Koja je zapravo razlika između dobrih i loših glumaca
Foto: Press
PODUŽI odgovor na pitanje koje se pojavilo na stranici Quora nedavno se proširio društvenim mrežama i internetskim portalima.
Naime, jedan korisnik postavio je naoko vrlo banalno pitanje pokušavajući doznati po čemu zapravo možemo razlikovati dobru od loše glume.
Na pitanje mu je vrlo jasno (i opsežno) odgovorio Marcus Geduld, redatelj, programer, predavač i pisac, a njegov se članak proširio društvenim mrežama i oduševio mnoge zahvaljujući jednostavnosti i nepretencioznosti.
Mi ga prenosimo u cijelosti:
"Ako vam bilo tko kaže da postoje objektivni standardi, puni su govana. To je stvar osobnog ukusa. Postoje trendovi. Postoje mnogi ljudi koji su voljeli glumu Philipa Seymoura Hoffman. No, ako vam se njegov stil ne sviđa, niste u krivu. U najgorem ste slučaju ekscentrični.
Ja sam redatelj koji s glumcima radi više od 30 godina i sin sam filmskog povjesničara. Dat ću vam svoju definiciju dobre glume, ali ono što stvarno želim naglasiti jest da ako, primjerice, kažem da je Pacino odličan i vi se s tim ne složite, moje iskustvo ne čini moje mišljenje ispravnim, a vaše pogrešnim. To samo znači da imamo drukčiji ukus.
Za mene je glumac dobar ako...
1. Uspijeva me uvjeriti da proživljava isto što i likovi koje glumi
U određenoj mjeri govorim o fizičkim ("stvarno su ga pogodili", "stvarno namjerava iskočiti iz vlaka", ali u prvom redu o psihološkim aspektima glume ("stvarno je uplašen", "stvarno je zaljubljen"). U slučaju da glumac djeluje kao da to lažira, svoj posao ne radi dobro.
2. Uspijeva me iznenaditi
Ovo je možda najnebulozniji uvjet, ali važan je. Osim ako se ne radi o zaista malim ulogama likova koji ne trebaju privlačiti pažnju na sebe (primjerice, zaposlenik u banci koji junaku izdaje ček), nije dovoljno da glumci djeluju realistično. Djelovati realistično je nešto što se podrazumijeva, ali drugi uvjet je taj da ne smijem predvidjeti svaku njihovu reakciju.
Pokušajte zamisliti reakciju žene u trenutku kada njezin dečko prekine s njom. Postoje mnogi iskreni načini koji će djelovati stvarno i ljudski, a ne kao neuvjerljiva reakcije nekog izvanzemaljca.
Mogla bi se rasplakati, histerično smijati, baciti mu vodu u lice, otupjeti od tuge ili ostati bezizražajna.
Posao glumca je znati razmjere ljudskih mogućnosti i dubinu vlastitih mogućnosti. Moraju izvlačiti stvari iz tog 'bunara' i iznenaditi nas. U suprotnom, postaju dosadni i predvidljivi.
Postoje mnogi načini na koje nas glumac može iznenaditi. Gary Oldman i Johnny Depp iznenađuju nas tako što vjerodostojno igraju broje, ali različite uloge. Jack Nicholson iznenađuje nas... Iznenadnošću. Iako nije kameleon kao Oldman ili Depp, nikad ne znate što će učiniti. No, kad to nešto učini, njegova je reakcija utemeljena u psihološkoj stvarnosti. Nikada ne djeluje lažno.
Christopher Walken, Glenn Close, Al Pacino i mnogi drugi u sebi imaju iznenađujuću opasnost. Pomalo vas plaše kad ste u njihovoj blizini jer osjećate kao da bi vas u svakom trenutku mogli zaskočiti i podivljati na vas. Kao da su tempirane bombe.
Naravno, postoje i mnogi komičari (primjerice, Julia Louis-Dreyfus) koji nas iznenađuju na različite luckaste načine. Ili Katherine Hepburn i Cary Grant u filmu "Bringing Up Baby". Apsolutno iznenađujuće i iskreno.
Još jedan dobar primjer glume koja nikad ne djeluje izvještačeno je Diane Keaton u "Annie Hall".
3. Ranjiv je
Odlični glumci s gledateljima dijele dio sebe koji mnogi od nas kriju. Uvijek su goli (neki su i doslovno goli, ali govorim o emocionalnoj razgolićenosti). Loši glumci drže gard. Ne žele podijeliti dio sebe koji smatraju ružnim, zlim, sitničavima, zavidnim itd.
Postoje mnogi primjeri glumaca koji su goli na pozornici ili na velikom platnu. Moja omiljena glumica je Rosalind Russell u filmu "Picnic". Pogledajte ga ako već niste. Glumi srednjovječnu učiteljicu koja strahuje od starosti i samoće. Postoji jedna potresna scena u kojoj muškarca moli da je oženi. Pred njim pada na koljena. Daje nam svaki djelić ponosa i dopušta da uplašeni, povrijeđeni dio nje izađe na vidjelo.
To je nešto što postoji u svima nama, to su dijelovi koje želimo sakriti. Međutim, to je skrivanje ima cijenu, a jedan od najvećih darova koje nam glumac može dati jest da za nas žrtvuje vlastiti ponos. Razotkrivaju se pred nama tako da mi to ne moramo činiti. Oni su kao Krist koji umire za naše grijehe.
Ovo je povezano sa svime o čemu sam dosad pisao. Kad su glumci razotkriveni i sirovi, to je nešto što nas uvijek iznova iznenadi. A ako to ne djeluje stvarno, onda nema smisla. U stvari, tu je emocionalnu razgolićenost prilično teško lažirati. Ako vam se ikad učini da vam glumac pokazuje neki tajni dio sebe, vjerojatno to i čini.
Primjeri (u mom slučaju) su Julianne Moore i Bryan Cranston. Isto tako, nađite vremena i pogledajte "The Browning Version". Raniju verziju, ne remake. Pogledajte Michaela Redgravea. Cijeli se izvrne i izbaci svu svoju bol.
4. Zna slušati
Fascinantno je gledati glumce kada ne pričaju. Neke od njih vodi ego ili su previše opterećeni tehnikalijama (prisjećanje tekstova) da bi se stvarno usredotočili na osobe s kojima glume. Neki pak drugi registriraju sve što čuju. Možete vidjeti da sve što čuju na njih fizički djeluje, kao da ih riječi šamaraju. Pogledajte Claire Danes. Ona je izvanredna slušateljica.
5. Ima dobro ugođeni "instrument"
Pod tim mislim da zna kako koristiti glas i tijelo kako bi što bolje odglumio određenu ulogu. To ne znači biti vitak i imati isklesane trbušne mišiće. James Gandolfini svoje je tijelo odlično koristio. Znao je kako se kretati i govoriti izražajno. Njegov glas i tijelo nisu se borili protiv njega niti zadržavali napetost koja bi bila neprimjerena njegovoj ulozi.
Jedan loš primjer: Kristen Stewart. Gotovo je bolno gledati je. Izgleda kao da bi radije bila bilo gdje drugdje, samo ne ispred kamere. Ona je (ili barem tako djeluje) vrlo svjesna svog postojanja.
Za mene je Hoffman izvanredan jer utjelovljuje sve ove vrline. Bio je vokalno i fizički nadaren. Nije bio u formi, ali svoje je tijelo znao koristiti. Kada biste ga pobliže promotrili u trenucima kad ne govori, vidjeli biste da pažljivo sluša druge glumce. Ono što su izgovarali duboko ga je pogađalo, a njegove reakcije organski su se razvijale ovisno o tome što je čuo.
Bio je iskonski ranjiv. Uvijek. To je ono po čemu se izdvajao. Uvijek ste znali da je ono što dobivate sirovo i iskreno. Ta njegova sirovost - uz inteligenciju i smisao za humor - njegov je rad činila iznenađujućim i svježim. Nikada se nije pojavio u nekom filmu i djelovao izvještačeno.
Ne mrzim Toma Cruisea onako kako ga drugi mrze. Po meni, većinu vremena djeluje uvjerljivo. Njegov je problem to što nije zanimljiv. Rijetko me iznenadi i nikada ne ponire u vlastitu sirovost ili ranjivost. Drži gard. Najranjiviji je bio u filmu "Eyes Wide Shut" i to je odlično odrađen posao. No, nije bio briljantan. A između ostalog, takve uloge za njega nisu uobičajene.
