Screenshot: YouTube

NAVRŠAVA se 41 godina otkako je u stravičnoj prometnoj nesreći poginula je Silvana Armenulić, jedna od najljepših i najpoznatijih pjevačica bivše Jugoslavije.

Listopad 1976: Svakodnevni život na kotačima, koji je vodilo troje poznatih izvođača narodne glazbe, tako se i završio: jedne večeri, na putu, uz strahovit tresak čelika...

Može li se zamisliti kako izgleda život u jednoj siromašnoj obitelji s devetoro djece. Sigurno nije sjajno. U takvom kutku rodile su se dvije sestre: Silvana Armenulić i Mirjana Bajraktarević.

Otac Mehmed bojao se da neimaština i siromaštvo ne odvedu njegovu djecu na stranputicu. Kako kažu u Doboju, vrlo lijepo je pjevao, ali je djeci pjesmu zabranjivao.

"Poštovala sam oca", govorila je Silvana."Kad sam počela pjevati po kavanama, promijenila sam ime da ne bih sramotila roditelje. Bila sam učenica srednje škole kada je igrao film "Gorki pirinač", sa Silvanom Mangano u glavnoj ulozi. Tada su me prijatelji prozvali Silvana, nalazeći neku sličnost s poznatom talijanskom glumicom. Kasnije sam odlučila uzeti to ime."

Deset godina je prošlo. Došli su prvi uspjesi, prve zlatne ploče.

"Sve moje pjesme dio su mog života", imala je običaj reći Silvana. Govorile su o životu, ljubavi i ljepoti.

"Šta će mi život bez tebe, dragi, kad drugu ljubav ne želim da imam. Sanjam te sanjam, skoro svake noći, samo si ti u srcu mom. Noćas mi srce pati, noćas me duša boli, teško je kad se voli, kad ostaneš sam..."

Za jednu od karakterističnih pjesama sama je napisala tekst:

"Srce gori jer te voli, moja ljubavi. Zagrli me, poljubi me, život brzo prolazi..."

Nema li u tome neke simbolike? U posljednje vrijeme tražili su je na sve strane. Odlazila je na koncerte, snimanje ploča, turneje. Dostigla je zenit, ali se često pitala - čemu sve to. Nije doživjela kao ostale školske prijateljice djevojačku mladost, a radost tihog obiteljskog života bila joj je uskraćena.

"Pola života sam provela u autima, garderobama, na koncertnim scenama. Umorna, neispavana, napeta, nervozna. Razmišljala sam više puta. Zavidjela sam braći i sestrama što žive običnim životom. Za 37 godina samo sam jednom bila na godišnjem odmoru.

Provela sam deset dana u Palma de Majorci. Ostalo je proteklo u nekom grču, strahu i želji da sve sljedeće bude bolje i ljepše. Čovjek trči za nečim, a zna da nikad neće stići. Posebno u mom poslu. To je čokolada samo izvana slatka, iznutra ispunjena gorčinom. Tek kad se zagrize, osjeti se pravi ukus."

Posljednjih dana bila je izuzetno sretna. U četvrtak je posjetila 14-godišnju kći Gordanu, odličnu učenicu osnovne i glazbene škole. Iste večeri pjevala je na koncertu u dvorani "Pionir" u Beogradu.

Savez udruženja estradnih umjetnika organizirao je priredbu čiji je ukupan prihod bio namijenjen regulaciji sliva Morave i izgradnji autoceste Beograd - Niš.

"Dobro je da se taj put jednom napravi", govorila je te večeri Silvana. "Toliko puta sam njime putovala s glavom u torbi. Red je da mu se odužim."

Tri dana kasnije, u nedjelju 10. listopada uvečer, na 70. kilometru tog istog puta kod Kolara snašla je smrt. U svom novom automobllu Ford Granada, zajedno sa sestrom Mirjanom Bajraktarević i Radetom Jašarevićem, glazbenikom, koji je, sasvim slučajno, te večeri sjeo za volan.

Dvadesetpetogodišnja Mirjana Bajraktarević krenula je sestrinim putem. Željela je postati popularna kao i Silvana. U početku ju je Silvana odvraćala od te namjere znajući što e očekuje. Ali uzalud. Mirjana je od pjesme više voljela jedino majku Hajru.

Sestrina opomena

Početak nije bio lak. Gdje god bi se pojavila, gledali su je kao Silvaninu sestru. Nekoliko godina je prošlo i uloženi trud se isplatio.

Mirjana je snimala ploče, smiješila se s naslovnih strana časopisa, sve češće smo je viđali na televizijskim ekranima. Poslije skladbe "Imala sam drugaricu", Silvana je rekla da je Mirjana jedina koja je može naslijediti.

Starija sestra bila je tu da je uputi, posavjetuje, u teškim trenucima pomogne. Postala je njena najbolja prijateljica.

Međutim, sudbina je opet umiješala svoje prste. U jednom trenu odnijela je majci Hajri dvije kćeri...

Lijepo si svirao...

Dragi naš Bata Rade, evo baš sad pričamo o tebi. Mi smo svi zdravo i dobro. Tvojoj unuci se jako sviđa stan koji si joj kupio prije petnaestak dana. U produkciji ploča RTV Beograd odlučili su da je zaposle. Baš lijepo od njih. Danas baš imamo neko snimanje u studiju V, Ljubinko je rekao da će se prvo raditi probna snimka.

Vrijeme je lijepo, veoma toplo za listopad. Meteorolozi kažu, biće još dan-dva tako pa će poslije kiša.
Sjećaš li se onog puta u Milano. Ono kad si sa carinikom zamijenio torbu. Znaš, Bata Rade, kad si iz ureda odnio njegovu torbu punu formulara i pečata, a ostavio svoju sa violinom. Srećom, vlak nije krenuo. Da smo otišli, mislili bi da smo neki prevaranti.

Usput da te podsjetimo. Jučer je bila snimka s "Beogradskog sabora" na televiziji. Jako dobro si svirao. Alal ti vera. Samo, moramo ti priznati da si bio najbolji prošli tjedan u Aleksandrovcu. Ne da si svirao... Mi te pitamo - Bata Rade, što ti je. Ti se sve nešto smješkaš pa veliš:

"Prijatelji, znate li da je ovo moj kruševački kraj. Ovdje sam se kao dječak kupao u rijeci, ovdje sam proveo djetinjstvo, red je da ovdje najbolje sviram."

Na sahrani je bilo puno ljudi. Samo da si mogao vidjeti. Znaš kad je umro Carevac. Onda si ti svirao na njegovoj sahrani. Ovoga puta smo za tebe svirali mi, cijeli tvoj orkestar. A sada, evo, ostaje nam samo da te se sjećamo, šefe naš i prijatelju naš...

Napisao: D. Vesović (Ilustrovana, 1976.)