Foto: Vedran Tolić/Index

HANA JUŠIĆ je kao redateljica kratkih filmova osvojila brojne nagrade žirija, kritike i struke.

Ove godine snimila je svoj prvi dugometražni film "Ne gledaj mi u pijat" i već je pozvana u program Dani autora na prestižnom festivalu u Veneciji, gdje je i nagrađena za najbolji europski film. Razgovarali smo o dojmovima s premijere, "Pijatu", hrvatskom i europskom filmu, snimanju incesta, pijanim izjavama i overdoziranju Josipom Rimac.

Kakvi su tvoji dojmovi s premijere filma "Ne gledaj mi u pijat" na Mostri?

Na Mostri mi je bilo jako lijepo, svi smo se osjećali pomalo nestvarno Nakon filma dosta ljudi nam je prilazilo da im se film svidio, projekcija je bila potpuno puna. Vidjeli smo klince kako kampiraju kraj crvenog tepiha ispred službenog programa, ali nažalost nismo vidjeli Michaela Fassbendera.

Za početak razgovora o filmu – jedno pitanje iz kontinentalne Hrvatske. Što znači "pijat" i zašto se ne smije gledati u njega?

Dosta ljudi misli da se kaže pjat, al' to se kaže tako u Splitu. U Šibeniku se kaže pijat i to znači tanjur. "Ne gledaj mi u pijat" je fraza, u Dalmaciji je dosta vruće, dosta života se održava na ulici, ljudi su ispred zgrada, bliski su jedni drugima, svatko doslovce gleda jedno drugom u pijat, zabada nos u život.

"Meni su ti filmovi smiješni, a drugim ljudima su degutantni"

Možeš li žanrovski predstaviti film? Prema traileru - film izgleda kao psihološka drama koja ima naznake trilera, pa čak i horora, a u medijima se spominje i da je film "crna komedija"?

Nema hororskih i trilerskih elemenata uopće, no imamo dvije povezane narativne linije. Ta priča oko Marijane je dosta melankolična, na trenutke tužna, na trenutke jako nasilna i sjebana i ona nosi tu neku tragiku. A likovi njene obitelji i okoline nose u sebi elemente crne komedije, oni su pomalo neki vražičci. Meni se u jednom trenu učinilo, zbog ljudi koji su gledali film, da ja možda malo previše imam neki iščašeni humor, ja vidim puno više humora u filmu nego što ga vide drugi. Većinom su reakcije ljudi da im film izgleda mračan, da im ništa tu nije previše smiješno, no ja se još uvijek nadam da će biti ljudi koji će pronaći humor.

To je baš kao u filmovima Todda Solondza. Ne da se uspoređujem s Toddom Solondzom, nego - meni su ti filmovi smiješni, a drugim ljudima su degutantni.

O čemu govori film, kako bi ga ukratko predstavila?

Glavni lik je cura koja se nije razvila po nekim kriterijima, malo je zaostala u društvenom životu, ona je u tom dosta tradicionalnom miljeu, gdje se vrlo dobro znaju društvene uloge, a ona je u glavi tinejdžerica, makar ima 24 godine, u smislu da nije zauzela poziciju u društvu, nema ni dečka ni prijatelja, kao da je neka mala životinja, nema još socijalnih vještina. Makar radi u laboratoriju u bolnici i ekonomski doprinosi obitelji, nema nikakvih prava. U jednom trenu njezin jako autoritativni otac doživi moždani udar i budući da mama i brat ne rade, ona zapravo iz ničega mora postati glava obitelji, a istodobno je tretiraju kao da još ima 12 godina.

Ona se tu počinje razvijati kao osoba i tražiti svoj put unutar stješnjenih okvira.

Koliko ti je to što si rođena u Šibeniku pomoglo da opišeš "malomišćansku" atmosferu?

Meni se čini da je Zagreb postao nekako out u filmovima, da su se ljudi čak i u sapunicama okrenuli prema lokalnom. Dalmacija je zanimljiva filmski, ali ne na način iz spotova Grdovića i klapa nego ta neka "prljavija" Dalmacija, iza turističkih kulisa. Kada sam došla sa snimateljicom Janom Plećaš, točno sam znala koje dijelove Šibenika želim prikazati, zapravo sam taj film htjela snimiti oduvijek. Jednostavno mi je blizak taj mentalitet, unatoč tome što ne živim tamo cijeli život. Često ljudi žele u debitantski film staviti stvari koje su ih obilježili kroz odrastanje i mislim da sam i ja to napravila. Možda sam neki ciklus svog odrastanja završila s tim.

Koliko si kalkulirala kada si smišljala priču filma?

Definitivno nisam kalkulirala. Imala sam te neke situacije u glavi – repetitorij glupih situacija i likova koji me zanimaju. Neke od njih sam iskoristila za kratke filmove, a sada sam sve to utrpala, pokušala u tome naći neku strukturu. Kada pišem nešto, najviše me muči struktura.

Jako me veseli postaviti svojevrsnu lutkinu kuću, izraditi malu kućicu i onda izrezati likove koje ću onda postaviti u njihove odnose i imate male situacijice među njima, ali mi se često desi da onda kada trebam iznijeti luk priče, da se malo pogubim i da pred kraj izgubim koncentraciju kako to sad završiti. Najviše me veseli ekspozicija, to stvaranje nekog novog svijeta.

Znači, uglavnom počinješ s likovima i onda razvijaš situacije? Ti likovi se dijelom temelje na ljudima koje znaš ili su fikcija?

Fikcija. Možda su to čak ljudi koje sam vidjela na cesti ili likovi koje sam vidjela u filmovima pošto imam osjećaj da su nekad puno više na mene utjecali filmovi nego život. Neke likove koje sam vidjela na filmu ili neke situacije iz filmova onda upakiram s nečim što znam. I uvijek pomislim na nekog lika: "Joj, koja bi mogla biti njegova priča". Ne mogu drukčije. To su te neke tipične 2 scenarističke vježbe: od situacije prema priči i od lika prema priči, a ja ne mogu nikada krenuti od situacije.

"Htjela sam pripadati tom gradu a nikad me nisu prihvaćali"

Jesi li ikada imala potrebu snimiti dokumentarni film, recimo baš o Šibeniku?

Šibenik je grad mojeg djetinjstva, bio me je užasan strah da ga pamtim na krivi način i da dolazim kao stranac. Opet, dobro je djelomično dolaziti kao stranac jer kad si previše u nečemu onda nemaš taj odmak. Da sam ostala tamo živjeti, da sam previše provela u tom gradu, ne bi vidjela neke stvari, ne bi mi neke stvari bile lijepe jer ne bi imala očuđenje prema njima. Ja nikad zapravo nisam živjela u tom gradu na način da osjetim kako je to živjeti u Šibeniku, da sam bila dio neke institucije unutar tog grada, kao što je recimo škola.

Stalno me to boljelo na neki način jer sam htjela pripadati tom gradu a nikad me nisu prihvaćali ponajviše zbog toga što ne pričam šibenski. Možda je ovaj film neko liječenje mojih frustracija s tim gradom, a ne pričam ni zagrebački pa sam onda uvijek nekako u tom identitetu bila malo pogubljena. Bilo bi super snimiti dokumentarni film, no ja jednostavno nemam žicu za dokumentarni film, iako ga jako volim gledati i pričati o njemu.

Ovo ti je prvi dugometražni film, imaš ulogu koja nosi cijeli film, a glumi je – potpuna debitantica Mia Petričević! Kako to? Hoće li se ljutiti glumci s Akademije?

To me stalno pitaju, ali ja stvarno mislim da mi imamo zbilja jako dobre glumce.

Jednostavno, taj lik Marijane sam baš tako zamišljala u glavi – ne samo izgled, nego i pogled, smijeh, način boravljenja u svijetu. Užasno sam htjela da to bude nešto autentično, htjela sam tu ranjivost, od nekoga tko je i pred kamerom još uvijek ranjiv, ali snažan. U jedmom trenu

sam počela razmišljati da to treba biti naturščik. Onda sam Miju upoznala na plaži, učinilo mi se da je to ta cura, pozvala sam je na audiciju, pristala je i "rasturila", pokazala da je prirodna, karizmatična i da zna glumiti.

Tvoje kratke filmove uspoređuju s kratkim pričama, pa i s poetikom Raymonda Carvera. Kako je bilo prebaciti se na dugometražnu formu, gdje ipak važe druga pravila i moraš više razvijati likove i priču?

Za kratki film sam uvijek razmišljala da je najbolje imati jedinstvo mjesta, vremena i radnje. 

Uzmeš jednu situaciju koju razradiš. To mi se čini najuspjelija dramaturgija – taj mali trenutak u vremenu. Kada sam išla raditi dugi film, imala sam puno malih trenutaka u vremenu, u biti puno malih kratkih filmova. Kao scenaristica sam morala raditi da se te scene povežu, da postanu jedan povezani proizvod. Imala sam sreće da su mi svi likovi koje sam na početku zamislila dovoljno držali pažnju i dovoljno su mi bili uzbudljivi da mogu za njih smišljati puno situacija, da mi nisu dosadili. Film je više sniman kamerom s ruke, jako je blizu protagonistima, puno je prljaviji, fluidniji.

Što kažeš na kritike hrvatskog filma da je, barem donedavno, bio ukočen i bez realističnih dijaloga?

Gledala sam baš nedavno neke poljske filmove iz 1970-ih i čini mi se da je i u drugim istočnoeuropskim zemljama, baš kao i u našim starijim filmovima bila prisutna teatralnost u filmskoj glumi. Čini mi se da je među srpskim glumcima bilo više prirodnosti, Pavle Vuisić je ekstreman primjer. Mislim da se u zadnjih 15 godina desio ogroman pomak, da sada imamo glumce koji su dobri filmski glumci. Čak mi se na trenutke čini da je želja za prirodnošću otišla u maniru, da sad ponekad imamo problem s određenom artificijelnom prirodnošću.

"Ne sviđa mi se što redatelj drka na te dvije mlade glumice"

Koji su ti omiljeni filmovi?

Od stranih mi je super "Neznanac na jezeru", jako mi se svidio brazilski "Neonski bik", talijanska "Čudesa", Izdaleka", "Jauja", općeniti mi se sviđaju latinoamerički filmovi, a volim i rumunjske filmove: "Policijski, pridjev", "Poza djeteta", Aferim"...

U zadnje vrijeme sam pogledala stvarno jako puno loših i iritantnih filmova koji su razvikani i koji su na festivalima postigli velike uspjehe. Jedan od najgorih filmova mi je "Adelin život" koji mi je užasno banalan, ne sviđa mi se što imam osjećaj da taj redatelj kao da malo drka na te dvije mlade glumice koje su hiperseksualizirane. Jedino mi se sviđa klasna komponenta, ali je ona do te mjere banalna predstavljena, kao oni jedu bolonjez, a ovi jedu kamenice.

Ne sviđaju mi se ni "Levijatan", "Bijeli Bog", "Jastog"... Kada sam vidjela cijelu tu scenu europskog filma koja je biznis,biznis, biznis, kao da mi se sve to raščaralo, kao da sam izgubila entuzijazam prema tim novim filmovima koji mi se često čine proračunatima i osrednjima.

"Volim likove koji su grubi jedni prema drugima"

Jedan od glavnih motiva tvojih filmova je razotkrivanje stvari o kojima se obično ne snimaju filmovi (igre moći u obitelji, ženska seksualnost, incest, zlostavljanje).

Volim likove koji su grubi jedni prema drugima, onakvi kakvi jesu, to nije nekakva skrivena patologija, nego baš otvorena grubost prema svom bližnjem, to me dosad zanimalo. Sada se stvarno više ne želim baviti s obiteljima, htjela bi snimati neke neznance, gdje nema prebliskih odnosa.

S kolegicom i prijateljicom Sonjom Tarokić snimila si par filmova, a u jednom intervjuu ste izjavile: "Obje nas najviše nasmijavaju najgore moronske komedije sa zahodskim humorom". Planiraš li snimiti komediju? Spominjale ste da ćete snimiti film "Tajnice"?

Sigurno bi to voljela, ali prema nekom tuđem scenariju. Nemam povjerenja u sebe da mogu misliti neke užasno smiješne fore, a nema gore od loše komedije. Projekt "Tajnice" je zamro, mada još uvijek imamo taj scenarij negdje i užasno mi je simpatičan. I u sebi sadržava malo zahodskog humora. Radi se o dvije tajnice koje idu vlakom skupa na posao i onda jedna od njih dobije proljev u kafiću na Glavnom kolodoru i druga je čeka, a sve je u tom nekom neprekidnom dijalogu između njih dvije.

Diplomirala si komparativnu književnost i anglistiku, pisala si filmske kritike. Pomaže li ti to teoretsko znanje pri snimanju filmova?

Mislim da teoretsko znanje ne može nikome previše pomoći, ali mislim da bi svaki redatelj trebao mahnito gledati filmove. Moraš stalno biti tome izložen, pa onda i nesvjesno učiš načine kadriranja i zakonitosti struke. Ne znam kako drukčije se izvještiti u tome.

"To je grozan osjećaj kada nekog mučiš zbog nekog svog glupog filma"

Snimaš filmove koji se bave neugodnim, mračnim temama. Kako je snimati te scene s glumcima? Snimala si i scene incesta s maloljetnom glumicom?

U jednoj od dvije scene koje su bile "najgore" bila je curica od 15 godina, u drugoj je bila Mia koja nema nikakvog iskustva na filmu. Milsim da ne pomaže to što sam žena, češće je to neugodnije snimati djevojkama nego dečkima, u obje situacije su dečki bili profesionalni glumci. Ja znam da bi meni bilo neugodno snimati takve scene i znam što prolaze, treba to snimati polako i pošteno. Sa Mijom sam prošla cijelu knjigu snimanja i koreografiju, ona je točno znala što će se desiti, kako će to izgledati, bitno je da uključiš tu osobu u taj proces na najpošteniji način i jedino tako može biti neeksploatatorski.

Što se tiče male cure u "Terariju",  ja sam se stvarno osjećala užasno jer me je ona mrzila u tom trenu. U "Terariju" bratić, koji je neostvarena, tužna osoba koja ne može ostvariti odnos s vršnjakinjama, navaljuje na mlađu sestričnu. U sceni kada ju treba pipkati - njemu je bilo neugodno, njoj je bilo neugodno, a znala sam da moram forsirati još repeticija zbog montaže. Kada sam joj šesti, sedmi put došla reći: "Možeš li, pliz, ponovo?", baš sam joj u očima vidjela da me mrzi u tom trenutku. To je grozan osjećaj kada nekog mučiš zbog nekog svog glupog filma.

"Jedino što je nama redateljicama zajedničko je – pička"

Možeš li razjasniti svoju poznatu izjavu: "Jedino što je nama redateljicama zajedničko je – pička"?

Taj intervju bio je za festivalske kronike kada smo ja i Sonja bile na Danima hrvatskog filma, bile smo već pripite i govorila sam neke stvari koje se inače ne bi usudila reći. Izjava je bila nesmotrena, ali stojim iza njenog sadržaja. Imam osjećaj da je nefer bilo to da nas redateljice strpavaju sve u isti koš samo zato što su se pojavile redateljice tj. žene su se počele više prijavljivati i upisivati na Akademiju. Između nas nisam vidjela nikakve prevelike sličnosti u poetikama. Primjerice Zvonimir Jurić, Dalibor Matanić, Ognjen Sviličić ili Zrinko Ogresta svi su muškarci pa nije da ih ikad po tome dovode u vezu i kažu "Muški novi val". Nisam odgojena sa sviješću da mi treba neka pozitivna diskriminacija, jednostavna sam htjela biti ravnopravni pripadnik hrvatske kinematografije, da se ne spominje moj spol.

Koji su sljedeći tvoji projekti?

Imam dojam da sam svoje preokupacije istrošila i da bi htjela nešto novo. Jedno vrijeme sam razmišljala napraviti film o nekoj ženi a la Josipa Rimac jer sam se zbog političke situacije u Hrvatskoj overdozirala medijima. Čak sam razmišljala snimiti neki povijesni film, npr. o maloj skupini ljudi koji se bori za preživljavanje u prirodi, recimo na Velebitu u 19. stoljeću.

Ali onda sam pogledala "Povratnika" i odjednom mi se ta ideja ispuhala.