulkanski kamenjar i puteljke kojima smo hodali. Imao sam osjećaj kao da se približavamo Mordoru i samo sam čekao trenutak kad će iz neke rupe iskočiti Gollum. Kako je cijelog tog popodneva neprestano sipila kiša, cijelom je doživljaju dala jedan mistični karakter. Nakon viđenog, nije mi nimalo čudno bilo što i dalje, u 2017. godini, čak 75 posto Islanđana vjeruje u vilenjake. Život na jednom ovakvom nadrealnom mjestu budi u čovjeku raznorazne strahove i potiče ga na svakojake halucinacije.
No da ne zabrazdimo preduboko u opise prirodnih ljepota, pomalo mi ponestaje riječi, osim opjevanih prirodnih ljepota, Island nudi i nekonvencionalna politička te ekonomska rješenja koja jako lijepo mogu poslužiti kao primjer brojnim državama svijeta. Naime, Island je jedina država koja se isključivo svojim snagama izvukla iz velike ekonomske krize otprije desetak godina, a jedan od ključnih koraka bila je nacionalizacija banaka. Da pojasnimo, još 2007. situacija na Islandu bila je praktički blistava. BDP je bio 35 posto veći no 2002., a nezaposlenost svega 2.3 posto. Onda je 2008. svjetska ekonomija doživjela kolaps, a kreditni slom najdirektnije utjecao upravo na Island koji je ostao bez izvora novca za saniranje dugova. U svega nekoliko mjeseci kruna je pala za 35 posto, propale su tri vodeće banke, deset tisuća Islanđana ostalo je bez posla, a čak njih 40 tisuća u jednom danu izbrisana je cjelokupna ušteđevina s bankovnog računa.
Da bi situacija bila još gora, od Islanđana se zahtijevalo da vrate dugove Britancima i Nizozemcima u iznosu od četiri milijarde eura, kojima je Island cijelo desetljeće bio raj za štednju. No na iznenađenje Europe i cijelog svijeta, Islanđani su kategorički odbili platiti dugove koje nisu napravili, zatim su smijenili Vladu i guvernera narodne banke, a spomenute privatizirane banke, koje nisu spašavali golemim iznosima iz državnog proračuna, već pustili da bankrotiraju, vratile u državno vlasništvo. Pojačali su izvoz, posebno u oblasti ribarstva, poradili na turizmu i proizvodnji aluminija. Kruna je devalvirala pa su ubrzo postali zanimljivi ulagačima. Pokrenut je turizam, a da se teška ekonomska situacija više ne bi ponovila, unijeli su promjene u Ustav tako da u reformama sudjeluju obični ljudi, koji ne smiju biti članovi stranaka.
Korupcija je domala praktički postala nepoznanica, izrabljivanje na radnom mjestu gotovo da ne postoji, a za nepotizam kao takav nema ni riječi u islandskom jeziku. Tako se primjerice u trgovinama, kinima ili drugim prodavaonicama vrlo rijetko može vidjeti osoba starija od 25 godina. Ne može se dogoditi da neki tatin sin postane poslovođa i onda naređuje ljudima s desetljećem staža. Napreduje se postepeno, ali sigurno. Možda najveća razlika u odnosu na Hrvatsku jest što na Islandu nema onih famoznih ljetnih turističkih cijena. Island jest bolesno skup, ali je takav neovisno o godišnjem dobu i za sve isti. Na ovom otoku, za razliku od Balkana, ljudi znaju da se ništa ne može napraviti preko noći...
No da ne odlutamo sasvim drugačijim temama, lako se poskliznuti na koru hrvatske stvarnosti, završimo za ovaj put. Mario i ja putovanje nastavljamo već sutra. Jurimo prema zapadnom poluotoku, gdje ćemo posjetiti glečer na koji su prema legendi dolazili vanzemaljci. Put nas dalje vodi preko Akureryja do Husavika, gdje ćemo navući termo-odijela i brodovima se otisnuti prema pučini sjevernog pola u potrazi za kitovima...
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati