Foto: Damir Senčar, Facebook

ANĐELA MUŽINIĆ djevojka je koja nikad nije željela odustati od svojih snova. Ova 20-godišnja Splićanka zauvijek će pamtiti kobni 3. lipanj 2006. kad je nastradala u teškoj prometnoj nesreći samo nekoliko kilometara od svoje kuće u Srinjinama pokraj Splita. Bio je to dan kao i svaki drugi. Anđela je upravo odradila utakmicu odbojke u Makarskoj i po nju je kao i svaki put trebao doći tata, no ona mu je poslala poruku da ne treba. Sjela je s trenerom i suigračicama u automobil, no cesta je bila skliska, a vožnja neoprezna, te je auto u jednom trenutku završio u jarku dubokom šest metara. Trener i prijateljice s vremenom su se oporavili, no Anđela će se morati cijeli život nositi s posljedicama. Bilo joj je samo trinaest godina, a liječničke prognoze bile su zastrašujuće i s njima se trebalo suočiti – do jučer mlada i perspektivna sportašica, više nikad neće moći hodati. Lom sedmog i osmog prsnog kralješka prouzročili su oduzetost nogu kod Anđele, a krv joj se izlila u pluća i bez respiratora nije mogla disati. Zahvaljujući tadašnjem premijeru Sanaderu po Anđelu je u Split stigao Vladin zrakoplov i ona je nakon četverosatne operacije prebačena na zagrebačku Kliniku za traumatologiju u Draškovićevoj.

Malo pomalo Anđela se počela oporavljati, i ni u jednom trenutku nije klonula duhom. Štoviše, kad je dobila snagu da se podigne iz bolesničkog kreveta počela je uporno trenirati, i u slobodno vrijeme igrati stolni tenis. A upravo joj je on donio nagradu za najbolju mladu sportašicu Staroga kontinenta na prošlogodišnjim londonskim Paraolimpijskim igrama gdje je bila najmlađa hrvatska predstavnica. Nagradu joj je dodijelio Europski paraolimpijski odbor, no tu priznanjima nije kraj, jer je već treću godinu državna prvakinja u paraolimpijskom stolnom tenisu.

"Svako priznanje daje mi još veću motivaciju i poticaj za druga priznanja. Mislim da se ništa u životu ne događa slučajno, pa tako ni moja prometna nesreća. Uvijek gledam na to da možda u odbojci ne bih imala toliko rezultata kao što ih imam u stolnom tenisu, u invalidskim kolicima u kojim se nalazim. Liječnici mi nakon nesreće nisu rekli dijagnozu, sama sam vidjela da ne mogu pomicati noge... Sjećam se da sam roditelje neprestano pitala kada ću prohodati, a oni bi mi odgovarali – Možda za godinu, dvije, pet ili deset. Uvijek sam im odgovarala pozitivom – Što se brinete, za deset godina ojačat ću ruke i imati najjači smeč. Snaga je dolazila sama od sebe, nikad nisam razmišljala o tome zašto se to baš meni dogodilo", kaže nam nasmijana Anđela kojoj su tada najviše pomagali mama Marija, tata Željan, sestra Marisija i brat Stipe.

"Najveće životno postignuće je dići se s dna nakon prometne nesreće i doći do ovoga gdje sam sad. S time da ovome još nije kraj. Nikad neću odustati od same sebe, onakve kakva jesam, koliko god bila dobra ili loša", kazala nam je puna optimizma Anđela, kojoj je prošlogodišnji boravak u Londonu donio i ljubav, zagrebačkog paraolimpijca Kristijana Vincetića.

No to je jedna sasvim druga i još ljepša priča.