Foto: 123RF

"IMAM 30 godina i svim se silama trudim pronaći zdrav razum. Zbog svih tih kršćanskih škola, školovanja kod kuće, kršćanskih radnih kampova i različitih crkvi u različitim gradovima, postala sam psihološka, emocionalna i duhovna ruševina".

Ovo su riječi bivše vjernice koja je završila na terapiji kod psihologinje Valerie Tarico, a citat se pojavio u članku koji je s dr. Marlene Winell napisala za AlterNet.

I dok se čini kao da u današnje vrijeme klasični kršćanski fanatizam doživljavamo kao komično benigne i zapravo rijetke erupcije ludila na koje možete samo odmahnuti rukom (poput slučaja svećenika koji se bori protiv tetovaža "koje su djelo Sotone" ili iskrene ispovijedi vjernice koje to isto vjeruje za tajice), slučajeva poput ovog u uvodu više je nego mislimo.

Doduše, kad čujete da bivši vjernici o kršćanstvu govore kao o uzroku depresije, opsesivnog ponašanja ili posttraumatskog stresnog poremećaja, prva je reakcija da je riječ o pretjerivanju. No, zapravo je nevjerojatno koliko ljudi panično strahuje od smaka svijeta, proživljava promjene raspoloženja (od ekstaze izazvane božjom ljubavlju do misli o samoubojstvu zbog gađenja prema vlastitim grijesima) ili pak opsesivno razmišljaju o seksualnoj čistoći.

Naravno, fokus njihove diskusije u prvom su redu ekstremni slučajevi kršćanskog fundamentalizma koji počiva na doslovnom tumačenju Biblije, ali zanimljivo je vidjeti određene obrasce koji se mogu prepoznati i u "razvodnjenom" obliku s kakvim se i na ovim prostorima susrećemo.

Bez rizika?

Očito da u ovim simptomima postoji religijska komponenta, ali svi smo vrlo skloni za sve okriviti žrtvu i reći da je osoba i prije nego je "Boga" pustila u život bila sklona depresiji ili opsesivnom ponašanju. Ukratko, konstatirat ćemo da je vjera te osobe postala "zaražena" nekim postojećim psihološkim problemima. Neki će možda dodati i da se ne radi o "pravom kršćaninu" već osobi koja se nije molila iskreno, čitavim srcem i dušom.

Stvarnost je, naravno, puno kompleksnija. Istina je da simptomi poput depresije ili napada panike češće i lakše pogađaju one koji su za to genetski predisponirani ili su pak rezultat svakodnevnog stresa koji čovjeka iscrpi i učini podložnijim. No, istina je i to da kršćanska uvjerenja i način života stvaraju stresne situacije ili čak grade temelje za obrasce ponašanja koji uključuje zlostavljanje, traumu ili samoozljeđivanje, a prenose se iz generacije u generaciju. Isto tako, tijekom vremena religijska uvjerenja stvaraju misaone obrasce koji mijenjaju način na koji mozak funkcionira što ozdravljenje ili napredak čini puno težim.

Promicatelji religije inzistiraju da je njihov "proizvod" toliko moćan da je u stanju promijeniti život "konzumenata", ali na neki magičan način, vjeruju i da rizici ne postoje. Kao što nas je stvarnost naučila, ako je neki lijek moćan, najčešće dolazi s nizom izuzetno štetnih nuspojava, a religija je, barem za neke, uistinu jak lijek.

Moć religije

Kako bismo razumjeli moć religije, korisno je znati ponešto o strukturi ljudskog uma. Većina mentalnih aktivnosti gotovo da i nema veze s racionalnim i potpuno je nedostupna svjesnom umu. Preferencije, namjere i odluke koje oblikuju naše živote uvjetovane su našim sjećanjima i asocijacijama koje su pohranjene i prije nego što razvijemo sposobnost racionalne analize.

Sve to uvjetuje način na koji živimo naše živote, što nas čini nemirnima, koje ciljeve biramo, a od kojih odustajemo, kako reagiramo na neuspjeh, kako reagiramo kad nas netko povrijedi i koja je naša reakcija kada nekog povrijedimo.

Moć religije leži upravo u oblikovanju tih nesvjesnih procesa: okviri, metafore, intuicije i emocije koje funkcioniraju puno prije nego o njima počnemo svjesno razmišljati.

Neka su uvjerenja štetnija od drugih

Kad govorimo o psihološkoj šteti, određena su uvjerenja i prakse toksičnija od drugih.

Janet Heimlich je novinarka koja se tijekom karijere bavila zlostavljanjem i zanamarivanjem djece u kontekstu religije. U svojoj knjizi "Breaking their Will", Heimlich je identificirala tri karakteristike vjerskih skupina koje su posebno sklone štetnom utjecaju na djecu.

Klinički rad s onima koji se vraćaju u normalan život nakon toksičnih vjerskih iskustava, pokazao je da isti problem dijele i odrasli, a uz sve to, tu su još i specifične manipulacije koje pronalazimo kod fundamentalista i onih koji bibliju shvaćaju doslovno.

1) Autoritarizam - stvara strogu hijerarhiju moći i zahtijeva apsolutnu poslušnost. U većim teističkim religijama, na vrhu se nalaze bog ili bogovi koje na nižim razinama predstavljaju crkvene vođe koje vladaju muškim podanicima koji pak imaju kontrolu nad ženama i djecom.

Pojedine kršćanske sekte vrlo često promiču vladavinu muškaraca, a roditelji ponekad znaju fizički kažnjavati ili čak izgladnjivati vlastitu djecu po naredbi "zemaljskih vladara". Primjerci knjige "To Train Up a Child" svećenika Michaela Pearla i njegove supruge Debi pronađeni su u domovima triju obitelji koje su djecu kažnjavale do smrti.

2) Izolacija i odvajanje promiču se s ciljem očuvanja "duhovne čistoće". Evengelisti vrlo često upozoravaju vjernike da se ne miješaju s nevjernicima kroz brakove i prijateljstva, a nove preobraćenika često upozoravaju da se udalje od članova dalje rodbine ili prijatelja koji bi njihovo preobraćenje mogli propitivati. Školovanje kod kuće također je rješenja za one koji djecu žele udaljiti od ostalih izvora informacija koji bi ulogu crkve mogli dovesti u pitanje.

3) Strah - može se raditi o strahu od grijeha, pakla, apokalipse ili nemoralnih nevjernika. Sve to ljude tjera u grupe koje predstavljaju utočište od opasnosti vanjskog svijeta. Budući da takve grupe predstavljaju alternativu svim tim "užasima", svaka prijetnja toj grupi (bila to kritika, oporezivanje, znanstvena otkrića ili zaštita ljudskih prava) naći će se na meti straha.

Biblija stvara autoritativnu, izolaciji sklonu realnost utemeljenu na strahu od prijetnji

U kršćanskom svijetu, kontrola uma kombinirana je s uvjerenjima iz Željeznog doba prema kojima su žene i djeca vlasništvo muškaraca, da je fizičko kažnjavanje djece lijek protiv razmaženosti, da se svi rađamo razvratni i da nadnaravna bića od nas zahtijevaju bespogovornu odanost. U tom kontekstu, spas i pravednost pod konstantnim su napadom stranaca i mračnih duhovnih sila. Posljedica toga je da se kršćani moraju emocionalno, duhovno i društveno odvojiti od svijeta. U takvom okruženju i nije preveliko čudo vidjeti ljude koji iz svega izlaze povrijeđeni.

Važno je zapamtiti da ovakvo razmišljanje prodire u duboku podsvijest, a to je mjesto gdje "caruju" simboli, metafore, emocije i instinkti. Priroda i odgoj stapaju se u šablonu gledanja svijeta kroz koju se filtrira svako naše iskustvo. Šablona selektivno propušta samo one informacije koje potvrđuju određeni model stvarnosti, stvarajući pritom subjektivni osjećaj vjerodostojnosti.

Na društvenoj razini, ljudski rod stoljećima prolazi kroz ogromne mijene, polagano se odmiče od ideje da svijetom upravljaju sile dobra i zla i približava drukčijem shvaćanju svemira. No, kršćanska populacija (kao i mnoge druge) spada u skupinu onih koji se još uvijek nalaze u starom "sustavu".

Ciljaju na dječju um jer dječji um je ranjiv

"I evo me, 51-godišnji sveučilišni profesor koji se još uvijek oporavlja od rana koje su mi pravednici nanijeli kao djetetu. To je gnojna rana koja sporo zacjeljuje i koja mi svakog dana izaziva bol na različite načine. Mislio sam da sam iza sebe ostavio sve te Bog voli, bog mrzi stvari, ali nije tako. Tako dubok i zbunjujuć straj nije lako zaboraviti. Pojavi se svako malo u mom perfekcionizmu, mojoj melankoliji, godinama koja sam proveo u opsesivnom traženju sigurnosti osobnog spasenja".

Nigdje kontrast između poimanja djetinjstva nije oštar kao u razlikama stavova sekularnog i vjerskog svijeta. U biblijskom smislu, dijete se ne rađa s nevjerojatnim mogućnostima koje će u pravom okruženju procvasti kao predivni cvijet u vrtu za koji netko brine. Ne, djeca se rađaju u grijehu, slaba su, ne znaju ništa i sklona su buntu, treba im disciplina i netko da ih nauči poslušnosti. Nezavisno razmišljanje je ponos, a ponos je opasan.

Budući da je dječji um podložan vjerskim idejama, religijska indoktrinacija posebno je usmjerena na djecu koja su najranjivija. Kognitivni razvoj prije sedme godine ne uključuje sposobnost apstraktnog mišljenja. Razmišljanje je magično i primitivno i sve se svodi na crno i bijelo. Isto tako, mlada ljudska bića poštuju autoritet jer njihov opstanak ovisi o onima koji za njih brinu. Veći dio rasta i razvoja mozga odvija se u periodu nakon rođenja što mozak, samim tim, čini izuzetno osjetljivim na vanjske utjecaje. Posebno u prvim godina formiranja neuronskih puteva.

Do pete godine dječji mozak može razumjeti primitivnu uzročno-posljedičnu logiku i zamisliti situacije koje nisu doživjeli. Djeca tog uzrasta imaju zanimljiv pogled na stvarnost pa su sklona zamišljenim prijateljima, snovima koji djeluju stvarno i situacijama kada mašta zamagljuje stvarnost. Primjerice, djeci je sasvim logično povjerovati da Djed Mraz živi na Sjevernom polu ili da je prije više od dvije tisuće godina neki čovjek umro jer smo bili zločesti. Adam i Eva, Noina arka i pakao, sve im to djeluje prilično stvarno. Problem je u tome što je velik dio tih lekcija zastrašujuć.

Godinama je tehnika preobraćenja djece i adolescenata bila priča o Sudnjem danu kada će pravi kršćani otići na nebo, a Zemlja ostati u rukama zlog Antikrista i ući u eru vladavine anarhije.

Kada je suočeno s takvim mentalnim slikama i idejama, dijete nema sposobnost emocionalne samoobrane. Kršćansko učenje koje "zvuči istinito" u djetinjstvu, ima naviku "djelovati istinito" tijekom čitavog života. Čak i desetljećima kasnije, oni koji su samo odgojeni u kršćanskom duhu, a s vremenom su razvili intelektualni otpor prema tim idejama, osjećaju intenzivan strah ili osjećaj sramote kad nešto potakne njihovu podsvijest.

Štete mogu biti blage ili katastrofalne

Kako biste bili "uspješan kršćanin" potrebno je pronaći način da održite vjeru u nevjerojatno unatoč vlastitim sumnjama i dokazima drugih.

Međutim, čak i ako uspijete ograničiti priljev vanjskih informacija i svladati tehniku samozavaravanja, kršćansko učenje ponekad se "ne uhvati" i ne pusti korijenje, a taj osjećaj sumnje kod mnogih stvara krivnju, konflikte te na kraju i odbacivanje i napuštanje ideje koju smatraju nelogičnom.

Kod nekih taj osjećaj zna potrajati.

Neki vjeru prihvate u djetinjstvu, ali s odrastanjem ta vjera počinje nestajati i to kod njih stvara unutarnju borb s tom gomilom kontradikcija koje očito postoje između Biblije i crkve. I dok neki uspijevaju racionalizirati ili čak pronaći iznenađujuće alternative, druge to iskustvo zbunjuje i plaši jer imaju osjećaj da se njihov svijet ruši.

Problem dijelom može biti u roditeljima koji, ponekad i na ekstremne načine, "štite" djecu od vanjskih utjecaja (znanost, kultura, povijest, seksualnost itd,) što izaziva velike šokove jednom kad "napuste gnijezdo" i upoznaju stvaran svijet u koji se teško uklapaju.

Dr. Marlene Winell skovala je termin "sindrom religijske traume" koji je u današnje vrijeme i jedina dijagnoza povezana s religijom, a prepoznaje se po nizu simptoma koji su rezultat duže izloženosti toksičnom vjerskom okruženju i/ili traumi koja je nastala zbog napuštanja vjere.

Iako je slična drugim oblicima kroničnih trauma, religijska trauma ima određene specifičnosti. Problem je veći jer ni društvo religiju ne vidi kao problem i zapravo je uobičajeno krivnju svaliti na žrtvu. Nitko neće intervenirati, a simptomi su najčešće isti kao i kod depresije, napada panike ili anksioznosti.

Svima je grozno, ali ženama je najgore

Nagli odmak od restriktivne prirode religije kod mnogih izaziva osjećaj olakšanja, ali u isto vrijeme mnogima, pogotovo ako se radilo o nekom kultu ili fundamentalističkoj skupini, to predstavlja golemi razdor u životu, a što su u svojoj vjeri bili predaniji, to je trauma veća jer "veza" s Bogom bila je ponekad i centralni dio njihova života.

Kad na sve to dodate gubitak obitelji i prijatelja (Mormoni ili Jehovini svjedoci), mnogima to može biti prevelik udarac.

Uz već spomenuto ponižavanje i podređenost žena unutar ovakvih zajednica, valja baciti svjetlo i na to da sučeka ih još i niz uobičajenih prepreka s kojima se žene svakodnevno susreću.

A valja se podsjetiti i u kakva se društva vraćaju.

Zašto to još uvijek dopuštamo?

Većina velikih društava ne bismo mogli svrstati u kategoriju fundamentalističkih, ali itekako su slijepa za štetu koja religija izaziva. Štoviše, kršćanstvo je kulturna kulisa indoktrinacije, a Biblija i politika idu ruku pod ruku neovisno o tome radilo se o SAD-u ili Hrvatskoj. U svakom slučaju govorimo o teističkom autoritetu većeg ili manjeg intenziteta što isključivo ovisi o struji koja je u datom trenutku na vlasti.

Religijska trauma je nevidljiva jer kamuflira je povlašteni položaj religije u društvu.

Roditelji i dalje imaju pravo vlastitu djecu učiti doktrinama koje su dopuštene neovisno o tome koliko zle, ponižavajuće, diskriminirajuće ili mentalno nezdrave bile. Nije ih "kulturno" propitivati osim ako ne poprime zaista zabrinjavajuće razmjere, a tada je najčešće prekasno za neke.

Ovo će se trebati promijeniti kako bi se ljudima pomoglo da preuzmu kontrolu nad vlastitim životima.