Foto/Screenshot: YouTube/Press

POVIJESNI revizionizam nikad nije posebno zabavna tema, ali kad ga se dohvati Jakov Sedlar, dobijemo taj luckasti šmek koji smo tijekom godina navikli ismijavati.

Sudeći prema reakcijama na njegov novi uradak, dokumentarni film "Jasenovac - istina", redatelj ni ovog puta nije razočarao.

Uvijek će postojati dio onih koji će u 2016. biti oduševljeni dokumentarcem koji se bavi ovom "tabu temom", dio onih šokiranih činjenicom da Sedlara nismo ostavili u devedesetima zajedno s Discmanom, talijankama i velikim hitovima kao što je "Cotton Eye Joe" grupe Rednex, ali većinu normalnih ljudi odavno nije briga jesu li mrtvaci, čiji smo taoci, pokopani u ovoj ili onoj uniformi niti koja će strana o toj nesretnoj temi snimiti još jedan film.

Rogoborit će se malo oko toga koliko je štetno snimati filmove koji se selektivno bave za ove prostore osjetljivim dijelom povijesti, falsificiraju povijesnu građu i koriste medij za osobne obračune s neistomišljenicima, ali pametni su odavno shvatili da će u školskoj godini 2015./2016. učiti strani jezik, a ne povijest. 

Da bi vas ovo zasmetalo ili iznenadilo, bitno je i da rad Jakova Sedlara doživljavate kao nešto ozbiljno. Mnogi čine tu grešku.

Pavelić vs. Luburić: Evo zore, evo dana pravde

Čak i prije nego je film uopće postao dostupan široj javnosti, neki su već pronašli očite krivotvorine i to gledajući jedan od dva trailera koji kolaju internetom, a oni koji su film pogledali, iz kina su izašli očekivano razočarani.

No, ministar Hasanbegović koji se pojavio na premijeri uvjeren je da je put popločen falsifikatima pravi put do istine, a Velimir Bujanec toliko je oduševljen da je ekskluzivnoj televizijskoj premijeri ustupio termin u kojem se na odjelu psihijatrije inače dopušta gledanje Bujice.

Ovo je film koji su čekali film o "pravoj verziji povijesti". Preciznije, verziju povijesti na koju najčešće nailazite u forumaškim komentarima svake druge vijesti. Ovo je njihov blockbuster. Njihov "Batman protiv Supermana: Zora pravde". Doduše, ovdje nećete naići na Clarka Kenta niti Brucea Waynea već na neke druge super junake krajnje desnice kao što su Ante Pavelić i Maks Luburić, a obojica će se pojaviti u dosad neviđenim izdanjima.

Akcije neće nedostajati jer Sedlar i Hrvoje Hitrec pobrinuli su se da vam serviraju nevjerojatne obrate, šokantne istine, otkrića tisućljeća i prije svega bizarro svijet u kojem su pozitivci negativci, a donedavni prijatelji iznenada postaju zakleti neprijatelji. Pavelić i Luburić, umjesto Batmana i Supermana. I nije bitno je li ono što se otkrilo istina ili još jedan falsifikat. Stvarno nije. 

Na kraju krajeva, ovo nije dokumentarac, ovo je dokumentarac Jakova Sedlara pa je očekivano da ćete istinu pronaći samo u naslovu filma. Tamo gdje joj je i mjesto. Da vas podsjeti da je ovo istina, a ne ono drugo što će drugi tvrditi da jest. 

Jasenovac i Gradiška stara, to je mjesto tog ljubavnog žara

Samo je Sedlar u stanju snimiti film o Jasenovcu, nazvati ga "Jasenovac - istina" i zatim sve to pretvoriti u obračun s ljudima kojih bi se najradije volio riješiti.

Neki pišu ljutite mailove, nadrkane kolumne ili pasivno-agresivna pisma koja počinju sa sarkastičnim "uvaženi gospodine". Jakov Sedlar snima filmove. Ljutite filmove koji se na prvi pogled bave jednom temom da bi ubrzo sletjeli s tračnica i uklizali u dobro poznati teren raspisivanja tjeralica za komunističkim šljamom.

I nije bitno radi li se o Los Angelesu ili Jasenovcu, Sedlar će pronaći način kako da sve pretvori u ljubavno pismo svojim neprijateljima.

I bez obzira na to što nas više zanima cijena karte do Vancouvera nego još jedan povratak u Drugi svjetski rat, film o Jasenovcu bio bi zanimljiva tema jer zaista se radi o temi kojom se treba kvalitetno pozabaviti, ali netko bi to trebao objasniti Sedlaru da ovo definitivno nije način i da liberalni fašisti i paranoične komunjare koje žele prikriti pravu istinu o Titu ne moraju prstom mrdnuti da bi ga prikazali kao traljavog amatera - učinio je to sam.

Ponovno.

