Vani puše hladan vjetar. Oni koji kroz snijeg idu na tečaj pisanja znaju da on ne puše samo zimi. Abecedu siromaštva znaju već jako dobro. Čitati i ispravno pisati upravo uče na školi za obrazovanje odraslih nazvanoj Academy of Hope (Akademija nade) u jednoj siromašnoj četvrti američkoga glavnoga grada Washingtona. Rade kao pomoćno osoblje u kuhinji, na blagajnama u supermarketima, kao nadničari. Najmlađem je učeniku 18 godina, najstarijem 81.

 

"Većina odraslih koji sudjeluju u našim programima su ili nezaposleni ili rade loše plaćene poslove po nekoliko sati", kaže direktorica Lecester Johnson. "Ima učenika koji rade na tri ili četiri mjesta da bi preživjeli." Nedaleko od Kapitola ovi odrasli žive u sjeni najbogatijega glavnoga grada na svijetu. Sa zakašnjenjem uče ispravno čitati i pisati. "Oko 25 posto ljudi u ovoj zemlji tendiraju prema nepismenosti. Prema procjenama u glavnom gradu oko 85.000 ljudi ne znaju čitati", kaže direktorica Johnson. U Akademiji nade oni ne žele samo naučiti čitati i pisati nego sanjaju o završavanju škole, o bolje plaćenom poslu i o tomu, kako pobjeći iz začaranoga kruga siromaštva.

 

 

Te osobe koje unatoč radu ostaju siromašne u Americi nazivaju working poor. Broj takvih ljudi strahovito brzo raste, dok se prema statistikama broj nezaposlenih stalno smanjuje. I doista, nije tako teško naći posao. Ali, teško je s njim preživjeti. Četvrtina Amerikanaca rade za manje od deset dolara na sat. Minimalna satnica koja vrijedi u cijeloj zemlji je trenutno 7,25 dolara. S time je nemoguće prehraniti obitelj, kaže 51-godišnja Carlita Johnson. "Za hranu trošim 350 do 400 dolara - jer moja unučad često dođu na ručak. To je polovica mojih primanja.

 

Carlita ima dvije kćeri i desetero unučadi. Ona je godinama bila ovisna o kokainu i beskućnica, a sad je ponosna na svoju obitelj. Radi na blagajni u jednoj trgovini prehrambenih proizvoda. Svoj drugi posao je napustila kako bi imala vremena da završi osnovnu školu. Njezin muž zarađuje za stanarinu i struju. Za veće izdatke jednostavno nema novca. "Ponekad to frustrira", priznaje ona.

 

"Radiš od plaće do plaće samo da bi plaćao račune." Auto si ne mogu priuštiti. Da bi dobili socijalnu pomoć, imaju prevelika primanja. Nekoć su Johnsonovi imali pravo na pomoć za hranu u iznosu od 16 dolara. "Što možeš napraviti sa 16 dolara? Kupiti 12 jaja, kruh, nešto mlijeka - i ništa više."

 

Većina njezinih prijatelja se nekako snalazi radeći više poslova. U SAD-u je skupo biti siromašan. Sve je skupo: vožnja na posao, zdravstveno osiguranje, hrana, koja već godinama biva sve skuplja, dok minimalna satnica ostaje ista. To ju ljuti. "Siromašni postaju sve siromašniji, bogati sve bogatiji", ljuti se Carlita. A srednjeg sloja je sve manje.

 

 

Rast siromaštva osobito pogađa slabo obrazovane Amerikance, potvrđuje sociolog Timothy Smeeding sa Sveučilišta Madison u Wisconsinu. "Ako dobiješ dijete prije navršene 30. godine i ako nemaš obrazovanje i stabilnu obitelj, onda su pred tobom teška vremena", kaže on. "70 posto Amerikanaca imaju dijete s 30 godina. Ali, samo polovica ih živi sa svojom djecom."

 

Gotovo polovica djece u najbogatijoj zemlji na svijetu raste u siromaštvu. Bez obroka u školi ili markica za hranu ta bi djeca gladovala. Dosad je u Sjedinjenim Državama s generacije na generaciju stanje bivalo sve bolje. Ali, obitelji u srednjem sloju danas stoje lošije nego krajem 1990-ih. Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći, upozorava Smeeding. "U svakoj budućoj generaciji bit će veća nejednakost šansi, sposobnosti i blagostanja."

 

Dok primanja srednjeg sloja stagniraju već više od 30 godina, primanja onih bogatih eksplodiraju. 1950. je u SAD-u jedan predsjednik uprave poduzeća zarađivao 30 puta više nego netko od njegovih namještenika, danas zarađuje 300 puta više. 50 godina nakon što je predsjednik Lyndon B. Johnson objavio borbu protiv siromaštva. Ali, ta bitka još nije dobivena, smatra direktorica Akademije Johnson. Za to je kriv i propust investicija u obrazovanje odraslih.

 

 

I Judy Berman govori o "jazu u obrazovanju". Njezina organizacija DCAppleseed bori se protiv siromaštva onih koji rade. Istražuje, podupire i bori se za zakone. Primjerice za povećanje minimalne satnice, kako to zahtijeva predsjednik Obama. U samom Washingtonu je gradsko vijeće odobrilo povećanje na 11,50 dolara. Ali, život u glavnom gradu je tako skup da ni kod rada 40 sati tjedno to nije dovoljno da čovjek prehrani obitelj. Problem je da većina ima premalo mogućnosti da dobije bolje plaćeni posao. "Imamo poslove i imamo ljude. Ali, izobrazba koju ljudi imaju ne odgovara za postojeće poslove", kaže zamjenica direktora organizacije DCAppleseed.

 

SAD nije u stanju premostiti taj jaz, smatra Berman. "Mislim da je jedan od velikih nedostataka borbe protiv siromaštva Johnsonove vlade 1960-ih godina bilo to da se premalo mislilo na zapošljavanje", kaže ona. "A sad smo u situaciji u kojoj radno tržište ne ovisi samo o dobro obrazovanim mladima nego je potrebno postojeću radnu snagu dodatno obrazovati." Za ljude u drugim industrijskim zemljama je teško razumljivo da oni koji rade puno radno vrijeme ne mogu prehraniti obitelji. "Ali, upravo to se događa ovdje u SAD-u. Zato je važna minimalna satnica."

 

Carlita Johnson je sa svojim učenicima već zbog toga demonstrirala pred Kapitolom. Ona zna da u borbi za socijalnu pravdu nije sama. "Ja govorim za milijune", kaže ona, "za milijune kao ja". Najesen bi Carlita na Academy of Hope trebala završiti osnovnu školu. Ako sve prođe u redu, ubrzo će postati i terapeutica. I neće više pripadati u working poor. Jedna od rijetkih kojima će to uspjeti. Kako i drugi mogu pobjeći od siromaštva? Carlita sliježe ramenima. "Ne znam", ponavlja tiho triput. Samo toliko zna ova žena koja se više puta u životu sama spašavala iz močvare: "Nešto se mora promijeniti."