Imajte na umu da velik broj ljudi (koji nisu glumci, redatelji ili filmski fanatici) nije najjasniji oko glumačkog doprinosa filmu. I to je u redu. Publika ne mora nužno razumjeti tko radi što tijekom produkcije.
Velik broj ljudi misli da je glumac dobar ako im se svidi njihov lik. Ali to je puno češće rezultat dobrog scenarija nego dobre glume. Ili pak misle da je netko dobar zbog nekog impresivnog pothvata kao što je smršavjeti/nabiti kilažu za ulogu ili pretvarati se da je hendikepiran. To su uistinu impresivni pothvati, ali to u srži nije ono što glumci čine. Kada biste mi rekli da usporedim Dustina Hoffmana u "Kišnom čovjeku" i Dustina Hoffmana u "Krameru protiv Kramera", rekao bih vam da je odradio uzbudljiviji posao u "Krameru". U "Kišnom čovjeku" se uspio sakriti iza trika dok je u "Krameru" trebao biti iskren.
Neki ljudi misle da je gluma dobra ako im se svidi film. Keanu Reeves je, po mom mišljenju, grozan glumac - uglavnom zato što je drven i lažan. Često djeluje kao da čita s kartica. No, neki ga ljudi vole jer smatraju da je "Matrix" cool film. Miješaju film i glumca. Da je neki drugi glumac bio u toj ulozi, voljeli bi njega. Glumac nije ono što im se svidjelo. No, budući da je protagonist, usredotočeni su na njega.
I za kraj, mnogi miješaju glumčev privatni život i njegov rad. Tom Cruise je dobar primjer. On je Scijentolog, a mnogima se ne sviđa njegova religija. Ne vole njegovu glumu barem dijelom zbog toga što im se ne sviđa kao osoba. U određenoj bismo mjeri mogli reći da je i to znak loše glume ili da barem nije dovoljno dobar glumac da gledatelje natjera da zaborave na njegov privatni život. No, nekima ni to ne bi bilo dovoljno.
Trenutno, mnogi negativno reagiraju na rad Woodyja Allena i Mije Farrow, ali to nema nikakve veze s onim što se događa na platnu. Ne želim reći da su ljudi koji to govore u krivu, glupi ili ludi. Kažem samo da su njihove reakcije na glumce komplicirane i često nisu povezane s glumačkom izvedbom.
Reći ću još ponešto o glumi Keanu Reevesa i dodati da ne mislim da je bio loš samo u "Matrixu".
Postoji razlika između igranja rezervirane osobe i drvene glume. Štoviše, smatram da je glumiti rezerviranu osobu izuzetno teško (morate glumiti i pritom ne pokazivati mnogo), a glumci kojima to pođe za rukom su briljantni.
Anthony Hopkins u "Remains of the Day", Tommy Lee Jones u mnogim svojim ulogama, pa čak i Clint Eastwood u "Prljavom Harryju". Sve su to glumci koji su uspjeli prenijeti privid hladne vanjštine, a u isto nam vrijeme dati do znanja da se ispod površine događa puno više. Keanu Reeves djeluje kao glumac koji se pojavio i samo izgovorio napisano. Ne vjerujem da se ispod površine zbiva bilo što drugo osim možda nervoze. Ako ne dijelite moje mišljenje, to je u redu. Ne zaboravite, subjektivno je.
Budući da su se ispred mene izredali mnogi glumci, navikao sam na one koji riječi scenarista nisu u stanju učiniti vlastitim. Navikao sam i na neiskusne (ali i netalentirane) glumce koji se ne snalaze s riječima koje nisu njihove. Oni zvuče kao da nešto recitiraju ili čitaju. Zvuče skriptirano.
Poslušajte Keanua u ovom isječku, a posebnu pažnju obratite na dio oko desete sekunde. Mnogo toga što radi zvuči kao da mu nije pošlo za rukom uzeti riječi s papira i prebaciti ih u svoj um i tijelo.
Ne znam možete li zamijetiti razliku između Keanua i Tommyja Leeja Jonesa. Obojica su poprilično bezizražajni, ali razlika je u tome što Jones djeluje kao da izgovara vlastite riječi, iako se u oba slučaja radi o nečem što stoji u scenariju. Međutim, Jones se osjeća ugodnije u vlastitoj koži i u stanju je rečenice učiniti svojima."
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati