Foto/Video: Index

ŽERAVICA služi da bi nad njom dobri Balkanci okretali na kolac nataknuto janje, ili da bi se tik iznad nje pekla riba, ili da bi se u nju i pepeo stavile polovice krumpira s par zrna soli.
Žeravica ne služi da bi se po njoj hodalo. Nipošto.

Ipak, po njoj se bez posljedica može i prošetati. Bos, bez ikakvih modernih zaštitnih sredstava ili nekakvih prevarantskih namaza, ulja i tko zna čega što bi tabane trebalo spasiti od vrućine. A žeravica je vruća. Zna to svatko tko je ikada na njoj pripremao već spomenutu hranu.

Veselo društvo i mnoštvo pasa

Temperatura joj je od 500 do 800 stupnjeva. Sasvim dovoljno za ozbiljne opekline.
“Ja ni lonac sa štednjaka ne dižem bez krpe ili rukavica”, mislio sam vozeći se prema Štakorovcu pokraj Svete Helene. Tražio sam jednu sasvim običnu vikendicu i u njoj sasvim neobično društvo hodača po žeravici. Očekivao sam ljude zadubljene u meditaciju, new agere koji propovijedaju nadmoć uma nad materijom, jinove i jangove. Našao sam veselo društvo i mnoštvo pasa.

Nad društvom je bdio Franjo Trojnar, duhovni majstor i učitelj hoda po žeravici. Ovaj Slovenac vodio je preko 300 rituala na kojima su stotine ljudi bez problema prohodale “tepih” od nekoliko metara užarenih ostataka drva.

Spalio je dosta šuma pa sad promiče pošumljavanje

Tamo gdje sam očekivao nekog gurua našao sam živahnog starčića u prsluku, na kojem s lijeve strane stoji natpis “Hod po žeravici”, a s desne poruka da treba pošumiti Sloveniju. Razumljivo, spalio je tisuće metara drva da bi hodao po žaru. Treba to nadoknaditi.

“Zašto sam počeo hodati po žeravici? Da vidim što je s druge strane. Ništa, kao što ni s druge strane ljubavi nema ničega”, kaže Franjo Trojnar, koji je rituale počeo voditi sasvim slučajno. Bio je na jednom loše vođenome i zaključio da on to može bolje. Po njegovom ritualu danas hodače po žeravici vodi nekoliko majstora i majstorica. Među posljednjima to je postala Maja Kovačić. Neće biti još puno Franjinih učenika. Trese ga Parkinson i, koliko god da mu je duh živ, a ponašanje razigrano, posljedice se ipak vide.

Rješavanje strahova

“Ritual hodanja po žeravici se radi u cijelome svijetu za buđenje energije, pročišćavanje elementom vatre, rješavanje strahova. Hodanje po žeravici podiže energiju”, kaže Maja Kovačić dok nam dijeli papiriće na koje bismo trebali zapisati svoje strahove. Mene je strah hodati po žeravici, no ona vjerojatno govori o nekim drugim strahovima, pa pišem neke uopćene stvari. Ne sviđa mi se ni detaljno se predstavljati neznancima, ni zapisivati svoje strahove i sve se nekako premišljam kako da se izvučem od priprema koje bi trebale potrajati osam sati. Ako su započele zapisivanjem strahova, nastavak može biti samo lošiji, mislim.

Želio sam pobjeći

“Majo, ja ne bih hodao po žeravici. Samo mi reci kad da dođem da posnimim kako drugi hodaju”, kažem joj. No, ne pušta me.

“Ne moraš hodati, ali ostani na pripremama. Bit će ti lakše pisati”, kaže Maja, a ja mislim da bi mi bilo lakše negdje piti kavu i čitati knjigu nego osam sati govoriti o strahovima. Njenom osmijehu i entuzijazmu ipak je bilo nemoguće odoljeti. Ostajem i priključujem se pripremama za hod po žeravici. Po kojoj neću hodati.

Pripreme počinju tegljenjem dugačkih cjepanica koje bi mogle jednu obiteljsku kuću grijati desetak dana. Nastavljaju se razmotavanjem produžnih kabela za laptop s kojeg će nam, pedesetak metara od vikendice, na mjestu predviđenom za ritual, puštati glazbu i nošenjem kante staroga ulja. Da se vatra lakše zapali.

Glazbena kupka pod suncem listopada

Rasprostrli smo deke na padini i zalegli pod ugodnim suncem listopada. Pod Majinim vodstvom radimo vježbe disanja i opuštanja.

“Opustite prste na nogama”, kaže, a ja mislim kako je to potpuno nemoguće. Prste mogu pomicati, ali nemam pojma kako bih ih mogao opustiti. I dok tako glumim opuštanje, oko glave mi se motaju psići. Ne smetaju mi u pretvaranju da meditiram. Ne znam što bi bilo da stvarno meditiram. I taman kad bih trebao početi opuštati čelo po kojem me liznuo jedan od psića, čujem zvukove rain sticka, tibetanskih posuda, gonga, nekakve izrezbarene školjke koju sam razgledavao prije početka rituala. Zvukovi su ugodni kada dolaze iz daljine, kad se svirač približi, preplavi me neka svježina. Ili je zaklonio sunce ili zvukovi tako djeluju na mene. Ne otvaram oči da provjerim. Ugodno je. Traje ta zvučna kupka neko vrijeme, a onda nas Maja diže. Ne bih rekao iz transa, ali svakako iz neke lijepe opuštenosti.

Ples oko divlje vatre

Treba posložiti drva za oganj. Godine sam proveo na logorovanjima s izviđačima, složio nebrojene vatre, i one svečane koje nazivamo pagodama, ali ova je stvarno velika. Golema. U njenu utrobu guramo papiriće sa strahovima koje smo zapisali. Dobro je, nitko neće vidjeti što sam našvrljao i zajedno improviziranim bakljama palimo plamen. Vatra zahvaća staro ulje i divlja. Vruće je. A Maja bi da plešemo oko vatre. U tom mi je trenutku ponovno žao što sam ostao. Nije mi najugodnije poput pavijana skakati oko vatre, ispuštati indijanske bojne pokliče, a ni glumiti psa, mačku ili vuka. Trapav sam i ne želim, pa samo kružim oko vatre.

“Hajde, nikoga nije briga kako izgledate. Nitko ne misli kako se glupirate”, ohrabruje nas, a ja mislim da se obraća samo meni. Moj vuk je daleko najlošiji od svih plesača oko vatre. Osim što mi se moja uloga vuka ne sviđa, razmišljam i o tome kako bih se, valjda, trebao opustiti da me žeravica ne bi opekla. A nisam opušten, dapače. Ne sviđa mi se sve to i još sam čvršći u uvjerenju da nema šanse da zakoračim na užarenu podlogu. Nije to za mene. Ni druge vježbe, smijanja, zbližavanja, povjerenja, masaže, nisu mi se svidjele. Ne mogu se opustiti i dozvoliti da neznanci odlučuju hoću li zveknuti na tlo ili neću. Trudim se, ukočen sam, hvataju me. Trudim se i dalje, ali ne mogu se opustiti. Nije to za mene.

Može i bez priprema ako si pijan ili drogiran

“Može li se bez priprema hodati po žeravici”, pitam Franju u pauzi između vježbi koje su me tako namučile.

“Ima ljudi koji mogu. Otprilike jedan od tisuću. A mogu i drogirani ili dobro pijani. Jednom su mi došla četvorica iz birtije. Trojica su prošla, četvrti se opekao. Valjda nije bio dovoljno pijan”, kaže mi Franjo, a ja mislim kako sam gubio vrijeme na ritualu, umjesto da se dobro naločem u seoskoj krčmi.

Franjo vidi o čemu razmišljam.

“Sami ritual je koristan za tijelo i um. Čak i oni koji na kraju ne prehodaju žeravicu imaju koristi od njega”, kaže.

Ne daj se, Ines

Vatra polako dogorijeva, ali oko nje je još uvijek vruće. Maja nam dijeli papire s poezijom. Mene je dopao Neruda. Čitanje poezije je Franjin osobni dodatak ritualu.

“Cijelo vrijeme dižemo i spuštamo vašu energiju. To je bit rituala”, kaže Franjo, a ja buljim u tipfelere u prijepisu pjesme. Idu mi na živce, ne znam podiže li mi to ili spušta energiju dok jedna iskusna hodačica čita “Ne daj se, Ines”.

Vatra mi je ušla u srce, slezenu, jetru i bubrege

Poetska večer traje pola sata, a onda klečimo pred vatrom po nekoliko minuta i odlazimo se potrbuške ohladiti na travi. Svaki put smo sve bliže vatri. Peče lice, prsa, trbuh. I tako sedam puta.

“Primite vatru u svoje srce”, kaže Maja. Čini mi se da mi se vatra nastanila i u srcu, i u plućima, i u jetri, slezeni, slijepom crijevu i probila se do bubrega. Peče.

Još jedna pauza. Pričamo o svemu i svačemu, između ostalog i o putovanju na jedan vulkanski otok koje me čeka.

“Ako večeras ne budem na Hitnoj”, ispalim. Maja se smije.

“Znala sam da će pokušati hodati po žeravici”, kaže.

I da, hoću. Nisam to svjesno odlučio. Samo sam znao da hoću.

Posljednja priprema je zapisivanje želja na komadić papira. I opet nešto zapisujem, bez nekog uvjerenja da bi mi se želja mogla ispuniti. Ionako je to podsjetnik na razlog zbog kojeg hodamo po žeravici, nešto što nam dolazi iz srca, objašnjava Maja.

Mantra Om

Počinjemo mantrati Om i čini mi se da tome nema kraja. Pluća me bole od izbacivanja jednoličnog zvuka. Jedva čekam da završi.

Vatra je skoro potpuno dogorjela. Maja i Franjo grabljama razgrću sloj žeravice po kojem bismo trebali hodati. Maja ga gladi lopatom.

“Ispeglaj ga kao košulju”, kaže joj Franjo.

I prvi hodači kreću. Svi i dalje mantramo. To je podrška onome tko hoda i vlastita priprema.
Dolazi red i na mene. Stajem pred užareni tepih.

Urlao sam - od sreće

“Ovo je kao leap of faith Indiane Jonesa”, pokušavam se našaliti, ali glas koji puštam je preplašen. Zakoračio sam. Nagazio na žeravicu. Toplo je, ugodno toplo. Drugi korak. Treći. Četvrti. Peti. Urlam. Od euforije. Zagrlio sam Maju i smijem se kao dijete. Vrištim. Ništa me ne peče. Stopala su mi samo malo prljava od gara.

“Ja neću hodat, ja neću hodati”, ruga mi se Maja. Smijem se njom. Smijem se sa svima koji su te večeri zakoračili na žeravicu. Ja sam još jednom. Za stopalo mi se zalijepio komad žeravice. Samo sam ga otresao kad sam izašao na travu. I nisam se opekao.

Majino objašnjenje

“Ako se opečemo, dolazi do proboja energije. Akupunkturne točke se nalaze na stopalima i hodanjem po žeravici se cijelo tijelo revitalizira. Tamo gdje je energija slaba ili uspavana dolazi do plikova”, objašnjava mi Maja. Mora da je moja energija bila dobro probuđena jer osim topline na stopalima koju sam do jutra osjećao nije bilo baš nikakvih posljedica. Sljedećeg jutra sam pretrčao 12 kilometara. Redovni trening koji bi bio nemoguć s opekotinama.

Maja ima duhovno objašnjenje za hod po užarenim komadima drveta.

“Cijeli život su nas učili da moramo imati strah od vatre. Hodači pale strah od vatre, strah od toga da živimo svoj život punim plućima, strahovi da nešto ne možemo završiti, strah od smrti, strah pred šefom, strah od neuspjeha, jednostavno sve strahove koji nas koče da krenemo dalje.  Mi smo ti tjelesna i energetska bića. Kad dignemo energiju i maknemo uvjerenja koja nosimo čak iz djetinjstva, svašta možemo. Samo živimo u ovom svijetu gdje se većina toga svodi na materijalno, pa se um poigrava nama. Lijepo je kad pomaknemo granice i učinimo nešto što su nas uvjerili da je nemoguće”, objasnila mi je.

Znanstveno objašnjenje

Znanost ima svoje objašnjenje. Kaže da pepeo koji se stvori na površini žeravice slabo provodi toplinu i da su nam stopala dovoljno kratko u dodiru sa žeravicom da bismo se opekli. Kažu da bi sasvim druga stvar bila kada bi se pokušalo hodati po metalnoj ploči iste temperature kao žeravica. Zvuči logično. No ne znam znanstvenika koji bi me nagovorio da hodam po žeravici. Maja i Franjo su u tome uspjeli. Nisu me nagovarali nego pustili da hodam po žeravici. I opet bih.