Foto: 123rf

REPUBLIKA Irska je drugu godinu za redom najbrže rastuća ekonomija Europske unije, te je sada među desetak najbogatijih zemalja svijeta gledajući BDP po stanovniku, a ako BDP uskladimo za kupovnu moć, onda su druga najbogatija zemlja u EU (iza Luksemburga), i nedavno su pretekli Njemačku, Austriju, Dansku, Švedsku i Nizozemsku.

Ipak, ne tako davno, otprilike do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, životni standard u Republici Irskoj nije bio nešto drastično viši nego u Hrvatskoj (a naravno, bio je znatno niži u odnosu na tada vodeće europske ekonomije poput UK, Zapadne Njemačke ili Francuske), da bi danas njihove prosječne neto plaće bile oko tri puta više u odnosu na hrvatske, zbog čega je i zadnjih godina tisuće Hrvata potražilo svoje mjesto pod zvijezdama upravo u toj zemlji. Od zemlje masovne emigracije Republika Irska je postala jedna od najzanimljivijih destinacija imigranata iz cijelog svijeta.

Realni BDP po stanovniku usklađen za kupovnu moć (izvor: World Bank Database)

Što je razlog takvom razvoju situacije, zapravo je prilično jednostavno za objasniti. Premda je jugokomunistička zvijer napokon izdahnula, na najružniji mogući način, Hrvatska je do dana današnjeg ostala veoma sklona socijalističkim principima državnog upravljanja ekonomijom, dok je “Keltski Tigar” taj nadimak stekao zahvaljujući pro-tržišnim reformama, pa je tako danas Irska jedna od najslobodnijih ekonomija Europe i svijeta.

Od sredine osamdesetih, mnoga državna poduzeća su privatizirana, javni sektor je značajno smanjen (udio državne potrošnje u BDP-u reduciran je s 53% na oko 32%), porezi na dobit poduzeća i regulacije poslovanja su srezani i ostali su na relativno niskim razinama, tržište je liberalizirano, najviše marginalne stope poreza na dohodak su smanjivane, što je sve privuklo velik broj stranih kompanija, te ohrabrilo domaće investitore u pokretanju biznisa, a što je dalje dovelo do impresivnih stopa gospodarskog rasta, smanjenja nezaposlenosti i povećanja realnih plaća radnika. Prosječna stopa gospodarskog rasta između 1995. i 2000. je iznosila oko 10%, gotovo cijeli period od sredine ’80-ih do 2007. su godišnje stope rasta BDP-a bile iznad 5%, nezaposlenost je u isto vrijeme pala sa skoro 20% na ispod 5% (iako je udio zasposlenih u javnim poduzećima opao za dvije trećine), a javni dug je bio značajno smanjen.

Stope gospodarskog rasta (izvor: World Bank Database)

Javni sektor u Irskoj je za standarde EUSSR-a relativno mali, pogotovo kada uzmemo u obzir stupanj gospodarskog razvoja (vidi sliku ispod). Primjerice, u Irskoj državna potrošnja iznosi ispod 40% BDP-a, što je bitno manje u odnosu na Hrvatsku kojoj je BDP po stanovniku par puta niži, a nižu razinu državne potrošnje od Irske imaju samo tri baltičke zemlje i Rumunjska, koje su značajno siromašnije. Također, porezno opterećenje u Irskoj u odnosu na BDP je relativno nisko, s obzirom na standarde EUSSR-a.

Naravno da ekonomsko uređenje u Irskoj nije niti blizu idealnome, i dalje je prilično daleko od slobodnog tržišta (npr. prilično visok PDV, glupi zakoni o minimalnoj plaći…), ali je iz aspekta ekonomskih liberala definitivno među najmanje lošima od svih članica EUSSR-a, što, istina, nije baš neko posebno veliko dostignuće, ali može poslužiti kao nekakav primjer za usporedbu. Relativni napredak Irske sigurno ne bi bio toliko izražen da se većina drugih zapadnoeuropskih zemalja u zadnjih nekoliko desetljeća nije udaljila od načela tržišnog gospodarstva u smjeru sve veće etatizacije i centralnog planiranja.

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, porezno opterećenje u zapadnoj Europi općenito je bilo niže, a većina zapadnoeuropskih ekonomija imala je manje ispod 35% državne potrošnje u BDP-u, što danas nema niti jedna članica EUSSR-a, dok mnoge imaju iznad 50%. Najveći dio tog povećanja razina državne potrošnje odnosi se na širenje destruktivnih welfare state politika, a vrlo dobra analiza kretanja veličine države i gospodarskog rasta može se naći ovdje, gdje autori između ostalog za Irsku kažu:

Between 1960 and 1986 the size of government in Ireland increased substantially. While total government spending was 29.5 percent of GDP in 1960 it increased to 46.6 percent by 1977 and continued to a peak of 54.6 percent in 1986. Economic growth in Ireland during the early period was 4.5 percent, but decreased to an average of 2.9 percent during 1978-1986. However, Ireland began to scale back the scope of government. By 2000, total government spending was 31.2 percent of GDP, a reduction of 23.4 percentage points. As figure 4 illustrates, the growth rate during this period of shrinking government was an explosive 6.8 percent. Beginning in 2000, however, Ireland reversed course and began to move in the direction of a larger government. By 2010, total government spending was 66.8 percent of Ireland’s entire economy, a stunning increase over such a short period of time. The average growth rate of 2.5 percent during this period is the lowest rate for Ireland over the period 1960-2010.

Srećom, irske su vlasti ipak provele od tada neke konkretne rezove u državnoj potrošnji (smanjenje sa 66% BDP-a iz 2010. na oko 39% lani) iako je i njih recesija teško pogodila, ali nisu doživili nikakav apokaliptični scenarij (o kojem govore šašavi hrvatski sindikalisti da će nas zadesiti ako dođe do smanjenja proračunskih rashoda), već sasvim suprotno – rastu po godišnjoj stopi od 8% i skoro pa su najbogatija europska nacija.

Stvari su, dakle, trivijalno jednostavne. Zemlje koje imaju više kapitalizma i manje intervencionizma u tržište prolaze bolje u odnosu na one u kojima se povode za socijalističkim fantazmagorijama. To je toliko jasno i očigledno, kako s teorijske, tako i s empirijske strane, da je prilično sramotno da se kod nas još uvijek uopće vode takve rasprave, ali ne smije se podcjenjivati ni utjecaj sustavne indoktrinacije, površnog wishful thinking rezoniranja i povodljivosti masa za jeftinim ljevičarskim floskulama.

Za održivi gospodarski rast i razvoj u dugom roku ključno je prihvaćanje pro-tržišnih reformi, smanjenje poreza i drugih nameta, ukidanje regulatornih prepreka u poslovanju, slobodna vanjska trgovina, minimiziranje birokracije, itd. U kratkom roku je važna monetarna stabilnost, ali povremene epizode neravnoteža na tržištu novca koje znaju zadati bolne udarce realnoj ekonomiji opet su posljedica državnih monopola u proizvodnji novca, stoga bi bilo poželjno njihovo ukidanje.

Prema tome, uz zadane demografske, geografske, kulturne i slične faktore, prosperitet stanovništva u nekoj zemlji ovisit će izravno o sposobnosti tog istog stanovništva da se odupre širenju i afirmaciji socijalističkih ideja. Argentina je nekoć bila među najbogatijim zemljama na svijetu (danas je tamo oko milijun stanovnika irskog podrijetla), kao i Venezuela koja ima najveće naftne rezerve na planeti, no gospodarstva tih zemalja se sada raspadaju nakon raznih socijalističkih eksperimenata. Irci se, čini se, još relativno solidno odupiru ozbiljnijem prodiranju socijalističkog virusa u svojem dvorištu, međutim, vidimo da mnogima ne ide.

                                                                                     Tko je John Galt?

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala