Ilustracija: Index
BRANJE maslina je dugotrajno, umorno i štetno za probavu. Iako se čini da se sve vrti oko maslina, najviše pažnje se poklanja spizi. Triba van šerpa koji će (uz motorku, skale, najlone, maže i siće) za vama teglit desetak kila ića i pića.
Kad ponesete marendu, berete masline dok ne padne mrak ili dok vas ne bace sa skala. Ove godine ste odlučili završit s poslon za vidila i marendat u restoranu. Za tridesetak kuna dobijete juvu, salatu i glavno jelo. Doma bi, frigajući šnicel i pomfrit, potrošili četrdeset kuna struje.
Čin ste sili za stol, pridruže van se šepavi pas i ofucana mačka.
"Uvik se oni motaju oko kužine", pozdravi konobar, te nabraja dnevnu ponudu: "Juva goveđa, salata zelena. Oš' lešo? Oš' gulaš? Oš' pečenu teletinu? Moš' usto blitvu. Moš' pire. Moš' restani. Moš' kupus. Moš' šalšu. Gužva mi je. Šta'š?".
Čuli ste da ima Š, ali se ne usuđujete zamolit konobara da ponovi ostala slova. Gledate uokolo šta drugi jedu i odlučite se za pečenu teletinu. Konobar zavrti glavon. Osjećate se ka đak koji ne zna gradivo, pa valja gluposti. Po "profesorovon" izrazu lica slutite da za vas nisu gurmanski vrhunci poput pečene teletine, ali on van to ne kaže direktno. Tek pedagoški primjeti: "Ko ne bi? I ode".
Neugodno van je. Dok se konobar ne vrati, smišljate odgovor na pitanje ko ne bi pečenu teletinu? Zovete sestru bi li ona. Ne bi. Falin te bože!
Dok konobar stavlja juvu na stol, obavijestite ga da vaša sestra ne bi pečenu teletinu.
"Aaa?", reče on.
S malo riči se more puno kazat, ali najbolji oratori to umiju i s jednin slovon. Pretpostavjate da vas pita oćete li štogod popit, pa naručite pivu. Kad konobar ode, nagnete se nad juvu očistit lice. Godi i sinusima. Ovoliko pare nemaju ni Tuheljske toplice.
Obrišete lice salveton osjećajući se regenerirano i svježe. Dočin ste uzeli kašiku, oko vas se sjati azil pasa i mačaka. Ka da sidite u kontejneru, a ne u restoranu. Imate tremu prid nastup, no ipak srknete. Ispljunete. Crna mačka opravdava vaš postupak prid ostalin gostima.
Juva se ode pravi tako da se uzavre voda koja je ostala od ribanja zagorenih tepsija. Meti se soli ka da će neko u tome točat noge. Unutra se itne šaka biži iz leda i rizi iz kutije. Oparite se juvon, ali dva zrna biži ne morete prigrist. Ne odustajete dok ne okrhnete jedinicu. Konobar van savjetuje da pričekate; riža će nadoć, a biži se otopit.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Pričekate. Dok konobar ne ode. Izlijete juvu u pitar fikusa. Bolje da biljka požuti nego da vi pozelenite. Kad van konobar donese pivu, požalite se da van je juva prisila.
"Juva tebi, a ti meni! A ne pitaš kako je kuvarici?". I ode.
Neugodno van je. Srčete pivu umisto juve. Dok čekate konobara da se vrati s pečenon teletinon i salaton, razmišljate koliko ste sebični. Prene vas škripa auta i mijauk. Srićon, niste gadežljivi. Konobar se vraća s narudžbon i dok meće teletinu na stol, skrušeno ga upitate: "Kako je kuvarici?".
"Aaa?", reče on.
Vidi se da je profesionalac. Prije on zna da van nešto triba negoli vi znate šta to je: "Malo kruva, molin!".
Pečena teletina je delicija, pogotovo kad ni forenzičari ne bi uspili razdvojit teletinu od pečenja. Prilog je kunpir. Stočni. Zgažen, pa poslužen više puta. Izili ste ga jer vegeta svemu da okus. Naručujete bićerin travarice da ubijete vegetu i netom unešene bakterije.
Konobar van, uz travaricu, nosi pjatić kiseloga kupusa jer je kuvarica zaboravila metnit dva priloga uz glavno jelo. Izletila je pokupit zgaženu mačku, a konobar nije zagleda koliko je priloga na pjatu. Kiseli kupus opravdava svoje ime. Pari da ga je kiselilo u čarapama nogometaša. Nakon utakmice.
"Otkad je ovaj kupus?", pitate samo da nešto pitate. Konobar se uvridi. Prezirno van odgovori da nema ni deset minuta da su ošli gosti kojima je to priteklo.
"U ovome restoranu ništa ne ostaje od jučer!" I ode.
Neugodno van je po treći put u nekoliko minuta. Meso žvačete uru ipo, pa odustanete. Itnete pasu, jedva dočeka. Žvače i on desetak minuta, pa ispljune. Ne volite da se spiza baca. Zovete konobara da to pokupi, more vajat nekome iza vas.
Kad ste izili pivu i rakiju, zatražite račun. Zaračunali su van i kruv. Potpuno opravdano. S obziron da u ovome restoranu ništa nije od jučer, vjerojatno je kruv od prekjučer. Morate ga namakat da bi ga sažvakali. Kruv ne rižu nego ga lome rukon. Ili čekićen. Na jednon se odlomku još vidi da je neko poriza zubno meso o koru.
Konobar nad vašin stolon vrši očevid i kaže da ste sili u 14.55. On je iznio teletinu oko 15.02. Marende su do 15.00, pa van to više nije marenda.
"Nego šta, trovanje?", pitate samo da nešto pitate.
Očekujete da je trovanje duplo jeftinije od marende. Ma kakvi! Duplo skuplje. Inzistirate vidit šefa. Nema ga, raznosi trovanje uokolo. Čekat ćete. Kad se zainatite, vi i Godoa dočekate.
Šef je dobre volje. Nije ni ruča nego je odma doša vidit u čemu je problem. Dosad se, kaže, niko nije žalio jer je u njih sve jeftino, a kvalitetno. Šta je on među restoranima, to je Lidl među samoposlugan. Vi se slažete. Drago mu je.
Ima li još nešto šta more učinit za vas? Ima. Neka ruča u svome restoranu, vi častite. Neće. Inzistirate. Sad i on inzistira da vaš ručak ide na njegov račun. Oboje zapjenite međusobno inzistirajući.
"Makar juvu!"
"Ručak i boca travarice!"
"Poljski rulet-kajgana!"
"Ručak, boca travarice i sin za ženidbu!"
Strašno na šta su sve ljudi spremni. Upravo gadežljivo.
Doćete i sutra!
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?