Foto: Press

NIJE da ste otkrili Ameriku kad ispalite da danas sve pop pjesme zvuče isto. Upravo suprotno, zvučat ćete kao stari prdonja koji "ne voli sve što vole mladi".

No, tako je oduvijek i niste ni prva ni posljednja osoba koja je "ispala iz priče" i prestala se angažirati oko nove glazbe koje je u današnje vrijeme toliko da ne postoji ni najmanja šansa da pohvatate i dio onog što je trenutno "in", a kamoli da prepoznate nijanse između pojedinih pjesama. Štoviše, neke pjesme mogu imati preko 500 milijuna gledanja na YouTubeu, a vama su potpuna nepoznanica.

Dodate li tome i izostanak originalnosti, otrcane žanrovske obrasce, ova četiri akorda, pretjeranu sklonost obradama, timove producenata koji u istom trenutku rade pjesme za nekoliko velikih zvijezda koje haraju top ljestvicama i "zamor uha" koji je rezultat rata glasnoćom zbog kojeg dinamika nestaje, a sve pjesme nakon nekog vremena počinju zvučati isto - imate apsolutno pravo kada kažete dosta toga zvuči identično.

Čuli ste ga, ali možda niste ni svjesni koliko često

Ipak, postoje i "fenomeni" koje možda niste primijetili. Nama je možda promakao, ali ne i glazbeniku Patricku Metzgeru koji je na svom blogu opisao pojavu koju naziva "The Millenial Whoop".

Radi se o prepoznatljivom poviku ili sekvenci nota koja se iz nekog neobjašnjivog razloga pojavljuje u zapanjujuće puno modernih pjesama, a najjednostavnije rečeno, zvuči kao "va-o-va-o".

Ne može vam promaći, a jednom kad ga čujete, nećete ga zaboraviti. To jest, autori hitova s top lista neće vam dopustiti da ga zaboravite jer koristi se u nebrojeno puno pjesama. Evo i nekoliko primjera:

Owl City & Carly Rae Jepsen - Good Time (možete ga čuti na 0:04)

Demi Lovato - Really Don’t Care (1:00)

Katy Perry - California Gurls (1:05)

Fall Out Boy - She’s My Winona (0:20)

Stonefox - All I Want (2:02)

Fifth Harmony - Anything is Possible (0:20)

CHVRCHES - The Mother We Share (0:32)

Chris Brown - Turn Up the Music (1:30)

Outasight - Tonight Is the Night (0:52)

The Head and the Heart - Down in the Valley (1:48)

 Alejandro Sanz - Looking for Paradise (featuring Alicia Keys) (0:14)

Kings of Leon - Use Somebody (1:28)

BOY - Little Numbers (1:02)

A prepoznao je to i Andy Samberg u parodiji klasične pop pjesmice (0:40)

Nismo vas htjeli daviti s toliko linkova, ali ovo je tek mali dio i poanta je bila naglasiti da se ne radi o navučenoj teoriji već pojavi koja je itekako proširena. Tim više jer se ne radi o slovu kao što je "o", "a" ili "u" koji možete koristiti na bezbroj načina već specifičnoj frazi koja se ponavlja do iznemoglosti.

Na kraju krajeva,  mnogi su glazbenici na sudovima ispušili milijune zbog fraza koje su posudili, a koje ne zvuče ni približno slično. U ovom slučaju su identične, ali nitko vas zbog sličnosti sa stotinjak drugih pjesama neće odvući na sud.  

Poklič milenijalaca

No, postoji li neko objašnjenje zašto je "poklič milenijalaca" toliko proširen?

Metzger to objašnjava ljudskom sklonošću obrascima. Pop glazba i jest uspješna zato što pjesme koje čujete već na prvu zvuče poznato, a dodate li na to i bubnjeve koji simuliraju ritam otkucaja naših srca, slušatelji se odmah hvataju na prepoznatljivu strukturu i teme koje su na ovaj ili onaj način prisutne otkad smo se rodili.

U isto vrijeme radi se o pokliču koji nadilazi jezične barijere, zvuči pozitivno, očito je zarazan, a čini se da svjesno ili nesvjesno volimo.

Čak su i glazbenici primijetili taj uzorak, a Jesse Lacey iz grupe Brand New naziva ga "intervalom mame koja te s trijema poziva u kuću". Možda malo prekomplicirano, ali barem shvaćamo o čemu govori.