Došli smo pogledati pornić, a ovi se samo jebu

Jedino je iznenađenje to da su neki ljudi u periodu njegova izbivanja zaboravili njegov modus operandi pa su se na premijeru novog uratka otputili naoružani s očito previsokim mišljenjem o Sedlaru.

Povjesničari su šokirani kilavim pokušajima povijesnog revizionizma, izraelska veleposlanica Zina Kalay Kleitman neugodno je iznenađena činjenicom da se radi o obračunu zapakiranom u dokumentarac o Jasenovcu, a mediji će se narednih nekoliko dana natjecati u otkrivanju detalja koje je Sedlar lažirao. kao što ste imali prilike vidjeti, pokazalo se da je naslovnica koja tobože dokazuje svu perfidnost komunističke propagandne mašinerije zapravo lijena i prilično prozirna montaža - od teksta, preko položaja naslova pa sve do fonta.

Ali odakle šok? 

Bili ste na premijeri porno filma i ostali šokirani činjenicom da je lik vodoinstalatera apsolutno nerealan, da su ženske uloge kriminalno nerazrađene i da je igra riječima "gospođice, imam pravu alatku za vaše cijevi" neizdrživo otrcana i prvoloptaška.

Ovo nisu devedesete...

I zapravo je bizarno koliko je malo bilo potrebno da društvo dostigne apsurd prosječnog Sedlarovog filma i učini ga gotovo neprimjetnim u raskošnoj tapiseriji sličnih izjava s kojima se ovih dana srećemo. 

A već su i sami traileri su dovoljni da shvatite o čemu je riječ.

Obje najave evociraju stil i logiku prosječnog YouTube videa u kojem najčešće anonimni teoretičar zavjere optužuje NASA-u za sustavno prikrivanje istine o snimkama s Marsa na kojima jasno vidimo brežuljak koji pomalo podsjeća na čovjeka što može značiti jednu od dvije stvari - ili je riječ o djelu čovjekolikih Marsovaca, ili na Marsu žive ljudi-brežuljci.

Da stvar bude spektakularnija, ministar Hasanbegović kojeg su mediji trebali prodrmati i probuditi iz zimskog sna da Rijeci čestita na tituli europske prijestolnice kulture, uvaženi je gost na premijeri filma kakav inače gledate oko pet ujutro, kad sluđeni od količine smiješnih mačaka, brutalnih prankova i ostalih beznačajnosti, zalutate na mračnu stranu YouTubea.

Premijeri na koju je stigla samo televizijska ekipa Bujice.

Filma čiji si autori nisu dali ni dovoljno truda da kvalitetno falsificiraju ključne dokaze.

Zašto i bi? Da si ne lažemo, to ionako nije bitno ciljanoj publici koja je s filmom i bez njega uvjerena da je Jasenovac bio zabavni park s malo strožim pravilima.

Kad su ga uhvatili u laži, Sedlar se ponovno odlučio za pristup koji je imao tijekom snimanja i uložio apsolutni minimum truda. Za sve je optužio "lopove" od kojih je dobio materijal, još nas jednom podsjetio da je temi pristupio površnije od čovjeka koji vjeruje da "pročitao sam na Wikipediji" možemo nazvati istraživanjem i spremno servirao najneuvjerljiviji izgovor od: "Dok mi je čuvao cigarete za frenda, pas mi je pojeo zadaću, a zatim hakirao Facebook profil i objavio sve one šovinističke statuse o ženama".

Međutim, iako mu to nije bila namjera i premda to nećete vidjeti ispod slojeva koještarija, Sedlar je snimio savršen film o hrvatskoj politici u 2016. Politici opterećenoj poviješću. Poviješću čija je primarna namjena postati što učinkovitije oružje za obračun s neistomišljenicima. I dok je dio neprijatelja u 1945., dio u 1991., a dio u sadašnjosti, država je i dalje u kurcu, a narod u Dublinu. 

...ovo je gore

U svakom slučaju, Sedlar radi što je oduvijek radio, ali to više nije toliko uočljivo jer ekipa oko njega postala je glasnija, prisutnija, otvorenija, gluplja i utjecajnija i zapravo pobijaju izjave onih koji tvrde da se vraćamo u mračne devedesete.

Ovo nije povratak u devedesete. Ovo je nova referenca za mrak. Ovo je gore ili, da ne ispadnemo baš toliko dramatični - ovo je jeftinije, prostije i prozirnije.

Kao i mnogo puta do sad, nova vlast pokazala je svoju nevjerojatno komičnu nesposobnost, a Sedlarov film samo je jedan u podužem nizu podbačaja. Njegov dokumentarac trebao je biti savršen dodatak rastućem valu povijesnog revizionizma, ali sve se pretvorilo u golemi cirkus koji više ne možemo nazvati ni skandalom jer više je nego očito da je to njihov stil. Ovog puta ne samo Sedlarov već stil kompletne njegove ekipe.

Pobjednici pišu povijest, luzeri se zajebu već kod izbora fonta.